SAD ne smije nametati vojnu kontrolu na Bliskom istoku

Piše: Joseph S. Nye

Tokom kampanje, novoizabrani predsjednik Donald Trump je dovodio u pitanje savezništva i institucije koje osiguravaju liberalni svjetski poredak, ali je precizirao nekoliko specifičnih politika. Možda i najvažnije pitanje koje se postavlja nakon njegove pobjede je da li je u suštini okončana duga faza globalizacije, koja je počela nakon Drugog svjetskog rata.

Ne mora nužno značiti da je tako. Čak i ako trgovinski sporazumi kao što je Transpacifičko partnerstvo i Transatlantsko partnerstvo za trgovinu i investicije propadnu i uspori ekonomska globalizacija, tehnologija promovira ekološku, političku i društvenu globalizaciju u vidu klimatskih promjena, tranzicijskog terorizma i migracija – bez obzira sviđalo se to Trumpu ili ne. Svjetski poredak je mnogo više od pukih ekonomija, a Sjedinjene Američke Države ostaju centralna zemlja u tome.

Amerikanci često pogrešno shvataju naše mjesto u svijetu. Osciliramo između trijumfalizma i vjerovanja da nazadujemo. Nakon što su Sovjeti lansirali Sputnik 1957. godine, smatrali smo da nazadujemo. Osamdesetih godina prošlog stoljeća smo mislili da su Japanci visoki tri metra. Nakon Velike recesije 2008, mnogi Amerikanci su pogrešno vjerovali da je Kina postala moćnija od Sjedinjenih Američkih Država.

Uprkos Trumpovoj izbornoj retorici, SAD ne nazaduje. Zbog imigracije, jedina je velika razvijena zemlja koja neće pretrpjeti demografski pad do sredine stoljeća; ovisnost zemlje o uvozu energenata opada umjesto da raste; predvodnik je u svim glavnim tehnologijama (biotehnologiji, nanotehnologiji i informacionim tehnologijama) koje će oblikovati ovo stoljeće; a univerziteti iz zemlje dominiraju na svjetskom nivou.

Važna pitanja

Mnoga važna pitanja će se naći u Trumpovoj vanjskopolitičkoj agendi, ali nekoliko ključnih pitanja će vjerovatno biti dominantna – prije svega odnos velikih sila sa Kinom i Rusijom te previranja na Bliskom istoku. Snažna američka vojska ostaje nužna, ali ne i dovoljna da se riješe sva tri pitanja. Održavanje vojne ravnoteže u Evropi i Istočnoj Aziji je važan izvor američkog utjecaja, ali Trump je u pravu kad kaže da je pokušaj da se kontroliraju unutrašnja uređenja nacionalističkih naroda na Bliskom istoku recept za propast.

Bliski istok prolazi kroz kompleksni niz revolucija koje potječu od vještačkih postkolonijalnih granica; vjerskih sektaških sukoba i zakašnjele modernizacije opisane u UN-ovim izvještajima o razvoju arapskog društva. Nastala previranja mogu trajati decenijama, a to će nastaviti da hrani radikalni džihadistički terorizam. Evropa je bila nestabilna 25 godina nakon Francuske revolucije, a vojne intervencije koje su provodile strane sile su samo pogoršale situaciju.

Ali, čak i uz smanjen uvoz energenata sa Bliskog istoka, Sjedinjene Američke Države ne mogu okrenuti leđa toj regiji, s obzirom na interese SAD-a u Izraelu, u ograničenju nuklearnog naoružavanja te interese u vezi ljudskih prava, između ostalog. Građanski rat u Siriji nije samo humanitarna katastrofa; već je i destabilizirajući faktor u regiji, ali i u Evropi. SAD ne može ignorirati takve događaje, ali politika zemlje mora biti ona o ograničavanju, koja će utjecati na ishod usmjeravanjem i jačanjem naših saveznika, umjesto pokušaja da se nametne direktna vojna kontrola, koja bi bila i skupa i kontraproduktivna.

Sa druge strane, SAD je dobrodošao u Aziji zbog regionalne ravnoteže snaga. Uspon Kine je podstakao zabrinutost Indije, Japana, Vijetnama i drugih zemalja. Nošenje sa globalnim usponom Kine je jedan od najvećih vanjskopolitičkih izazova u ovom stoljeću, a američka dvostranačka strategija “integrirati, ali osigurati” – prema kojoj je SAD pozvao Kinu da pristupi liberalnom svjetskom poretku, dok je potvrdio svoj sigurnosni sporazum sa Japanom – ostaje ispravni pristup.

Nova vremena

Za razliku od vremena od prije jednog stoljeća, kada je uspon Njemačke (koja je nadmašila Britaniju do 1900. godine) potpirio strahove koji su pomogli da se istaloži katastrofa 1914, Kina nas neće nadmašiti u sveukupnoj moći. Čak i da kineska ekonomija nadmaši američku u ukupnoj veličini do 2030. ili 2040, njen dohodak po stanovniku (što je bolja mjera sofisticiranosti ekonomije) će zaostajati. Osim toga, Kina se neće izjednačiti sa “grubom snagom” američke vojske niti će imati jednaku “meku moć” za privlačenje saveznika.

Kao što je Lee Kuan Yew jednom kazao, dok god Sjedinjene Američke Države ostanu otvorene i budu privlačile talente iz svijeta, Kina će “ih natjerati da se oznoje”, ali neće zamijeniti SAD.

Zbog tih razloga, SAD ne treba politiku ograničavanja Kine. Jedina zemlja koja može ograničiti Kinu je sama Kina. Dok nameće teritorijalne sukobe sa susjedima, Kina ograničava samu sebe. SAD mora pokrenuti ekonomske inicijative u Jugoistočnoj Aziji, potvrditi svoja savezništva sa Japanom i Korejom i nastaviti da unapređuje odnose sa Indijom.

I u konačnici, tu je Rusija, zemlja koja nazaduje, ali sa nuklearnim arsenalom dovoljnim da uništi SAD –  zbog čega i dalje predstavlja potencijalnu prijetnju Americi i drugima. Rusija, koja je gotovo u potpunosti ovisna o prihodima od svojih energetskih izvora, ekonomija je “jednog proizvoda” sa korumpiranim institucijama i sa nepremostivim demografskim i zdravstvenim problemima. Intervencije predsjednika Vladimira Putina u susjednim zemljama i na Bliskom istoku i njegovi hakerski napadi na SAD i druge, čija svrha je da prikažu da je Rusija ponovno velika, samo je pogoršala dugoročne perspektive zemlje. Kratkoročno, međutim, zemlje koje nazaduju često više riskiraju i samim tim su opasnije – dovoljno je pogledati Austro-Ugarsko carstvo 1914. godine.

Odnosi sa Rusijom

To je stvorilo dileme u politici. Sa jedne strane, važno je oduprijeti se Putinovom izazovu pravilu liberalnog poretka koji vlada od 1945, a kojim se državama zabranjuje da koriste silu za zauzimanje teritorija susjeda. U isto vrijeme, Trump će biti u pravu ako bude želio da izbjegne potpunu izolaciju zemlje sa kojom imamo zajedničke interese kada je u pitanju nuklearna sigurnost, ograničavanje u nuklearnom naoružavanju, borba protiv terorizma, Arktik, te regionalna pitanja kao što su Iran i Afganistan. Finansijske i energetske sankcije su nužne za odvraćanje; ali mi također imamo prave interese koji će najviše napredovati uz saradnju sa Rusijom. Niko neće profitirati od novog hladnog rata.

Sjedinjene Američke Države ne nazaduju. Trenutni zadatak na polju vanjske politike za Trumpa će biti da prilagodi svoju retoriku i da uvjeri saveznike i druge da će Amerika nastaviti igrati svoju ulogu u liberalnom svjetskom poretku.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate  – Donald Trump’s Foreign-Policy Challenges