Koji oblik fašizma pokreće krajnju desnicu danas?

Ako je bilo kome potreban dodatni dokaz da je fašizam živ u Italiji, snimak kako u Lampedusi hapse Carolu Racketea, 31-godišnjeg kapetana broda za spašavanje migranata Sea-Watch 3 jer je pokušao spasiti 42 tražitelja azila, slikovita je ilustracija.

Pokojni talijanski fašistički lider Benito Mussolini bi bio ponosan na talijanskog ministra unutrašnjih poslova Mattea Salvinija jer je kreirao državu u kojoj se mlada žena može suočiti sa zatvorskom kaznom do deset godina za neoprostivi zločin spašavanja ljudskih života.

Salvini je trenutno na čelu najveće talijanske političke sile i također je nedavno pokrenuo novu populističku grupu Identitet i demokratija u Evropskom parlamentu, koja uključuje druge ultradesničarske stranke kao što su francuski Nacionalni front (FN) i Alternativa za Njemačku (AfD).

Dalje od Evrope, nastojanja da se ujedine desničarski populisti proširila su se na cijeli svijet. Bivši pomoćnik u Bijeloj kući Steve Bannon, naprimjer, sanja o tome da kreira ujedinjeni prekogranični front – od Brazila, kroz SAD i Evropu, sve do Indije i Filipina – protiv izbjeglica, komspolitanizma i svakoga ko te stvari podržava, uključujući Papu Franju.

Klasični fašizam je napustio demokratske slobode

Svijet nije vidio preporod radikalne desnice otkako je fašizam poražen u prvoj polovini 20. stoljeća. Ali ovi novi zagovornici ovog globalnog desničarskog uspona znatno se razlikuju od fašističkih lidera prošlog stoljeća; izgleda da su usvojili novi tip fašističke ideologije.

Prije gotovo jedno stoljeće, klasični fašizam je napustio demokratske slobode kako bi slijedio unutrašnje čišćenje i vanjsku ekspanziju bez etičkih ili pravnih ograničenja. Iako su Mussolini, Hitler i Franco pokušavali ostvariti ove unutarnje i vanjske ciljeve na različit način, svi se postavili u opoziciju prema nizu „drugih“ koji nisu bili samo ideološki (liberali i komunisti) već i etnički (Jevreji, Romi i druge manjine).

Iako američki predsjednik Donald Trump, kao i evropske stranke, koji su se okupili u okviru Identieta i demokratije, pokazuju ove karakteristike u svojoj retorici i, kada mogu, u svojim djelima, njihova upotreba fašističkih tehnika da stimuliraju svoju bazu i naštete liberalnim demokratskim institucijama ipak je slična ali ne i identična onoj koju su koristili fašistički diktatori iz 1920-ih i 1930-ih godina.

Savremeni sociopolitički kontekst je dosta drugačiji od onog iz prve polovine 20. stoljeća, pa tako etiketiranje ovih političara kao fašista u klasičnom smislu nije sasvim tačno.

Glavna razlika između klasičnih i savremenih inkarnacija fašizma je ta što verzija koju gledamo danas operiše unutar demokratskih sistema a ne van njih. Zagovornici fašizma 20. stoljeća željeli su promijeniti sve odozgo; Mussolini je to definisao kao „revoluciju protiv revolucije“. Ali fašizam danas ima za cilj preobraziti demokratske sisteme iznutra.

Demokratske procedure

Tako su tokom prošle decenije, rasistički, homofobni i ksenofobni zakoni ponovo izronili na površinu unutar demokratskih režima kroz demokratske procedure širom svijeta. Ovo otvaranje rana je potencijalno opasnije od preživljavanja segmenata antidemokratske ideologije klasičnog fašizma jer mainstream konzervativne sile imaju tendenciju da ih ignorišu pa čak i podrže.

Ovo je posebno evidentno u SAD-u gdje Republikanska stranka i dalje podržava Trumpov rasizam i neprijateljstvo prema izbjeglicama i manjinama kao i međunarodne i sporazume o ljudskim pravima.

Druga velika razlika između ovo dvoje je da za razliku od klasičnog fašizma, njegova se savremena verzija ne bavi socijalnim blagostanjem. Zajedno sa njegovom katastrofalnom opsesijom etničkom superiornošću, klasični fašizam je preuzeo utopijsku dužnost građenja poretka koji bi na bolji način adresirao socijalne i psihološke potrebe građana koji pate zbog pustošenja kapitalizma. Ali šta je zamijenilo ovu dimenziju u savremenom fašizmu?

Budući da su se pojavile u vremenu neoliberalizma i kompetitivnog individualizma, današnje ultradesničarske stranke više ne osjećaju potrebu da mobiliziraju mase davajući velika obećanja alternativnog društva ili civilizacije koja bi im poboljšala živote. Umjesto tog, oni kanališu ljutnju i frustracije izoliranih pojedinaca koji nužno ne pripadaju desnici ili ljevici prema „vječitom drugom“ čije uklanjanje ili proganjanje će navodno riješiti sve socioekonomske probleme.

Zato Trump, naprimjer, umjesto da podržava ekonomske politike Republikanske stranke ili njenu verziju tradicionalnih nacionalnih vrijednosti, propovijeda reakcionarnu i ksenofobnu verziju američkog individualizma – kako je pokazao njegov nedavni napad na četiri kongresmenke tamnije puti.

„Prijetnja“ globalizacije i migracije

Ovaj novi nacionalizam se više ne definiše u tradicionalnim ideološkim terminima već prije kao otpor protiv „prijetnje“ globalizacije i migracije.

Jevreji, kako je historičar Enzo Traverso istakao, su bili osobiti neprijatelj klasičnog fašizma; Trump je izmijenio i produžio listu tako da ona sada uključuje crnce, Latinoamerikance, muslimane i nebijele imigrante. Ova je lista poprimila dodatni patrijarhalni zaokret u niz država gdje su feministice i queer aktivisti također predstavljeni kao neprijatelji tradicionalnih kršćanskih vrijednosti ovih nacija.

Dok zaista postoje značajne razlike između fašizma iz prošlosti i onoga što vidimo danas, generalna historijska putanja će neizbježno ostati ista. To jest, baš kao što je fašizam ranog 20. stoljeća izmakao kontroli i završio genocidom, danas, ideologija kojoj se priklanjaju Salvini, Bannon itd, ima potencijal da postane još nasilnija ako ostane nekontrolisana.

Iako je Racketeov prkos uistinu sjajan i treba biti pohvaljen, pojedinačni hrabri činovi neće zaustaviti novi fašistički talas koji prijeti da pokosi Evropu i ostatak svijeta. Potrebno nam je kolektivno djelovanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera