Isprovocirani porod pravne države

Piše: Zarije Seizović

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je, na stotoj plenarnoj sjednici, rješenjem od 30.09.2016. godine, utvrdio da Narodna skupština Republike Srpske nije izvršila njegovu odluku u predmetu br. U-3/13 od 26. novembra 2015. godine, pa je, na osnovu svojih nadležnosti, stavio van snage odredbu člana 3. b) Zakona o praznicima Republike Srpske određujući da ona prestaje važiti narednog dana od dana objavljivanja rješenja u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud je saopštio da će ovo rješenje dostaviti Tužilaštvu BiH. Pomenuto rješenje doneseno je jer je Ustavni sud konstatirao da je rok za izvršenje njegove odluke od 26. novembra 2015. godine istekao 25. juna 2016. godine u kom roku Narodna skupština Republike Srpske nije preduzela konkretne mjere u cilju izvršenja te odluke, odnosno da aktivnosti Narodne skupštine Republike Srpske nisu za rezultat imale usaglašavanje člana 3. b) Zakona o praznicima Republike Srpske sa Ustavom BiH.

Koji su razlozi evidentno nove i drugačije uloge Ustavnog suda BiH i zašto se on, od pasivnog promatrača i evidentičara pravnih anomalija u zakonodavstvu i pravosuđu BiH pretvorio u aktivnog sudionika u zaštiti vlastitog digniteta i države Bosne i Hercegovine?

Ovakvu njegovu ulogu, a koja je jedina ispravna, legalna i legitimna, on je preuzeo zbog spleta domaćih i međunarodnih djelovanja koja su, u svom sadejstvu, rezultirala očiglednim slomom jedne pogrešne politike. Insistiranjem na provođenju i provođenjem referenduma, Predsjednik Republike Srpske i njegovi istomišljenici i politički kamarati, pribili su međunarodnu zajednicu uz zid: dalje odstupanje nije bilo moguće.

Suštinski iracionalna politika bez presedana, sem što je bila protivzakonita, prkosila je kako organima BiH tako i međunarodnoj zajednici i njenim zvaničnicima koji su, godinama tolerisali ovakvu politiku Republike Srpske, kreiranu pod dirigentskom palicom njenog predsjednika. Ovaj put, čini se, pređena je crvena linija pa su se pojavili prvi znaci netolerancije spram takvog, često opasnog, političkog avanturizma.

Promjena klime

Prije svega, oglasio se Visoki predstavnik rekavši da se u Vijeću za implementaciju mira “promijenila klima” i da će, ako se referendum provede, uslijediti sankcije za Republiku Srpsku. Osobno je isključio Bonske ovlasti ali je najavio sankcije.

Poslije toga, predsjednik Republike Srpske susreo se u Beogradu sa srbijanskim premijerom Vučićem, koji je izrazio svoje neslaganje sa provođenjem referenduma, što je bio jasan i nedvosmislen signal da zvanični Beograd nije spreman bezrezervno ući u politički ćorskokak podrške referendumu koji, sem što je besmislen, gura prst u oko organima BiH i međunarodnoj zajednici.

Nakon ovog inicijalnog spoljnopolitičkog fijaska, predsjednik Republike Srpske je ishodio audijenciju kod predsjednika Putina gdje je, vjerovatno neočekivano, naišao na prilično “mlak” prijem. Očekujući da će Rusija otvoreno stati uz njegovu politiku, nemalo iznenađen se vratio u BiH i dao par neuvjerljivih i šturih izjava kako je sastanak prošao u “najboljoj mogućoj atmosferi” (šta to, na kraju, znači?!) te da je razgovarano o “važnim političkim i ekonomskim pitanjima” (oubičajena gotovo beznačenjska fraza nakon kurtoaznih bilateralnih susreta).

Predsjednik Putin je, prema onome što je izjavio predsjednik Dodik, izrazio podršku stabilizaciji u regionu i Dejtonskom mirovnom sporazumu, poželio napredak i BiH i Republici Srpskoj i izrazio uvjerenje da Ruska Federacija svojim odnosom doprinosi stabilizaciji. Izjava ovakvog sadržaja jasno se iščitava kao implicitno uskraćivanje podrške referendumu i politici koja je iza njega stajala, ili, u najmanju ruku, prilično indiferentan stav.

Neuspjeh u Srbiji i kurtoazan prijem u Moskvi (gdje je putovao kao predstjednik entiteta ne kao državnik, naravno), trebali su biti signal predsjedniku RS Dodiku da je vrijeme za taktički uzmak, što ne bi bilo problematično, jer je to već više puta viđen scenario kad nakon iscrpljivanja strpljenja međunarodne zajednice. No, ovaj put, kanap je nategnut preko granica izdržljivosti i pukao je, naravno.

Reakcija međunarodne zajednice

Uslijedila je reakcija međunarodne zajednice u formi najave da će g. Dodik biti stavljen na „crnu listu“ SAD i EU te da će mu biti zamrznuta imovina (računi) u zemlji i inostranstvu. Referendum je osudio Ured Visokog predstavnika, Ambasada SAD u BiH i State Department.

Ispravno tumačeći pomenute signale da je, na međunarodnom planu, politika predsjednika Dodika naišla na jasnu osudu, domaća institucionalno-pravna rekacija, izazvana, čini se, među ostalim i podrškom međunarodnog faktora, naprosto se obrušila na predsjednika Republike Srpske i ostale vinovnike “afere referendum”, što je i razumljivo jer je, provocirana godinama, jedva čekala da pokaže makar i mrvice profesionalizma i sačuva rudimentarni dignitet.

Posrnuli div postao je predmetom združenog ataka onih koji na to nisu ni pomišljali ranije, a kao kolateralna šteta, stradali su glavni tužitelj BiH Salihović, a stradaće vjerovatno i ostali odgovorni iz RS. Usput, tužitelj Salihović prije imenovanja na funkciju nije imao niti dana tužiteljskog staža, dok je njegova zamjenica, sadašnja v.d. tužiteljica, ima dvadeset godina takvog staža. Kako “revolucija jede svoju djecu”, tako je i ovaj put dijete stradalo nakon što ga je revolucija iskoristila za svoje ciljeve, a to je da odredi upućivanje poziva predsjedniku Dodiku za saslušanje u svojstvu osumnjičenog u „aferi referendum”.

Na sve opisano, logično se nadovezao Ustavni sud BiH najavljujući upućivanje svog rješenja od 30.09.Tužilaštvu BiH, što, formalno-pravno i faktički predstavlja krivičnu prijavu – izvještaj o izvršenju krivičnog djela.

Ovo bi, za sada, bio epilog neustavnog referenduma i reafirmacija principa vladavine prava. Za sada, jer je na potezu Tužiteljstvo BiH. Ovaj put bi se mogao očekivati adekvatan institucionalnopravni odgovor na protupravne radnje koje su počinjene pred licem javnosti.

Ako to bude tako, sasvim sigurno se mogu očekivati dvije stvari: (1) strah vinovnika „afere referendum“ od sankcije koja se čini prilično izvjesnom i (2) strah svih onih koji pomisle činiti slično u budućnosti da će doživjeti istu sudbinu. Međutim, ne treba zaboraviti da su postupci u sličnim aferama hapšenja i optuženja visokopozicioniranih političara u BiH završili neslavno. Hoće li tako biti i ovaj put čini se da zavisi isključivo od međunarodnog faktora.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uiredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera