Islamski istok i razarajući ratovi

Piše: Muhanna Hubail

Ne znam da li prijedlog o podjeli Sirije, upravo u ovom trenutku, predstavlja objektivnu opciju, s obzirom na to da druga opcija, nastala kao rezultat napretka odlučujućih snaga na sirijskom terenu, vodi ka konačnom završetku i uništenju sirijske revolucije u potpunosti. Pa zbog čega se onda pribjegava ovoj podjeli?

Pretpostavlja se da je u Siriji trenutno na snazi primirje, međutim, Rusi i dalje vrše masakre nad sirijskim narodom. To se, zapravo, moglo i očekivati, budući da Rusija želi primirje samo zbog toga da stvori prostor za politički manevar, koji će joj medijski poslužiti te da ga iskoristi za uvjeravanje drugih strana kako je spremna politički odgovoriti da bi se zaustavile bilo kakve aktivnosti koje bi joj predstavljale smetnju. Osim toga, Washington nastavlja u istom tom maniru, bez bilo kakvih stvarnih promjena na terenu.

Napredak rusko-iranske vojne koalicije, koja u potpunosti podržava sirijski režim, uživa odobravanje, razumijevanje i podršku Zapada i Amerike. Taj savez se značajno poklapa i s izraelskim snagama sigurnosti, koje, preko svojih ogromnih logističkih kapaciteta i obavještajnih službi, učestvuju s ruskim snagama u vojnim akcijama protiv umjerene opozicije.

Međutim, naredno pitanje možda doprinosi postizanju delikatne ravnoteže u razumijevanju ovog problema, a ono glasi: šta ako dođe do pada Halepa i protjerivanja pobunjeničkih enklava te ruske podrške genocidu, za koji se sirijski režim već ovog trenutka priprema, s namjerom da ga počne činiti kada dođe do konačnog prekida vatre?

Istina je da su u ovaj haos divljaštva investirale i regionalne i međunarodne sile preko svojih obavještajnih službi s ciljem da stignu do uništene zemlje i obore narodni otpor, svaka vukući na svoju stranu. No, postoji i jedan nivo divljaštva koji je potpuno izvan kontrole i kojim je teško upravljati ili intervenirati u slučaju njegove eksplozije.

Kada se to ostvari, regionalni savez će osigurati svu teritoriju. Situacija će tada iziskivati – u slučaju Moskve – stavljanje Sirije pod iranski mandat, slično onome što se desilo u Iraku, paralelno s pravilima i ogromnim ugovorima na koje sirijski režim već danas mora pristati. Rusi uopće ne teže ka tome da njihove snage ostanu raspoređene u Siriji te preferiraju da Iran preuzme na sebe tu ulogu, kao što to Washington čini u Iraku još od 2003. godine.

Ovdje se, također, nameću i druga važna pitanja. Znači li to da će se arapski Istok (Levant i Irak) u potpunosti pokoriti volji nove realnosti, što će dovesti do eksplozije bunta kome se neće nazirati kraj, bez obzira da li će do pobune doći objavljivanjem “velikog paklenog rata”, koji će dovesti do regrutiranja većine snaga na terenu i omladine, koja gaji jake osjećaje prema oružanoj grupi Islamska država Irak i Levant, uključujući i njihove sunitske političke i ideološke protivnike.

Rušilački ratovi

Takav ishod je rezultat činjenice da će ISIL postati – u njihovim očima – jedina snaga za suprotstavljanje projektu razarajućeg rata na arapskom Istoku i naporima za rušenje sunitske i socijalne sigurnosti u cjelosti. Na temelju toga, ljudi će se regrutirati za rušilačke ratove u koje su ih gurnuli Washington i Moskva, predstavljajući im to kao jedini izbor za koji nema alternative.

Ova pobuna mogla bi doći i od Al-Kaide u njenoj četvrtoj generaciji, nakon očekivanog povlačenja ISIL-a, čije se zamke već nalaze razapete na površini ili kroz potpuno novi sistem otpora, koji se pridržava terorističke brutalnosti kao nužne opcije pred stvarnošću i sudbinom društva koje je uništeno.

Istina je da su u ovaj haos divljaštva investirale i regionalne i međunarodne sile preko svojih obavještajnih službi, s ciljem da stignu do uništene zemlje i obore narodni otpor, svaka vukući na svoju stranu. No, postoji i jedan nivo divljaštva koji je potpuno izvan kontrole i kojim je teško upravljati ili intervenirati u slučaju njegove eksplozije.

Najveći izazov pred Zapadom – koji se usmjerio u pravcu stvaranja alternative za Sykes-Picotov sporazum – jeste na koji način se nositi s novim planovima za regiju kada dođe do urušavanja ovog sporazuma, naročito nakon posljednjih zapadnih dogovora te načina na koji se tretiraju zvanični režimi kroz njihovo instrumentaliziranje, onesposobljavanje ili, pak, kroz suočavanje s buntovnim sistemima.

Po svemu sudeći, kretanje u pravcu podjele predstavlja moguću opciju za finaliziranje obmane arapskog i islamskog svijeta. Time bi se učvrstile podjele koje su već nastale, što od kurdskih organizacija, uključenih u ovaj projekat, čini trojanskog konja veoma važnog za sve sile.

Možda je Zapad prestravljen, na čelu s Berlinom, zbog jednostavnog fenomena za koji postoji bojazan da bi mogao biti jedan od uvoda u veliki ratni vrtlog. Riječ je o prilivu sirijskih izbjeglica, što je jedan od motiva koji vrši pritisak za ponovno preispitivanje novih karata koje je sačinio Zapad, skupa s Rusima i Irancima.

