Izraelski špijuni kao borci za ljudska prava

Fascinantni članak u dnevnom listu Haaretz otkriva kako se sredinom 70-ih godina 20. stoljeća, nedugo nakon okupiranja Zapadne obale, Pojasa Gaze, Istočnog Jerusalema i Golanske visoravni, Izrael koristio univerzitetskim predavačima da se infiltrira u Amnesty International. Izrael je na taj način aktivno intervenirao kako bi oblikovao aktivizam organizacija za ljudska prava baš kada je diskurs o njima postajao jedan od najpopularnijih oblika političke borbe protiv nepravde širom svijeta.

Članak u Haaretzu otkriva kako je Yoram Dinstein, renomirani stručnjak za međunarodno pravo i trenutno profesor emeritus na Hebrejskom univerzitetu, radio kao agent za Ministarstvo vanjskih poslova Izraela dok je bio predsjednik izraelskog ogranka Amnesty Internationala od 1974. do 1976. godine. Sarađujući sa zamjenikom direktora Odjela za međunarodne organizacije pri spomenutom ministarstvu Sinaijem Romom, Dinstein je radio kao doušnik dok je manipulirao aktivnostima ove grupe za ljudska prava.

Primjera radi, kad je udruženje žena iz Arabije u SAD-u zahtijevalo informacije o palestinskim zatvorenicima i osuđenicima, Dinstein je pisao Ministarstvu, rekavši im da je njegov stav da ne treba odgovoriti na ovaj zahtjev. Spomenuti zamjenik direktora iz Ministarstva, međutim, insistirao je: “Čini nam se da ima osnove da se odgovori na pismo i napiše da ‘nema palestinskih zatvorenika u zatvorima, već prije terorista i drugih kojima je suđeno za sigurnosne prestupe’.” On je, također, dao upute Dinsteinu da proslijedi sva pisma izraelskim konzulatima u New Yorku i Los Angelesu.

Ideološka i finansijska razmjena

Osim toga, Dinstein je iskoristio svoju poziciju “predsjedavajućeg izraelskog nacionalnog ogranka Amnestyja” da kritizira advokate, poput Felicije Langer, koji su se borili za ljudska prava Palestinaca pred izraelskim sudovima te se na taj način praktično koristio reputacijom ove organizacije da ugrozi ljudska prava.

Dinsteinov kolega sa Hebrejskog univerziteta Edward Kaufman, koji je kasnije postao predsjednik odbora izraelske grupe za ljudska prava B'Tselem i koji je do danas poznati borac za ljudska prava, kao i mirovni aktivist, također je spomenut kao neko ko je bio u kontaktu s osobljem Ministarstva vanjskih poslova. Iako je on prikazan kao manje entuzijastičan saradnik nego Dinstein, u jednom od pisama zamjenik direktora zahvaljuje Kaufmanu za izvještaj koji je pripremio o konferenciji Amnestyja na temu mučenja, održanoj krajem 1973. godine, nakon Oktobarskog rata. Razmjena je bila ideološkog i finansijskog karaktera. Članak otkriva kako je Dinstein primio novac od vlade za lične troškove, otkrivajući da on nije jedini uposlenik Amnestyja koji je prihvatio novac od vlade.

Ova otkrića sugeriraju da je već tokom 70-ih godina prošlog stoljeća, kada su ljudska prava mnogi još smatrali radikalnim oružjem za poticanje emancipacije i alatom za zaštitu individualnih sloboda protiv izrabljivačkih država, Izrael bio relativno uspješan u određivanju načina na koji je lokalni ogranak najistaknutije organizacije za ljudska prava mobilizirao diskurs o ljudskim pravima. Osim toga, ove nove informacije sugeriraju da državna dominacija i zagovaranje ljudskih prava nisu uvijek suprotstavljeni.

Od tajnih operacija do otvorenih poteza

Danas su takve tajne operacije proširene na otvorene poteze. Izrael se sada osjeća slobodnim da maltretira nevladine organizacije za ljudska prava koje odbacuju sistematske politike državnog ugnjetavanja Palestinaca i oduzimanja njihove zemlje, predstavljajući ih kao nacionalnu prijetnju. Istovremeno, univerzitetski radnici i dalje učestvuju u napadima protiv liberalnih nevladinih organizacija za ljudska prava.

Nevladina organizacija Monitor, naprimjer, analizira izvještaje i saopćenja za medije lokalnih i međunarodnih nevladinih organizacija i istražuje međunarodne donatore koji ih finansiraju. Monitor je osnovao prof. Gerald Steinberg s Univerziteta Bar Ilan i to je prva izraelska organizacija koja je inkorporirala svoju kritiku liberalnih organizacija za ljudska prava u diskurs o sigurnosti. Njegov način razmišljanja iznesen je u članku pod nazivom “Nevladine organizacije ratuju protiv Izraela”, a na drugom mjestu također je tvrdio da se ljudska prava upotrebljavaju kao “oružje protiv Izraela”.

Steinberg je na taj način iskoristio konzervativni trend u SAD-u nakon 11. septembra 2001. godine, gdje se počeo upotrebljavati termin lawfare – koji označava upotrebu zakona za realizaciju vojnih ciljeva – kako bi opisao zalaganje pojedinaca i grupa koji se obraćaju sudovima protiv određenih državnih praksi proisteklih iz tzv. globalnog rata protiv terorizma, a kojima se krše nečija prava, kao što su tortura, vansudska pogubljenja i bombardiranje civilne urbane infrastrukture.

‘Zakonska kampanja protiv Izraela’

Anne Herzberg iz Monitora objašnjava da “supersile nevladinog sektora” (kao što su Amnesty International i Human Rights Watch) protiv Izraela provode zakonsku kampanju tako što, u saradnji s liberalnim palestinskim i izraelskim grupama za ljudska prava, pribjegavaju univerzalnoj jurisdikciji da vode parnice na evropskom, sjevernoameričkom ili izraelskom nacionalnom sudu. Iako ove nevladine organizacije tvrde da učestvuju u borbi za ljudska prava, dokazi pokazuju, prema mišljenju Anne Herzberg, “da je suštinska motivacija za ove aktivnosti promoviranje zakonske kampanje protiv Izraela” kako bi se “kaznio Izrael za izvođenje protivterorističkih operacija”.

Na sličan način Elizabeth Samson, pravnica koja se usavršava u oblasti međunarodnog prava, iz desničarske ekspertske organizacije, također s Univerziteta Bar Ilan, tvrdi da se oni koji upotrebljavaju zakon za realizaciju vojnih ciljeva “ne bore protiv okupatora niti se suprotstavljaju vojnom upadu – oni se bore protiv sila slobode, bore se protiv glasa razuma i napadaju one koji imaju pravo govoriti i djelovati otvoreno”.

Interesi ovih fakultetskih profesora sasvim su usklađeni sa državom. Oni su zabrinuti zbog činjenice da dokazi o sistematskom kršenju ljudskih prava koje su prikupile lokalne nevladine organizacije premašuju granice debate unutar države. Ugroženi su zato što se optužbe za zlostavljanje gomilaju u ogromnu arhivu nasilja iza kojeg stoji država, arhivu kojom se više ne može upravljati unutar pravnog, političkog i simboličkog prostora države. Stoga oni neprestano napadaju liberalne organizacije za ljudska prava.

Iako su špijuni vjerovatno i dalje u organizacijama za ljudska prava, razlika između 1970-ih i danas jest u tome što se više ne moraju skrivati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera