Papirni tigar bh. pravosuđa

Piše: Zarije Seizović

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 17. septembra, u plenarnom sazivu, razmatrao zahtjev Narodne skupštine Republike Srpske (NSRS) za preispitivanje Odluke Ustavnog suda koja se odnosi na ocjenu ustavnosti određenih odredaba Zakona o praznicima Republike Srpske. Sud je, zaključivši da ne postoje opravdani razlozi za usvajanje zahtjeva za preispitivanje njegove odluke, taj zahtjev odbio. Na istoj sjednici, Ustavni sud je razmatrao i zahtjeve više predlagača za donošenje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena Odluke o raspisivanju referenduma u Republici Srpskoj od 15. jula 2016. godine, te je, slijedom pravnih argumenata, usvojio navedenu privremenu mjeru.

Kakve su pravno-političke konsekvence ovih odluka i šta se može očekivati od glavnih aktera ove ustavne krize sui generis?

Na ukupnost dešavanja povodom odluke o raspisivanju referenduma i zahtjeva za stavljanje te odluke van snage može se gledati iz dva ugla: institucionalno-pravnog i političkog.

U vizuri prava, norme, dakle institucionalnog aspekta, sasvim je jasno da je Ustavni sud postupio očekivano, logički i pravno dosljedno, budući je odlukom o usvajanju privremene mjere želio na neki način osnažiti ranije donesenu odluku iz novembra 2015. godine, kojom je neke odredbe Zakona o praznicima RS-a ocijenio neustavnim. Na istom fonu je i odluka Ustavnog suda kojom je odbijen zahtjev NSRS-a, jer nisu postojali opravdani razlozi za preispitivanje njegove odluke iz novembra 2015.

Šta je trebao uraditi Sud?

U ravni politike, stvari stoje nešto drugačije. Kako je Odluka o raspisivanju referenduma u RS-u politička, koja je donesena kako bi se nepotrebno (i protuustavno) debatiralo o nečemu o čemu je Ustavni sud već donio konačnu i obavezujuću odluku čije neizvršavanje predstavlja krivično djelo, to je odluka o donošenju privremene mjere o obustavljanju Odluke o raspisivanju referenduma mač sa dvije oštrice – za državu i njen Ustavni sud. Zašto? Zato što postoji velika vjerovatnoća da će referendum biti održan, kako bi se sačuvala „autonomija“ i autoritet organa RS-a, čime bi, po drugi put „u istoj pravnoj stvari“ javno bila ismijana i država i njen Ustavni sud.

Bošnjačka politička javnost je „pozdravila“ pomenute odluke Ustanog suda, dok su ih politički predstavnici bosanskih Srba osudili i najavili održavanje referenduma. Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira, sem ponavljanja notornih činjenica kako se odluke Ustavnog suda moraju poštovati i pozivanja svih strana „da se suzdrže od ishitrenih mjera i retorike koja vodi podjelama“, jasno indicira ko bi mogao biti krivac za takvo stanje koje je, istovremeno, protivno odredbama Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Šta je, ustvari, trebalo učiniti kako bi se ovo pravosudno nadmudrivanje na vrijeme preveniralo, odnosno, šta je, u sferi prava, trebalo učiniti da bi se stalo u kraj miješanju politike u pravo?

Neizvršavanje odluke Ustavnog suda BiH predstavlja krivično djelo iz člana 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Inkriminirano je ponašanje (propuštanje) službene osobe u institucijama BiH, institucijama entiteta ili institucijama Brčko Distrikta koja odbije da izvrši konačnu i izvršnu odluku Ustavnog suda BiH. Za ovakvo ponašanje propisana je kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora.

Ustavni sud je, dakle, trebao sačiniti izvještaj o izvršenju krivičnog djela (ranije se to zvalo krivična prijava) i uputiti ga nadležnom tužiteljstvu, koje bi, protiv imenovanih lica odredilo i provelo istragu i eventualno podiglo optužnicu. Ovi predmeti su, uprkos svojoj velikoj političkoj težini i važnosti, iz procesnog aspekta vrlo jednostavni – istraga bi se mogla završiti za par dana jer: (1) postoji krivično djelo (2) poznato je osumnjičeno lice – njegov izvšilac koji je to svojstvo sam potvrdio u javnim nastupima ili to njegovo svojstvo proističe iz njegove pozicije u vlasti. No, gotovo je sigurno da se to neće desiti, jer takav čin, sem što ga izričito traži zakonska norma, istovremeno predstavlja i pretpostavlja akciju na koji će se aktualni učesnici u troetničkoj vlasti teško odlučiti.

Iz navedenog proizilazi zaključak da se Ustavni sud BiH bar do sada, spram vlastitog digniteta postavio indiferentno i da, izgleda, ne mari za činjenicu da se njegove odluke ne izvršavaju, čak i kad to predstavlja krivično djelo. S druge strane, nadležno tužiteljstvo ne želi učiniti ništa, jer bi time ozbiljno uzdrmalo same temelje “konstitutivnog bezvlašća” koje godinama postoji (i vlada) u BiH.

Uplašeni puk i zadovoljni vladari

Etno-nacionalne političke elite se, vlastitim činjenjima i/li propuštanjima, (po)stavljaju iznad/izvan zakona i mogu si priuštiti čak i komfor javnog pozivanja na vršenje krivičnih djela, jer nikada ne bivaju pozvani na odgovornost (ilustrativan je slučaj člana Predsjedništa BiH iz reda srpskog naroda koji je javno govorio da odluka koja se odnosi na Zakon o praznicima neće biti poštovana).

Civilizacijski posmatrano, odluke Ustavnog suda BiH se ne izvršavaju, jer u BiH ne postoji pravna kultura koja to podrazumijeva i bespogovorno zahtijeva, bez obzira kakva je ta odluka i na koga se ona odnosi.

Postavlja se pitanje koji su uzroci neuspjeha Ustavnog suda BiH. Rat, tranzicijsko poraće i „pravna anarhija“, neminovno su uticali na pojavu da sudije ustavnih sudova u BiH (državnog i entitetskih!) postanu osobe koje formalno ispunjavaju uvjete za izbor, ali suštinski nemaju adekvatne reference za obavljanje tih važnih pravosudnih funkcija.

Sem toga, na odgovorna sudačka mjesta nerijetko dolaze „istaknuti stručnjaci“ posredstvom etno-nacionalnog „ključa“. Kao takvi, u obavljanju funkcije oni nerijetko nisu nezavisni i nepristrasni suci (nisu „usta kroz koja progovara zakon“) nego, čini se, prosta emanacija etničke političke opcije u službi zaštite vlastite etno-nacionalne grupe. Konačno, postojanje stranih sudija u sastavu Ustavnog suda jeste njegovo obilježje koje dodatno komplicira i otežava ionako složen sistem rada Ustavnog suda.

Danas, ako se šta nakon ove posljednje pravosudne sage ne promijeni, najvažniji sud u državi izgleda poput „papirnog tigra“. Ako ovakvo stanje potraje, biće jasno da ni ovaj sud nije u službi zaštite državnih interesa nego zaštite interesa onih koji su „iznad zakona“.

U konačnici, referendum i ako se provede, u svijetu prava neće proizvesti nikakve posljedice, dok će se etno-mobilizacija, koja je i ovim dešavanjima potvrđena kao nezamjenjivo sredstvo vladanja masama, osigurati politički status quo: uplašeni puk i zadovoljne vladare.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere

Izvor: Al Jazeera