Zašto je Trumpova vanjska politika opasna

Američka politička klasa sve se više protivi većem dijelu vanjske politike Donalda Trumpa – i načina na koji Trumpova administracija izgleda izrađuje politiku. Glasovi establišmenta traže od Trumpa da ublaži „nestabilnost“ u načinu na koji donosi odluke sa pojačanim procesima koji prepoznaju „značajnu mjeru predvidivosti“ koja se traži od „lidera slobodnog svijeta“. Ali takvi zahtjevi orijentisani na sam proces govore više o zastarjelom načinu razmišljanja njihovih autora nego o onome što je zaista jedinstveno – i opasno – u Trumpovom pristupu. 

Neki dijelovi Trumpove strategije su postali konvencionalniji tokom njegovih prvih šest mjeseci u Bijeloj kući. Ali nekonvencionalnost koja i dalje oblikuje veći dio njegovog globalnog stava nije proizvod „iregularnog“ procesa. To je funkcija ideja za koje se Trump zalagao tokom kampanje i koje je donio u Bijelu kuću, sa savjetnicima poput Stevea Bannona koji zagovaraju politiku „Amerika na prvom mjestu“ i koji su pomogli u oblikovanju Trumpove predsjedničke potrage.

Oni koji kritikuju Trumpovo odstupanje od procesnih normi ne shvataju potencijal njegovih ideja – nešto što su njegovi oponenti radili na svoju štetu tokom prošlogodišnjih preliminarnih i općih izbora.

Protivljenje globalnoj dominaciji

Trumpova kampanja odražavala je njegove dugogodišnje stavove po pitanju američkog „vođstva“, negativnih strana slobodne trgovine, i pravih prijetnji po američku sigurnost. Dok su njegovi oponenti prihvatili uobičajenu politiku po kojoj Amerika mora nastaviti putem globalne dominacije, Trump je pitao da li takvo „vođstvo“ zaista služi američkim interesima. On je izgledao sumnjičav prema dugogodišnjim saveznicima – zaista, sasvim skeptičan u vezi naizgled bezuslovnih sigurnosnih veza Amerike i njih – i opušteniji od većine američke elite u vezi elemenata klasičnog razmišljanja o ravnotrži ovlasti, uključujući konsultacije sa velikim silama i sferama utjecaja.

U pogledu ekonomije, Trump je naglasio problem gubitka radnih mjesta zbog „nefer“ trgovinskih praksi i „glupih“ američkih politika; kao predsjednik, on tvrdi da će mu prioritet biti vraćanje radnih mjesta (većinom protrumpovskim) zajednicama reduciranjem najvećih američkih trgovinskih deficita (sa Kinom, Meksikom i saveznicima kao što su Njemačka, Japan i Južna Koreja). Iz ove pozicije, predvođenje liberalnog međunarodnog poretka – upravo ono što establišment i traži od njega – zapravo sprečava Ameriku da uradi ono što Trump smatra ključnim za ekonomski preporod.

On želi izbalansirati pristup američkom tržištu – i američke sigurnosne garancije saveznicima – kako bi potaknuo bilateralne ekonomske ustupke.  Trump istovremeno zagovara oštar pristup protiv sila – kao što su „radikalni islam“ i ilegalna imigracija – koje, po njegovom mišljenju, predstavljaju direktnu prijetnju po sigurnost i identitet Amerikanaca.

Trumpov budžet odražava ove stavove. Povećanje vojnog budžeta potcrtava njegovo obećanje da će se protiv „stvarnih“ prijetnji boriti sa velikom snagom. Osim tog, na ovaj način podržava svoje interese da komercijalizira američke vojne sposobnosti kao alate pomoću kojih će ostvariti ustupke od stranih partnera. Smanjenje potrošnje na druge aspekte vanjskopolitičkih operacija pomaže Trumpu da povuče investicije iz onih oblasti koje smatra neprofitabilnim aspektima globalnog „liderstva“ –  ljudska prava (gdje vladaju dvostruki standardi), (destabilizacija) promocije demokratije, i izgradnja nacije (koja ždere pare). Trumpov „neuspjeh“ da popuni pozicije ispod nivoa vlade jednako je svrsishodan: on ostavlja mnoge pozicije prazne kako bi povukao ulaganje iz politika koje prezire i ograničio kongresni nadzor.

Pitanje alternativne politike

Trumpovi kritičari žale zbog ovih trendova. Ali zašto bi se Trump – ili budući predsjednici – pripremao za naredni štetni rat Washingtona u vezi promjena režima, uzimajući u obzir serijske neuspjehe Amerike u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji? Ovo ne kažem s namjerom da branim Trumpa. I ja ga smatram opasnim. On je opasan, iako ne zato što u pitanje dovodi uobičajeni establišment već zato što nije u stanju pretočiti najbolje teme svoje kampanje u dosljednu politiku, zasnovanu na novoj strategiji.