Moskva, i pored toga što je dokazala svoj plan da likvidira sirijsku revoluciju u korist Bashara al-Assada, nastoji pojačati uznemirujuću blokadu Ankare te uspijeva prenijeti dio njihovog sukoba na tursku teritoriju. Pored toga, regrutira i jedan dio opozicije protiv vladajuće Partije razvoja i pravde i radi na ubrzavanju dinamike političkih napada. To dokazuje kako će Rusija nastaviti ulagati u pad mirovnog projekta s Kurdima i u odsustvo alternativa.

No, Rusiji je, također, dobro poznato kako ovakvi prizori ne predstavljaju sve strane sukoba. Muslimanski narodi, koji se povijesno nalaze na ruskom geografskom području i čine sastavni dio njene demografske slike i velik dio arhipelaga ruskog medvjeda, predstavljat će tijelo spremno za suprotstavljanje Moskvi kada bude predvodila i proglasila zvanični rat protiv sunitskog svijeta.

Posljedice realnosti

Možda će se ovoj percepciji suprotstaviti činjenica da je Carska Rusija uspjela ugušiti pobunu imama Šamila ad-Dagastanija, koja je slomljena nakon povlačenja Osmanlija. Zatim se dominacija Rusije proširila na čitav Kavkaz, čime se zaokružuju planovi za regiju.

Međutim, ne postoji ništa što Moskvi garantira da posljedice realnosti koju danas živi muslimansko društvo i efekti ogromne frustracije neće stići do njene scene i političkih predvodnika u doba medijske ekspanzije, brzog širenja vijesti i dinamičnosti društvenih medija.

Kako će se to dešavati i kojim će pravcima ići? To se trenutno ne zna, ali je sigurno da se svjetski rat Moskve protiv sunitskog svijeta neće tek tako jednostavno okončati.

Po svemu sudeći, kretanje u pravcu podjele predstavlja moguću opciju za finaliziranje obmane arapskog i islamskog svijeta. Time bi se učvrstile podjele koje su već nastale, što od kurdskih organizacija, uključenih u ovaj projekat, čini trojanskog konja veoma važnog za sve sile.

Brutalan agresor ne može se spriječiti osim oružjem, međutim, samo u onoj mjeri u kojoj je zagarantiran uspjeh. Ono ni u kom slučaju se ne smije biti instrument za pretvaranje borbe za slobodu u međumuslimanski rat i optuživanje za krivovjerstvo.

Zapad, Moskva i Teheran su strane koje direktno garantiraju realizaciju spomenutog; prvo dvoje kao partneri u posljednjim mapama, uz velike iranske snove za dominacijom u Arapskom zaljevu, što su u prošlosti bila prevelika očekivanja u većini slučajeva.

Sa svoje strane, Zapad se uzda na podjele u muslimanskom svijetu nakon žestokog sektaškog rata, koji još uvijek nije okončan. Po svim prilikama, taj rat bi mogao u potpunosti neutralizirati muslimane. Zapadu je trebalo stotinu godina prije nego je osjetio potrebu za posjedovanjem vlastite odluke o svojoj sudbini i opredjeljenju do čega islamski Istok nije uspio stići sve do danas. U tome je “gušenje” Arapskog proljeća u krvi značajan elemenat suzbijanja ove ideje na Istoku kako se ne bi pobunili protiv zapadne hegemonije.

Svođenje ovih računa ostaje i dalje pod budnim okom Zapada, koji lako prenosi odluke na sebe, dok se Arapi i njihova islamska komponenta uporno zarobljavaju u svoja pogubna iskustva. Posebno kada se njihovo krilo “otetog” islama, pod imenom selefijski džihadisti, upušta u sezonske stravične ratove u kojima se gube sve nade potlačenih naroda, koji iznova bivaju devastirani u cjelosti u materijalnom i ljudskom pogledu.

Bez ikakve utjehe

Zatim se priziva džihad, uz isticanje emocionalnih parola, bez adekvatnog razumijevanja njegovih istančanih pravnih propisa i načina na koji se on u stvarnosti realizira. Ne posvećuje se pažnja tome da se u džihad ne poziva bez da se osigura stanje na terenu kako bi se izbjegla potpuna devastacija, dok se pod paljbom uništava veliki intelektualni potencijal koji je vezan za pravilno razumijevanje šerijata.

Oružje kojim ne upravlja zdrav razum nikada neće polučiti bilo kakav pozitivan ishod, nego ga pretvara u neprijatelja opustošene zemlje. Na taj način se okončava dugi put preispitivanja razborite muslimanske misli, savjesne borbe, prolivenoga znoja i patnji po zatvorima, kako bi se osigurala politička pobjeda, a građanska borba iznijela muslimanski svijet prema prosperitetu.

Dakako, ovoj civilizaciji su neophodni instrumenti snage, oružja i otpora u nekim od aspekata gdje je okupacija proširila svoj utjecaj.

Brutalan agresor ne može se spriječiti osim oružjem, međutim, samo u onoj mjeri u kojoj je zagarantiran uspjeh. Ono ni u kom slučaju se ne smije biti instrument za pretvaranje borbe za slobodu u međumuslimanski rat i optuživanje za krivovjerstvo.

Onog momenta kada se to desi, zastavu pobjede istaći će okupatori i tlačitelji, dok će potlačeni muslimanski narod ostati bez bilo kakve utjehe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera