Kurdima prijeti razdor
Piše: Khurshid Daly
Dva kurdska projekta trenutno se bore za ostvarivanje utjecaja, dominacije i prestiža na kurdskoj sceni generalno. Prvi projekat predvodi Kurdistanska demokratska stranka (KDP) na čelu sa predsjednikom pokrajine Kurdistan Massoudom Barzanijem, dok drugi projekat vodi Radnička partija kurdistana (PKK) na čelu sa Abdullahom Ocalanom i rukovodstvo te stranke koje je planinu Qandil, na granici između Turske, Iraka i Irana, uzelo za svoje uporište.
Premda je sukob između ove dvije strane već odavno prisutan, tu su i neki novi faktori koji vode njegovoj eskalaciji iz dana u dan, čime se otvara prostor za konfrontaciju. Moglo bi se reći da su neki od najvažnijih razloga za ovakva dešavanja sljedeći:
1. Ideološka dimenzija: Kurdistanska demokratska stranka osnovana je 1946. godine i temelji se na porodično-plemenskoj strukturi. Ovu stranku je, kroz historiju, uvijek predvodila porodica Barzani koja smatra da joj pripada liderstvo u kurdskom narodu, polazeći od nasljeđa borbe koju je ova porodica vodila još od osmanlijskog perioda.
Nasuprot tome, Kurdistanska radnička partija (PKK), koja je osnovana 1978. godine iz utrobe turskog ljevičarskog pokreta, smatra da je vrijeme porodičnog, feudalnog i vjerskog rukovodstva nacionalne kurdske borbe završeno.
Prema njima, takvo liderstvo nije adekvatno sa svim promjenama, okolnostima i komplikacijama kroz koje prolazi kurdsko pitanje, pogotovo ukoliko se uzme u obzir da je ovo liderstvo uzrokovalo, historijski gledano, neuspjeh brojnih kurdskih revolucija. Zbog toga PKK smatra da je neophodno osnovati kurdski pokret u različitim djelovima Kurdistana na novim temeljima daleko od porodičnog, plemenskog ili religijskog liderstva.
2. Programske i političke razlike: nakon ideološke dimenzije, također su prisutna i programska neslaganja između ove dvije stranke, a tiču se odnosa prema kurdskom pitanju. KDP polazi od prioriteta izgradnje entiteta (države) u regiji Iračkog Kurdistana te smatra kako se dešavanja u ovoj oblasti prvenstveno tiču Kurda u Iraku te da kurdskim strankama sa drugih područja nije dozvoljeno da se miješaju u unutrašnja pitanja regiona.
Nasuprot tome, Barzani smatra da pristup koji ima PKK nanosi štetu mirnim naporima za rješavanje kurdskog pitanja u Turskoj, te da je pokrajina Kurdistan primorana na uspostavljanje strateških odnosa sa Turskom, budući da je ekonomski povezana s ovom državom preko koje izvozi naftu i gas u inostranstvo. Pored toga, Turska je za vrijeme Erdogana otvorila put za nenasilno rješenje kurdskog pitanja, dok PKK pokušava izbjeći takva rješenja zbog konspirativne veze sa iranskim i sirijskim režimom.
Možda je jedna od najvažnijih implikacija ovog sukoba ta da nije održano planirano zasjedanje Nacionalnog kongresa Kurdistana u Erbilu prije dvije godine s ciljem utemeljenja jedinstvenog političkog autoriteta Kurda koji bi postavio strategiju za rješavanje kurdskog pitanja, kao i način na koji se to pitanje treba prezentirati na regionalnim i međunarodnim forumima.
Jedna od implikacija je, također, i podjela kurdskih oblasti u Siriji, Iraku, Iranu i Turskoj kroz ova dva projekta, čime se otvara prostor za konfrontaciju, počevši od nekoliko različitih scenarija, prije svega:
1. Scenarij u kojem Barzani zahtijeva od PKK-a da napusti Sinjar, što ova stranka ne prihvata uz argument da bi njihov izlazak ojačao ISIL koji razmišlja o ponovnom napadu na ova područja.
2. Scenarij u kojem se od PKK-a zahtijeva da napusti Qandil, budući da su Massoud Barzani, kao i njegov sin Masrour, u više navrata u posljednje vrijeme tražili da PKK napusti Qandil, smatrajući da je njihovo prisustvo opterećujući element u odnosima sa Turskom.
Nasuprot tome, PKK smatra da Barzani nema pravo tražiti da oni napuste taj region, te da imaju pravo koristiti svaku kurdsku oblast kako bi branili kurdsko pitanje, pogotovo zbog toga što su baze PKK-a u Qandilu starije od četvrt stoljeća. Također, smatra da, dubinski gledano, ovaj zahtjev Barzanija dolazi u kontekstu njegovog povinovanja turskim pritiscima, pri čemu ne isključuju mogućnost Barzanijevog učešća u turskom ratu protiv njih, kao što se desilo 1996. godine.
3. Scenarij slanja sirijskih kurdskih Pešmergi u unutrašnjost. S nastavkom sirijske krize, Barzani je pribjegao pružanju podrške i osnivanju kurdskih vojnih snaga u Siriji pod imenom Pašmerge Rojava. Izvještaji kažu da se njihov broj kreće između četiri i pet hiljada boraca. Oni su osposobljeni i pripremljeni kao snage teritorijalne odbrane u kurdskim regionima u Siriji. Međutim, Stranka demokratskog jedinstva protivi se tome da ove snage uđu u tu oblast kao nezavisne jedinice, te uvjetuju da se oni pridruže redovima Jedinica narodne zaštite kao pojedinci, što Kurdsko nacionalno vijeće (KNC) odbija.
Uplitanje međunarodnih snaga
Stoga je KNC pokušao poslati grupe ovih snaga u tajnosti do kurdskih područja u Siriji, ali je došlo do sukoba između njih i Jedinica narodne zaštite, prilikom čega je stradao veliki broj boraca Rojava Pešmergi. Možda će upravo ovo biti jedno od glavnih pitanja koje će dovesti do neslaganja ili sukoba u narednom vremenskom periodu. Stranka demokratskog jedinstva tvrdi kako su ove snage postale vezane za Sirijsku nacionalnu koaliciju te da je, tokom nedavne posjete predsjednika koalicije Anasa Al-Abde Erbilu, dogovoreno da će one biti prebačene u Azaz, sjeverno od Halepa, preko turske teritorije.
Postoje i oni koji smatraju da će svaka stranka biti oprezna kako bi se izbjegla direktna konfrontacija, ukoliko se uzme u obzir njihovo uvjerenje da se iz takve borbe ne može izaći kao pobjednik i da će šteta biti katastrofalna za obje strane. Na osnovu toga, svaka strana će raditi na iscrpljivanju druge, iščekujući adekvatne uvjete i prilike za nametanje svojih stavova i projekata.
Možda Barzani smatra da je turski rat protiv PKK-a taj koji će zadati jak udarac ovoj stranci u unutrašnjosti i paralizirati njene sposobnosti, dok drugi smatraju da time Barzanijev politički projekat gubi kredibilitet. Također, pojedini su mišljenja da će razilaženja sa drugim kurdskim strankama u regionu Iračkog Kurdistana dovesti do ograničavanja Barzanijeve liderske pozicije nakon isteka njegovog mandata, kao i da je PKK postala duboko ukorijenjena snaga koju ne može uništiti ni Barzani, pa čak ni Turska. Takva situacija posebno dolazi do izražaja nakon što se PKK tokom proteklih godina otvorio prema Zapadu zajedničkom borbom protiv ISIL-a.
U svakom slučaju, možemo reći da će sukob između dva kurdska projekta uznapredovati bez obzira na njegove povode. Takav sukob prijeti sveopćom destrukcijom u kurdskim regijama, s jedne strane, te otvaranjem mogućnosti za uplitanje regionalnih i međunarodnih snaga u kurdsko pitanje, s druge strane.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera