Zašto vanjska politika Saudijske Arabije ne donosi rezultate

Brutalno ubistvo saudijskog novinara Jamala Khashoggija u konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu drugog oktobra i spektakularno loše upravljanje krizom koja je uslijedila pokazuju kako je nesmotrena i loše savjetovana vanjska politika kraljevstva postala pod vlašću prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana.

Ovo je najnovija u nizu vanjskopolitičkih grešaka koje je Saudijska Arabija pretrpjela pod prismotrom 33-godišnjeg prestolonasljednika. Drugi istaknuti primjeri uključuju neuspjelu blokadu Katara, kućni pritvor libanskog premijera Saada al-Haririja, diplomatsku svađu s Kanadom u vezi ljudskih prava i katastrofalni rat u Jemenu.

Moglo bi se tvrditi da je princ Mohammed, poznat i kao MBS, morao voditi asertivniju vanjsku politiku zbog uspona iranskog utjecaja na Bliskom istoku, koji prijeti sigurnosti i stabilnosti Saudijske Arabije. Pa ipak, postoji jasna razlika koju treba praviti između „asertivan“ i „nesmotren“. Sa svojim ozbiljnim vanjskopolitičkim proračunima, MBS se nije samo odmakao od tradicionalne taktičke diplomatije kuće Saud, već je isto tako efikasno gurnuo svoju državu prema ponoru političke nestabilnosti.

Diplomatija ‘sa zadnjeg sjedišta’

U prvim decenijama Hladnog rata, revolucionarni talas je poharao Bliski istok. Kralj Farouk od Egipta, posljednji monarh iz dinastije Mohammada Alija koja je vladala Egiptom od 1805, zbačen je s vlasti 1952. Porodicu Hašemita su 1958. zbacile ljevičarske i nacionalističke snage u Iraku. Vojnici su 1962. uklonili Zaydija Imama Mohammada al-Badra, uronivši Jemen u sedmogodišnji građanski rat koji je završio uspostavljanjem republike. A 1979, monarhija šaha Mohammada Reze Pahlavija je svrgnuta i zamijenila ju je Islamska Republika koju su predvodili šiitski klerici.

Usred ove pometnje, saudijska monarhija je uspjela preživjeti, uglavnom zbog svog proračunatog pristupa vanjskim pitanjima, vodeći tihu ali nevjerovatno efikasnu diplomatiju u nošenju sa eksternim prijetnjama i izazovima.

Na početku Hladnog rata, Rijad je zauzeo ‘zadnje sjedište’ u većini regionalnih sukoba, ostaviviši podivljale revolucionare arapskog svijeta (Egipat, Irak i Sirija) da predvode. U slučaju Palestine Saudijci su odlučili biti neupadljivi. Iako je Rijad podržavao nastojanja tzv. „država prstena“ – arapskih država koje okružuju Izrael – uvijek se suzdržavao od uključivanja u direktnu vojnu konfrontaciju sa cionističkom državom. Kada su odlučili da se umiješaju – naprimjer predvodeći embargo na naftu iz 1973. – uvijek su to radili kroz meku ili ekonomsku moć.

Čak i kada je bila prisiljena da se bori protiv regionalnih rivala, Saudijska Arabija je izbjegavala direktni konflikt i birala je ratove preko posrednika. Uvukla je 1960-ih režim egipatskog predsjednika Gamala Abdel Nassera, zakletog neprijatelja saudijske vladajuće porodice, u rat preko posrednika u Jemenu. Abdel Nasser je poslao veliki dio svoje vojske da podrži regionalne napore protiv Imama Mohammada al-Badra, koji je imao podršku Saudijske Arabije. Ali čineći to, egipatski predsjednik je oslabio svoju vojsku što je doprinijelo njegovom porazu u ratu s Izraelom 1967. i njegovom političkom propadanju koje je uslijedilo. Ovaj egipatski lider je umro zajedno sa svojim panarapskim snom tri godine kasnije.

Koristeći manje ili više iste taktike, kuća Saud je postigla potpuno iste rezultate sa još jednim revolucionarnim liderom koji je prijetio njenoj vladavini: velikim ajatolahom Khomeinijem. Rijad je izbjegavao direktnu konfrontaciju sa Teheranom, koji je tražio načine da izveze revoluciju i svrgne konzervativne režime iz Arapskog zaljeva i umjesto tog je podsticao i podržavao Irak u osmogodišnjem iransko-iračkom ratu (1980-1988). Ovo je u praksi suzbilo iransku revoluciju, a ideja da se ona izveze na ostatak Bliskog istoka uvenula je sa smrću ajatolaha Khomeinija 1989.

Tokom Hladnog rata, Saudijska Arabija je igrala tihu iako važnu ulogu u međunarodnoj areni, doprinoseći eventualnom kolapsu Sovjetskog saveza. U 1980-im, pridružila se Pakistanu i SAD-u njihovim naporima da podrže oružane grupe koje su odolijevale sovjetskoj okupaciji Afganistana, finansirajući većinu CIA-inih programa da naoruža i trenira mudžahedine. Kuća Saud je uspjela oboriti cijene nafte 1980-ih, dovodeći sovjetsku ekonomiju koja je zavisna od nafte, na koljena.

A kada je prijetnja došla na njene granice u augustu 1990. sa odlukom Saddama Husseina da izvrši invaziju na Kuvajt, tada je Rijad također odabrao zaobilazno rješenje. Zatražili su pomoć SAD-a što je brzo poslalo koalicionu snagu da istjera iračku vojsku iz Kuvajta i spriječi invaziju na Saudijsku Arabiju.

Preporođeni Iran

Tako je tokom druge polovine 20. stoljeća, Saudijska Arabija dobila većinu svojih bitaka bez da je morala ispaliti ijedan hitac. Ali situacija se u proteklih nekoliko godina dramatično promijenila na Bliskom istoku. Američka invazija na Afganistan 2001. i na Irak 2003. eliminisala je dva ključna iranska neprijatelja, oživljavajući iranske ambicije za regionalnu hegemoniju.

Izbijanje Arapskog proljeća 2011. svrgnulo je i potkopalo niz diktatorskih režima koje je Saudijska Arabija vidjela kao stubove „stabilnosti“ u regiji. Egipatski predsjednik Hosni Mubarak je svrgnut u februaru te godine, što je odjeknulo širom Bliskog istoka. Da bi pokušao izbjeći istu sudbinu Bashar al-Assad je oslobodio talas represije na sirijsku populaciju, gurnuvši državu u krvavi građanski rat.

Prvi put u svojoj novijoj historiji, Saudijska Arabija se našla potpuno izložena, bez ikoga na koga bi se mogla osloniti izuzev sebe. Da stvari budu još gore, Obamina administracija je pokazala malo senzitivnosti prema saudijskim brigama jer je tražila način da se približi Iranu, ostavivši Rijad duboko zabrinut za svoju sigurnost. Dok je osjećaj nesigurnosti u kući Saud rastao, diplomatija „sa zadnjeg sjedišta“ ustupila je mjesto asertivnijoj vanjskoj politici; taktike su međutim ostale manje više iste: konfrontacija preko posrednika.

U želji da spriječi Iran da iskoristi ovu fluidnu situaciju, Saudijska Arabija – zajedno sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima – odlučila je ispuniti vakuum moći koji su ostavili SAD koji se povukao i kolaps arapske teške kategorije.

U martu 2011, saudijske čete su poslane u Bahrein da uguše protestni pokret. U junu 2013, Rijad je podržao vojni udar u Egiptu koji je zbacio s vlasti vladu Muslimanske braće. Ulili su milijarde dolara u znak podrške egipatskoj vojnoj hunti koja je nemilosrdno slamala ovaj islamistički pokret.

U Siriji je Saudijska Arabija uložila mnogo truda u potkopavanje režima Bashara al-Assada, i vojno i diplomatski. Rijad je finansirao kupovinu oružja za pješadiju i donirao milione dolara antirežimskim borcima u nastojanju da slomi krvavi ćorsokak koji je omogućio Assadu da dobije moć.

Pa ipak, u septembru 2014. Husi su zauzeli jemenski glavni grad Sanaau, što je potreslo Saudijsku Arabiju do srži. Smrt kralja Abdullaha i uspon na tron kralja Salmana popločao je put za mladog i ambicioznog MBS-a da povede svoju državu u prvi direktni vojni sukob sa drugom državom.

Prvobitno je odluka da se uđe u rat s Jemenom pozdravljena kao hrabra i pravovremena intervencija da se spriječe Husi da zauzmu potpunu kontrolu nad Jemenom i tako doprinesu iranskom rastućem utjecaju. Međutim, kako se rat odužio i hiljade civila poginule, i bolnice i škole bombardovane, ovaj rat je postao još jedan fijasko vanjske politike za Saudijsku Arabiju.

Nesmotren lider

MBS se nije zaustavio sa invazijom na Jemen. Njegova arogancija i uvjerenje da novac može sve kupiti i njegovo krajnje nepoznavanje regionalnih i međunarodnih realnosti doveli su Saudijsku Arabiju u veliku nevolju sa svakom od njegovih agresivnih vanjskopolitičkih odluka.

Umjesto da gradi ujedinjeni front protiv zakletog saudijskoj neprijatelja Irana i usmjeri resurse na taj cilj, MBS se počeo boriti na svakom mogućem frontu. Trenutno je u suboku sa Turskom i njenim sunitskim saveznicima uključujući Katar, i njenim šiitskim saveznicima u Iraku, Siriji, Jemenu i Libanu.

MBS nije samo stvorio više neprijatelja nego što može podnijeti, već je i odabrao pogrešne saveznike. Krenuo je opasnim putem normalizacije odnosa sa Izraelom, vjerujući da će se to dugoročno isplatiti. Ali s tom odlukom, rizikuje da izgubi srca i umove arapskog naroda koji će stati na stranu Turske i Irana koji su se pozicionirali kao šampioni palestinskog pitanja.

Još važnije, on rizikuje da izgubi podršku u svojoj državi i doprinese usponu radikalnijih snaga, jer neki Saudijci smatraju da se njihova država bori protiv pogrešnih „neprijatelja“ i povezuje sa pogrešnim „prijateljima“.

Ako Mohammed bin Salman nastavi ovim putem, vjerovatno neće dovesti samo do svog pada, već i do pada loze Saud.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera