Pismo njemačkom prijatelju

Izjave novog njemačkog ministra unutrašnjih poslova i čelnika vladajućeg CSU-a (Kršćansko-socijalne unije) Horsta Seehofera o islamu uznemirile su Evropu.

“Islam ne pripada Njemačkoj”, rekao je, dodajući da je njegova zemlja oblikovana kroz kršćanstvo i navodeći primjere poput zatvorenih trgovina nedjeljom, crkvenih praznika i običaja poput Uskrsa, Duhova i Božića. Svom stranačkom šefu podršku je dao i bavarski premijer Markus Soeder, rekavši da “islam nije dio nacionalne kulturološke historije”.

Kancelarka Angela Merkel odgovorila je Seehoferu promptno, rekavši da četiri miliona muslimana pripadaju Njemačkoj, kao što i njihova religija islam pripada Njemačkoj, što je stav koji je više puta ponavljala od početka izbjegličke krize 2015. godine.

Odmah da naglasimo: stav Angele Merkel hrabar je i ispravan, ali kamo te rasprave vode dalje? Ako smo od 2015. došli do ove tačke, gdje ćemo biti za iduće tri ili pet godina?

Ekonomski parametri i dalje će jačati, ali to očito ne sprečava pad podrške Angeli Merkel i porast desnih populističkih sentimenata. Snažna ekonomija, sasvim je jasno, nije garant ideološke stabilnosti Njemačke, a s njom i Evropske unije. Također, činjenica da je dominantni medijski diskurs usmjeren protiv populističkih tendencija ne znači da će one slabiti.

Osim medija i ekonomije, tu je i treća važna struktura koju treba uzeti u obzir – demografija, posebno natalitet. Pad nataliteta (i starenje stanovništva) u Njemačkoj, uz rast ekonomije i povećanje standarda, proizveo je potrebu za prilivom novog, mladog stanovništva.

Zemlja bez djece

Nizak natalitet u Njemačkoj trend je koji traje već decenijama. Broj djece po ženi u prosjeku (fertilitet) posljednjih je decenija znao biti čak na nivou od 1,2 djeteta po ženi. Sada je na 1,5, a od 1982. do 2015. bio je konstantno ispod 1,5.

Njemačka je svjetski rekorder u disciplini “bijele kuge” i tokom 1990-ih nazivana je čak “zemljom bez djece”. No, i pored toga što je za vrijeme vladavine, zahvaljujući migraciji, fertilitet porastao, to još ni izbliza nije dovoljno za reprodukciju. Projekcije govore da će u idućih 40 godina Njemačka uslijed navedenih demografskih trendova pasti sa sadašnja 82 miliona stanovnika na nekih 70 miliona.

Osim toga, očekivani životni vijek, uslijed rasta životnog standarda, povećao se na približno 82 godine, a prosječna starost Nijemaca jest rekordnih 46, a projekcije govore da će u idućih nekoliko decenija ona biti iznad 50 godina.

I pored vrhunskog obrazovnog nivoa i radne etike svoje populacije, trend starenja i smanjenja populacije neminovno vodi ka smanjenju ekonomske i političke moći. Jedini način da se ublaže efekti demografskih procesa jest puštanje mlade migrantske radne snage u zemlju.

Za razliku od zastarjelog “osvajanja teritorija”, tu je sada novi imperijalni koncept – osvajanje stanovništva, koji ne samo da etički nije problematičan nego je čak i pohvalan.

Etnocentrizam švapske domaćice

Indikativno je da je jedini rezultat mjera štednje na kojima Njemačka insistira u južnoj Evropi masovno iseljavanje mlade i obrazovane radne snage iz tih zemalja u Njemačku. Time već ulazite u politiku, jer ispada da su Nijemci krivi, a Nijemci će vam reći da su krive vlasti u tim neuređenim državama.

Kancelarka Merkel i bivši ministar finansija Wolfgang Schaeuble s izvjesnom mjerom etničkog ponosa, u vremenu grčke finansijske krize, navodili su primjer štedljive švapske domaćice, koja ne troši preko svojih mogućnosti (za razliku od mediteranskih naroda).

Ima nečeg sumnjivog u tom etnocentričkom dijeljenju lekcija, čak i kad ste u pravu u vezi s drugom stranom. Grčka država jest rastrošna, ali možete to reći i bez isticanja vlastitog nacionalnog ponosa. Erdogan je neupitno sklon bizantijsko-autokratskim metodama, ali stječe se dojam da to ne bi bio problem kad bi bio poslušan kao Aleksandar Vučić, čije su autokratske tendencije i moguće samo uz njemačko političko pokroviteljstvo.

Njemački osjećaj superiornosti proizlazi iz specifične, etnocentrične kulturne tradicije. Temeljna vrijednost njemačke kulture jest disciplina. No, osim što može značiti funkcionalnost ili štedljivost (npr., finansijsku disciplinu), disciplina nužno znači i – nejednakost i poslušnost.

Antropologija porodičnih struktura to slikovito objašnjava. U njemačkoj, kao i u japanskoj i italijanskoj, roditeljskoj porodici otac je apsolutni autoritet, dok se imovina nakon njegove smrti ne dijeli nego je nasljeđuje najstariji sin, faktički samo preuzimajući funkciju oca. Dakle, temelj su vrijednosti discipline i nejednakosti.

Također, pravilo je da, ako u nekoj tradiciji braća nisu jednaka, onda nisu ni ljudi jednaki, pa ni narodi. A tamo gdje su braća jednaka (npr., u Francuskoj) u toj tradiciji važi princip jednakosti ljudi i naroda.

To ne znači da je egalitarna tradicija imuna na imperijalizam ili ksenofobiju, o čemu svjedoči Francuska. Međutim, postoje dvije vrste ksenofobije. Slikovito rečeno, jedni vas žele silom učiniti jednakima sebi, dok drugi smatraju da toga niste dostojni.

Za razliku od francuske, američke ili arapske univerzalističke tradicije, koja je integrisala pripadnike drugih rasnih i etničkih grupa u svoj jezičko-vrijednosni sistem, njemačka tradicija bila je u znaku odsustva volje za asimilacijom, te su narodi imali pravo zadržati svoj (inferiorni) identitet uz obavezu poslušnosti.

Indikativno je da nakon pada francuskog i američkog utjecaja te rasta njemačkog sistem EU-a gotovo više ni ne teži vrijednosnoj asimilaciji svojih novih i potencijalnih članica, poput Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, nego u svojoj kući mogu imati red kakav hoće (tolerancija prema autoritarnim tendencijama) sve dok su poslušne. 

Vraća li se fašizam?

Današnja starosna, obrazovna, natalitetska i druge demografske strukture Njemačke isključuju mogućnost obnove (izvornog) fašizma. Njemačka je, naime, u vrijeme nacizma imala gotovo dvostruko mlađe stanovništvo, koje je bilo na mnogo nižem obrazovnom stepenu, te mnogo više istraumatizovano modernizacijom, koja je uništila tradicionalne porodično-ruralne životne forme, ali nije bilo moguće uništiti potrebu za njima.

Traumatičan susret s modernizacijom izaziva otpor i nostalgičnu potrebu za životom u autentičnoj ruralno-porodičnoj idili (Eigentlichkeit), koju na kraju nadoknađuje modernistička, utopijska ideologija fašizma strukturirana apsolutizovanjem vrijednosti tradicionalne porodice – discipline i nejednakosti.

Sasvim drugačiji utjecaj jedna te ista tradicija ima na današnje, dvostruko starije njemačko stanovništvo (46 godina u prosjeku), koje je odavno opismenjeno, štaviše visokoobrazovano; već generacijama živi u gradovima, uz modernu tehnologiju, s izrazito niskim fertilitetom kao nepogrešivim indikatorom visokog stepena rodne ravnopravnosti i narušavanja patrijarhalnih društvenih ugovora.

Društvo poput današnjeg njemačkog ne može postati fašističko, ali utjecaj inegalitarne tradicije, iako ne može poništiti nepovratni demografski proces i njegove ideo-psihološke efekte, ipak postoji.

Njemački nacionalni ponos, uvijek sumnjiv zbog svoje prošlosti, aktiviran je ujedinjenjem dvije Njemačke, intenziviran padom američke moći, koji je praćen njemačkom vanjskopolitičkom emancipacijom (Gerhard Schroeder protiv rata u Iraku 2003), a kulminaciju predstavljaju neprestani ekonomski rast od globalne krize 2008. i finansijsko-političko potčinjavanje Evrope.

Sve je ipak bilo podnošljivo dok u ranije opisanom procesu “osvajanja stanovništva” njemačka kultura nije ušla u kratki spoj s arapskom. Neko će reći “najgora moguća kombinacija”, s obzirom na to da je arapska kultura sa svojom egalitarnošću, mladošću (arapske populacije su 15–20 godina mlađe u prosjeku od njemačke) i istraumatizovanošću modernizacijskim procesima potpuna i kulturna i demografska suprotnost germanskom svijetu.

Da stvar bude komplikovanija, arapska tradicija obilježena je endogamnošću, čija je svrha protektivnost: arapska porodica nastoji po svaku cijenu zaštititi individuu, odnosno potčiniti je kroz ograničenje vanjskih utjecaja i invidualnih sloboda.

Endogamnost garantuje zatvorenost zajednice. Broj rođačkih brakova među arapskim izbjeglicama u Njemačkoj povećao se. Zajednica se, u skladu sa svojim navikama, zaštitila zatvarajući se u sebe nakon što se našla u stranom, nepoznatom okruženju.

Islamofobija – razgođeni antisemitizam

Od “švapske domaćice” do Seehoferove islamofobije samo su dva koraka. Njemački nacionalni ponos opasna je stvar.

U kritičkoj reakciji na Seehoferovu izjavu urednica Deutsche Wellea Ines Pohl kritički primjećuje da je ministar trebao zapitati “koji je islam dio Njemačke?” “Zašto ne pokuša raditi s muslimankama i muslimanima koji se čvrsto drže našeg Ustava? Onima za koje se podrazumijeva da se zalažu za jednakopravnost muškaraca i žena, kao i protiv diskriminacije homosekusalaca”, kaže Pohl.

Razlika između desnog diskursa Seehofera i liberalnog diskursa Ines Pohl jest u tome što je islam u prvom slučaju unaprijed osuđen na nepripadnost, dok mu je u drugom slučaju data prilika da dokaže da može pripadati. Iako je druga nesumnjivo politički korektnija opcija, u oba slučaja riječ je o presumpciji ideološke krivice.

Etnički Nijemac komotno se može i ne zalagati za jednakopravnost muškaraca i žena ili za borbu protiv diskriminacije, a i dalje može živjeti na miru sve dok poštuje zakone. Istovremeno, musliman, koji ne krši zakone, svejedno mora dokazati svoju liberalnu pravovjernost, odnosno poslušnost tako što će u ponižavajućoj poziciji stalno pokušavati skinuti svoju pretpostavljenu “identitetsku krivicu”.

To permanentno fokusiranje na islam i muslimane, s ciljem disciplinovanja, počiva na klasičnoj inverziji, po kojoj se ostrvljena etnička većina osjeća ugroženom od etničke manjine, što njemačkoj historiji nije nepoznata shema.

Ispod površine liberalnog njemačkog žargona, kao naslijeđa američke kulturne okupacije, često se osjeti snažno pulsiranje inegalitarnog mentaliteta. Dok su ekstatično svjesni moći svoje države i svog naroda, mnogim Nijemcima teško pada kad ih drugi (bilo da su Turci, Britanci ili Arapi) ne slušaju, što im se čini nerazumnim i neprirodnim.

Pomoći njemačkim prijateljima

To se vidjelo na gnjevu povodom Brexita i prijetnjama da će Britanci skupo platiti tu svoju neposlušnost, odnosno pokušaj neliberalnog vraćanja suvereniteta, pri čemu EU naglašava neliberalnost a britanska vlada – suverenitet.

Međutim, postoje dvije nepoželjne stvari kod Britanaca, koje im nedostaju da budu idealan neprijateljski Drugi, odnosno predmet ksenofobične agresije: neposredna fizička blizina i slabost. Mnogo je lakše ideološki se iživljavati nad muslimanima u okviru svojih granica, neprestanim disciplinovanjem ubijati im samopouzdanje i samopoštovanje i nabacivati osjećaj krivice nego to činiti Britanskoj imperiji, koja je sve to već uspješno uradila Nijemcima.

Tvrdnja da Njemačka može s vlastitom savješću i postholokaustovskom moralnom katarzom ograničavati svoju volju za moć smiješna je i opasna. Kako je davno ustvrdio lord Ackton, vlast, dakako, kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno. Moć ima nezaustavljivu potrebu da se širi, te misli da je uvijek u pravu – jedino što je može ograničiti jest druga moć. To je ponovo historijska zadaća anglo-američke sfere, koja se najprije treba i sama stabilizovati.

Također, jak je i jevrejski utjecaj na njemačku ideo-političku sferu, u svjetlu sjećanja na holokaust. Kad je 2012. pokrajinski sud u Koelnu donio odluku o zabrani obrezivanja s liberalnim obrazloženjem po kojem je dječije pravo na samoodređenje iznad prava njegovih roditelja na slobodu vjeroispovijesti, reakcija muslimanske zajednice nije bila dovoljna da se ukaže na latentnu ksenofobiju. Tek je nakon uključivanja i protesta jevrejske zajednice njemački parlament izglasao zakon kojim se dopušta taj vjerski obred. No, to muslimansko-jevrejsko jedinstvo prije je izuzetak nego (poželjno) pravilo, koje bi bilo korisno za ideološku stabilizaciju Evrope.

Njemačkim prijateljima, čija fascinantna moć ekonomske i svake druge organizacije vjerovatno nema pandana, ne trebaju prijatelji koji će im govoriti prijatne laži.

Njemačka ima ozbiljan politički i ideološki problem i ne smije biti prepuštena samoj sebi. Iracionalni div, koji se unatoč svoj svojoj snazi lako osjeti ugroženim i postane agresivan, uz defanzivnu samosvijest, svakako zaslužuje razumijevanje, ali i odlučan znak do kojih granica može ići kako ponovo ne bi samoj sebi i drugima nanosio bol i štetu, uz puno uvjerenje da time štiti i sebe i njih.

Izvor: Al Jazeera