Trump ovo ne može uraditi jer je i njegova vlastita predodžba o ovim temama često nerazgovijetna. U jednoj studiji urađenoj prije inauguracije zabilježeno je kako je on „znao u istom govoru, odbaciti promjenu režima, vojnu okupaciju i izgradnju nacije“ na Bliskom istoku „dok istovremeno insistira da SAD ‘treba zadržati naftu’ u Iraku i Libiji nakon intervencija tamo.“

Ne treba zanemariti ni utjecaj aktera u Trumpovoj administraciji koji ostaju posvećeni konvencionalnijim politikama, posebno američkoj kontinuiranoj potrazi za prevlašću kroz globalno „liderstvo“. Među njima su državni sekretar Rex Tillerson, ministar odbrane James Mattis i savjetnik za nacionalnu sigurnost HR McCaster. Trumpov zet Jared Kushner mijenja strane, pa je ponekad na strani establišmenta a nekada na strani onih koji zagovaraju politiku „Amerika na prvom mjestu“.

Postaje evidentno kako ovi faktori iskrivljuju politiku ispitujući Trumpov promjenjivi stav prema Bliskom istoku, Aziji i Rusiji. Trumpov interes za pokazivanje domaćoj publici da će on, za razliku od predsjednika Baracka Obame, narediti muslimanima da se bore protiv amorfnog „radikalnog islama“ uključivanjem kolega muslimana proizvodi uistinu izopačene rezultate. Među njima su pogoršanje odnosa između SAD-a i Irana kada Amerika, zbog svojih interesa, treba produktivnije veze sa Teheranom.

Ovi rezultati uključuju i podršku saudijskim nastojanjima da prisili Katar na predaju svog suverenitete Rijadu. Pentagon i State Department su pokušali odgovoriti Trumpa od isključivog stajanja na stranu Rijada. Trump je uništio ove njihove napore, jer mu „izbalansiran“ stav ne dopušta tvrdnje da postrojava arapske saveznike Amerike u vrstu. Ako Trump pretjera u ovom pogledu, gurnut će Ameriku u još jednu štetnu potragu za promjenom režima.

Otkako je došao na predsjedniču poziciju, Trumpov interes za upotrebu ekonomskih i sigurnosnih poluga kako bi redefinisao odnose sa azijskim partnerima bio je povezan sa razvojem nuklearnog oružja i raketa u Sjevernoj Koreji. Testiranje oružja u Sjevernoj Koreji dalo je Trumpu povod da „uvjeri“ Japan i Južnu Koreju u američku posvećenost sigurnosti – uključujući upotrebu protivraketnog odbrambenog sistema THAAD u Južnoj Koreji.

Trump želi iskoristiti ova uvjeravanja kako bi ponovo pregovarao o uslovima za ekonomske i sigurnosne veze sa SAD-om; kako je rekao Južnokoreancima u aprilskim intervjuima, jedinice THAAD koje je poslao da ih odbrane koštaju milijardu dolara – novac koji Amerika očekuje zauzvrat. Ali pojačanje američkih vojnih sredstava u Aziji bez adresiranja sigurnosnih potreba Pjongjanga kroz ozbiljnu diplomatiju samo će ubrzati njegov kontinuirani nuklearni/raketni razvoj.

Vojno prisustvo u Aziji

Trump isto tako vidi sjevernokorejske testove kao podsticaj da izvrši pritisak na Kinu proširenjem američkog vojnog položaja u Aziji. Trump je rekao da, ako Peking ne pomogne u „rješavanju“ sjevernokorejskog problema u skladu sa američkim željama, Amerika će ga jednostrano riješiti. Ovo neće natjerati Peking da pritisne Pjongjang onoliko snažno koliko to Trump želi. Ali povećanje američkog vojnog prisustva u Aziji, bez ozbiljnih multilateralnih diskusija o ujedinjenoj korejskoj državi koja bi bila denuklearizirana i strateški neutralna, će eskalirati tenzije između Kine i SAD-a.

U vezi Rusije, način na koji je establišment predstavio Trumpov inicijalni sastanak sa predsjednikom Vladimirom Putinom ne uzima u obzir ono što bi se američko-ruskom saradnjom moglo postići. Dogovor ove dvojice lidera u vezi daljnjih mjera „okončanja sukoba“ u Siriji sugeriše da Trump i dalje ima neke impulse zasnovane na interesima koje je pokazivao kao predsjednički kandidat. Ali zbog nastojanja da „normalizira“ svoje politike rizikuje nemogućnost formiranja produktivnih veza sa komplikovanim ali sposobnim igračima kao što su Rusija i Iran – što ga ograničava na zavisnost od nefunkcionalnih „saveznika“ kakvi su Saudijska Arabija i Izrael.

Trump tvrdi da shvata cijenu po američku moć njegove dvostrane želje za hegemonijom u svijetu nakon Hladnog rata. Ali njegove politike bi se mogle pokazati u većoj mjeri kontraproduktivno konfrontacijske od onih Georgea W. Busha.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera