Hoće li Turska preispitati svoja savezništva?

Piše: Omar Kush

Turski lideri ne kriju svoje razočarenje i rezigniranost stavovima zapadnih zemalja. Čak su išli toliko daleko da su uprli prstom u zapadne strane i snage, optuživši ih da stoje iza pokušaja neuspjelog vojnog udara, koji se dogodio u večernjim satima 15. jula.   

Tursko razočarenje ne proističe samo iz nedostatka solidarnosti zapadnih zemalja s vladom ove države, posebno turskih saveznika u Sjevernoatlanskom savezu (NATO), nego i iz toga da su neke od tih zemalja željele ili barem priželjkivale da se stvari u Turskoj promijene, pa čak ukoliko bi to bilo protiv demokratije i legitimno izabrane vlade. To je ono što je potaklo turskog predsjednika Reccepa Tayyipa Erdogana da se pita: „Stoji li Zapad na strani demokratije ili na strani prevratnika?“

Turski predsjednik nije krio svoje uvjerenje da oni stoje na strani neuspjelog vojnog udara.  

Umješnost ili partnerstvo?

Možda je razočarenje Turaka u stavove njihovih saveznika u NATO-u proisteklo iz usporedbe njihovog odnosa prema onome što se dogodilo u Parizu, Briselu, Londonu ili drugdje sa odnosom prema dešavanjima u Turskoj 15. jula uvečer. Zapadni zvaničnici su se žurno uputili u ove prijestolnice i pokazali svoju solidarnost sa njihovim vladama i narodima. U isto vrijeme, uprkos tome da se radilo o prekretnici i historijskom događaju u kojem je turskoj demokratiji prijetila velika opasnost, gdje je palo preko 200 žrtava, niko od evropskih zvaničnika nije došao u Tursku niti je bilo ko od njih posjetio zgradu Parlamenta koja je bombardirana.

Ono što je bilo karakteristično za njihove stavove na samom početku, uz sumnjivu šutnju u pojedinim slučajevima, uglavnom su izjave bez ikakvog značenja. Zapadni političari su šutjeli tokom prvih sati pokušaja puča, nisu osuđivali niti izražavali svoje negodovanje, sve do pojave prvih znakova neuspjeha vojnog udara. To je navelo pojedine posmatrače i stručnjake da nedvosmisleno ukažu na to da zapadni političari nisu bili puki posmatrači onoga što se dešava u Turskoj u noći neuspjelog puča, u onoj mjeri koliko su bili partneri u tome na ovaj ili onaj način, a možda su pojedini čak i priželjkivali uspjeh prevrata.  

Odmah nakon neuspjeha vojnog prevrata i hapšenja umiješanih osoba odt urskih vlasti, počele su pristizati izjave evropskih i američkih zvaničnika u kojima se poziva na nužnost očuvanja vladavine zakona u Turskoj u okviru provođenja istraga. Oni se istovremeno nisu bavili djelima pučista koji su uzeli živote 238 osoba u noći prevrata. U njihovim stavovima nije bilo kritike na račun osoba koje su pokušale izvršiti prevrat sistema vlasti silom, nego su branili iste pod krinkom zaštite sloboda i poštivanja ljudskih prava. Ovo je bio veliki šok koji se pretvorio se rezigniranost u političkim i narodnim krugovima u Turskoj. Turski mediji su objavili određene indicije koje govore o direktnoj američkoj umiješanosti u pokušaj vojnog udara.

Stav Sjedinjenih Američkih Država prema neuspjelom pokušaju vojnog udara potakao je mnoga pitanja o tome postoji li mogućnost da je američka administracija ranije bila upućena u to da će se desiti vojni udar te razlozima njenog oklijevanja na samom početku i odbijanja da preda imama Fathullaha Gulena, kojeg je turska vlast optužila da stoji iza pokušaja prevrata. Ono što je dodalo još jedan novi aspekt problematici odnosa između turske vlade i američke administracije manifestira se u odbrani Fethullaha Gulena i lidera njegove organizacije od Washingtona, te unošenje sumnje u argumente koje je turska vlada prezentirala vezano za njihovu umiješanost u pripremu, planiranje i realizaciju pokušaja prevrata. Navedeno je bilo indikator da američka administracija pruža zaštitu onome što turske vlasti nazivaju kao „paralelna struktura“ unutar i izvan Turske, te da to otkriva koliko je duboka i jaka veza američke administracije s tom strukturom. Upravo je to i navelo šefa turske vlade Benalija Yildirima da otvoreno kaže: „Ukoliko SAD ne preda Fethullaha Gulena našoj zemlji, smatrat će se neprijateljskom državom.“

Osim toga, ono što kod Turaka izaziva srdžbu još od samoga početka jeste saopćenje koje je izdala američka ambasada u Ankari u noći prevrata u kojem se dešavanja u Turskoj smatraju „vojnim ustankom“, bez nazivanja dešavanja vojnim prevratom protiv izabrane vlade. Na taj način se odaje počast onome što se dešavalo u toj noći, šta više, izražava se zadovoljstvo i prihvatanje istoga. Izjave predsjednika Obame da stoji na strani legitimno izabrane vlasti nisu promijenile efekte saopćenja ambasade njegove zemlje koje u sebi nosi formu podrške vojnom prevratu. Shodno tome, ovaj problem mogao bi rezultirati novim zaokretom u odnosima između Turske i njenih zapadnih saveznika.   

Novo pozicioniranje

Izgleda da su šok i razočarenje Turske doveli do zvaničnih reakcija protiv stavova njihovih zapadnih saveznika. Pojedini analitičari počeli su praviti usporedbe između onoga što se desilo 1960. godine, kada je tadašnji premijer Adnan Menderes odlučio da posjeti bivši Sovjetski Savez, sa posjetom predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Moskvi 9. augusta ove godine.

Razlozi i glavne značajke Menderesove posjete počivaju u traženju pretpostavki za okretanje Turske prema Sovjetima, nakon pogoršanja odnosa sa Amerikancima u to vrijeme. Prema planu, posjeta se trebala održati u mjesecu junu 1960. godine, ali je došlo do vojnoga udara 27. maja. Menderas je uhapšen skupa sa članovima svoje vlade a potom pogubljen nakon vojnog suđenja. Na račun Washingtona su upućene optužbe da stoji iza puča 1960. godine kako bi se spriječio potencijalni turski zaokret.

Turske analize imaju sličan pristup u kojem se ukazuje na to da Washington stoji iza neuspjelog pokušaja vojnog udara, budući da to predstavlja pokušaj pučista da spriječe Erdogana da napravi veliki zaokret u odnosima sa svojim zapadnim saveznicima. Međutim, analize poput ovih temelje se na kontekstima i okolnostima, te mogućnosti da turska vlada na neki način prekine relaciju sa svojim zapadnim saveznicima kao formu osvete zbog njihovih stavova i kritika radi nedovoljno iskazanog suosjećanja i podrške Turskoj. No, stvari možda nisu takve, s obzirom na to da su odnosi između Rusije i Turske još uvijek u prvoj fazi vraćanja na normalan nivo, bez obzira na činjenicu da je tursko-američka relacija u osnovi napeta, barem od 2013. godine, te da je ušla novu fazu krize i slabljenja, što pokazuje da su sve opcije otvorene. 

Budućnost odnosa

Realnost je da napetost u tursko-američkim odnosima počinje još od 2003. godine, kada je turski Parlament odbio da američke vlasti uđu na tursku teritoriju kako bi izvršile invaziju na Irak. Zatim je uslijedila sirijska kriza koja je produbila neslaganje između dvije strane, posebno nakon što je Washington ograničio svoje prioritete na borbu protiv organizacije Islamska država Iraka i Levanta, ignorirajući praksu sirijskog režima, kojeg Ankara vidi kao osnovu problema. Pored toga, Washington pruža svoju podršku Stranci demokratske unije (PYD) koju Turska smatra sirijskim ogrankom Radničke partije Kurdistana (PKK). Zapad i SAD su se odrekli Turske kada je došlo do zatezanja odnosa između ove države i Rusije nakon što je Turska oborila ruski borbeni avion krajem prošle godine.      

Nejasan odnos Amerike prema neuspjelom pokušaju vojnog prevrata dodatno je pogoršao napetost u odnosima između dvije strane i ne može se osloniti na to da će posjeta američkog državnog sekretara Johna Kerrya Ankari 24. tekućeg mjeseca relaksirati odnose između dvije države.

Stvarnost ukazuje na to da je budućnost relacija sa Zapadom općenito, a sa Sjedinjenim Američkim Državama posebno, prije svega vezana za strateški položaj Turske i njen značaj u regiji, što uključuje njen geografski položaj i duge granice sa Irakom i Sirijom. To povećava potrebu SAD-a za saradnjom sa Turskom te nalaže nužno spuštanje tenzija s ovom državom. Posebno ukoliko se uzme u obzir da avioni međunarodne koalicije na čelu sa SAD-om koriste zračnu bazu Incirlik još od ljeta 2015. godine za napade na položaje ISIL-a. Shodno tome, Washington će biti prisiljen da popravi svoje relacije s Turskom, posebno zbog toga što bi razočaranost Ankare odnosom SAD-a i njenih zapadnih saveznika mogla potaknuti Tursku da gradi jače veze s Rusijom. To bi onda bio nov i jak udarac američkoj administraciji koja bi time izgubila još saveznika na Bliskom istoku. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera