Hrvatska crno-bijela politička komedija

Piše: Josip Antić

Ako bi se išta sa sigurnošću prije završetka internih istraga moglo reći o najnovijoj hrvatskoj špijunskoj nizanki vezanoj uz (navodno) praćenje i prisluškivanje lidera vlastotvornog Mosta Bože Petrova, onda je to da je ta priča po žanru puno prije društvena komedija negoli spy-triller. Barem na onoj razini na kojoj joj prezentira Nikola Grmoja, javnosti do jučer potpuno nepoznat lokalni dužnosnik iz Metkovića, koji je nakon izbornog uspjeha Mosta postao glasnogovornik te političke grupacije. A nije da su se i drugi sudionici bitno odmakli od zadane forme.

Grmoja je bio prvi koji je iznio u javnost priču o “Političkoj hobotnici Bože Petrova”, a potom su se kadrovi kao u crno-bijeloj komediji s brzoletećim sličicama nizali jedan za drugim. On je na jednoj od televizija ustvrdio kako ima informaciju da je njegov lider Božo Petrov, sve vrijeme pregovora bio praćen od strane Policijskog nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (PNUSKOK). Dodao je pritom i kako je Sigurnosno-obavještajna agencije (SOA) “poput torte u kojoj imamo jedan crveni red, jedan plavi, pa jedan crveni” (aludirajući kako se u središnjoj obavještajnoj agenciji miješaju i konfrontiraju SDP-ovi i HDZ-ovi kadrovi). U tom trenu tvrdio je kako su Petrova pratili i jedni i drugi, ali je, kako se priča razvijala, šiljak usmjerio isključivo prema Ranku Ostojiću, trenutačnom tehničkom ministru unutarnjih poslova iz bivše Vlade Zorana Milanovića.

Već dan kasnije, nakon što je zbog te izjave bio pozvan na obavijesni razgovor u Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK), pojasnio je kako svoju tvrdnju temelji na predstavki koja je poslana i prije nekih petnaestak dana zaprimljena u saborskom Odboru za nacionalnu sigurnost pod već spomenutim imenom “Politička hobotnica Bože Petrova”.

Kontradiktorno je pritom kako Grmoja zna za predstavku koja je poslana u odbor koji postoji samo na papiru – jer nije konstituiran. Rekla mu je to “jedna osoba” čije ime nije želio otkriti javnosti, ali je, tvrdi, njegov identitet otkrio USKOK-u. Grmoja je potom konstatirao kako sumnja da je ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić preko PNUSKOK-a tijekom pregovora Mosta s SDP-om i HDZ-om pratio Petrova odnosno njegove kontakte koje je ovaj ostvarivao putem mobitela.

Sve u svemu, teške optužbe – nijedan dokaz, jer je svoje navode Grmoja zaključio tvrdnjom kako su to indicije, pa neka sada “institucije odrade svoj posao i neka se utvrdi je li to istina ili nije”. 

Nije trebalo puno čekati da se javi prozvani Ostojić. Kao da govori s ruba vlastitih živaca, odbacio je optužbe, izričito ustvrdio kako “Petrov nije ni praćen, ni prisluškivan niti su mu izlistavani telefonski pozivi”, a potom je, jasno dajući do znanja kako ga glasnogovornik Grmoja ne zanima, pozvao Petrova da, ako drži da je zloupotrebio položaj, protiv njega podigne kaznenu prijavu i javno se sučeli pred TV kamerama. U tom dijelu priča je već imala potencijal reality showa.

Obavještajna prevencija!?

Ostojić je pritom Mostu vratio lopticu ustvrdivši da se oni koriste uslugama bivših ljudi iz obavještajnog sustava, aludirajući pritom na Smiljana Reljića, bivšeg ravnatelja Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), koji je u javnosti ostao zapamćen kao “čovjek koji je u doba Tuđmana prisluškivao novinare”. Reljić je, ustvrdio je, savjetnik u zaštitarskoj tvrtki General Security koju vodi također bivši obavještajac Enimark Ponjević, a koja je pružala osiguranje čelnicima Mosta.

Javio se i prozvani Ponjević koji je u obavještajni lonac ubacio nove detalje, opet ne otkrivajući kako su mu poznati. Po njemu, Ostojić je naredio analitičarima MUP-a da nadgledaju koga Petrov kontaktira. “Učinjeno je to preko I2 softvera u kojem se nalazi baza podataka svih izlistanih brojeva koje je MUP izlistavao po raznim osnovama. Na taj način izvršen je uvid u kontakte Petrova”, rekao je Ponjević.

Božo Petrov nije rekao ništa, Ostojićev poziv za sučeljavanje je odbio, poručio kako je za “praćenje doznao iz medija i kako institucije moraju utvrditi istinu”. (Ono prvo u najmanju ruku je smiješno, jer teško da su mu za tu informaciju uz Grmoju i Ponjevića trebali mediji.) Koji dan kasnije dodao je kako je “zanimljiva činjenica da nikad unutarnje kontrole nisu utvrdile zlouporabe takvih alata (primjerice I2), što nam samo govori da smo u pravu kada kažemo da i MUP, kao i SOA, trebaju doživjeti promjene”.

Javio se i Tomislav Karamarko, pitijski poručivši kako se “ne bi previše čudio, iako nikoga unaprijed ne optužuje”. “Ako se to dogodilo netko mora odgovarati”, kazao je Karamarko, inače bivši ravnatelj SOA-e i ministar unutarnjih poslova.

Mišljenje ima i Tihomir Orešković, trenutačni mandatar i potencijalni premijer. Ono glasi: “Ne znam nikakve informacije, ne bih htio nikakav komentar dati”.  

Posljednje, ne i najmanje važno – Most je otkazao suradnju General Securityju (istekao im je mjesečni ugvor koji je iznosio jednu kunu plus PDV), tumačeći kako su usluge te tvrtke isključivo tehničke, a ne savjetničke prirode. Vlasnik GS-a Ponjević pritom je nimalo tehnički ustvrdio:

“Cijela prijava praćenja od policije imala je preventivni karakter. Most će sada imati mir u pregovaranju. Čak i ako je predstavka Odboru za nacionalnu sigurnost o praćenju Bože Petrova točna, sigurno su sada sve takve aktivnosti obustavljene. Sada se više nitko, neka treća strana, neće usuditi puštati spinove i zlorabiti položaj”.

Zakoni žanra u ovom bi trenu nalagali da se uz natpis – nastavak u sljedećim tjednima (ako ga bude) dopiše i  podsjetnik, a on glasi: nepoznat netko dostavio je trenutačno nepostojećem saborskom odboru na indicijama utemeljenu predstavku koja ako nije istinita svakako je preventivna, a o radnjama, izvidima i rezultatima javnost će bti pravodobno izviješćena kad institucije odrade svoj posao.

Što god da utvrde – suština će biti negdje drugdje. Zbog toga i je “Hobotnica B. P.” na način na koji je Grmoja predstavlja – komediografski uradak.

Prije svega, to je tek jedna u nizu špiclovskih predstava s teorijama zavjera s kojima se Hrvatska suočava otkad je nastala. Izborni periodi pritom su posebno izdašni: promjena vlasti 2000. na vidjelo iznijela ono što su svi znali – tajne zloporabe Tuđmanovih špijuna; u 2004. s dolaskom Ive Sanadera u Saboru je odigrana priča sa “bubama u Saboru”… No, metode i sredstva obavještajnih službi, praćenja i uhođenja, prisluškivanja i dojavljivanja, teško da su ikad došli do izražaja kao u vrijeme formiranja većine u Saboru nakon posljednjih izbora. Najveći dio toga, kažu stručnjaci, obavljen je u fušu, da ne kažemo obavještajnom podzemlju, pa će javnost zadugo ostati uskraćena za neke od temeljnih činjenica koje su prethodile formiranju nove vlasti.

U tom smislu, Hrvatska pojma nema pod kojim je (obavještajnim) uvjetima došlo do izbacivanja iz igre koalicije Hrvatska raste, a ne zna ni tko je pritiskao Mostaše i koji su se članovi te grupacije zbog tog pritiska toliko prestrašili da su otrčali u zagrljaj HDZ-u.

No, obavještajni slikopisi nisu strani ni SDP-u: sjetimo se snimanja Drage Prgometa na “tajnom” sastanku sa Zoranom Milanovićem. Ipak, zašto Most priču o praćenju Petrova otvara sad i to tako da prstom upire u bivšeg ministra, dok istodobno vodi teške pregovore s HDZ-om oko podjele fotelja?

Korektiv za fotelje

Javna je tajna kako je Most zainteresiran za ministarstva i službe pod radnim imenom “prevencija &represija”, iliti u prijevodu unutaranje poslove, pravosuđe i tajne službe. Dosljedan svojoj namjeri da bude korektiv vlasti (dakle HDZ-a kojem ne vjeruje), Most svoju mogućnost kontrole traži baš na takvim mjestima.

Okrećući pogled javnosti prema mogućim zloporabama u policiji i tajnim službama, Most ne udara samo na SDP-ove kadrove. (Uzgred, svima njima mandat traje i nakon preuzimanja vlasti: ravnatelj policije Vlado Dominić “traje” do lipnja 2017. godine, Dinko Cvitan, šef USKOK-a do 2018. godine, a Dragan Lozančić, direktor SOA-e, još 10 mjeseci).

Prema mišljenju nekih stručnjaka za hrvatsku obavještajnu zajednicu, Mostova priča o prisluškivanju preko udara na Ostojića zapravo želi skretanjem pozornosti javnosti spriječiti HDZ da zavlada tim resorima (u kojima je neupitan utjecaj Tomislava Karamarka i Milijana Brkića). Ta informacija i nije ništa nova kad se zna da je u vrijeme famoznih tripartitnih pregovora s SDP-om i HDZ-om Most tražio civilni nadzor nad represivno-sigurnosnim sustavom, što su jedna i druga strana odbile, a tijekom svojih obnašanja vlasti i propustile napraviti.

Primjerice, 2014. godine upravo je SDP-ova vlast tijekom usvajanja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o policijskim poslovima i ovlastima onemogućila istinski nezavisni nadzor. Uvedeno je Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija, ali nije dobilo neke od ključnih ovlasti za nadzor, primjerice ulaz u Operativno-tehnički centar, središte svih legalnih prisluškivanja.

Taj propust važan je posebice kad se zna da je saborski odbor koji obavlja nadzor zakazao u nekim kapitalnim slučajevima koji su upozoravali na kršenja ljudskih prava od strane represivnog aparata kao što je slučaj novinarke Helene Puljiz i [nevladine aktivistice] Sandre Benčić. (U oba slučaja odbor je utvrdio da nije bilo nezakonitosti u postupanju, da bi na kraju sud utvrdio povrede ljudskih prava.)

Da je SDP-ova većina u prošlom mandatu omogućila stvarni građanski nezavisni nadzor na cijelom sustavu, za utvrđivanje istine u “Hobotnici B. P.” ne bi trebalo dugo čekati. Nezavisno građansko vijeće ad hoc bi ušlo u Operativno-tehnički centar i imalo sve dostupne podatke. Po zakonu koji je donio SDP ono takve ovlasti nema. Pritom je policija znatno slabije kontrolirana od primjerice SOA-e, koja ima četverostruku kontrolu.

U tom smislu u Hrvatskoj se, unatoč nekih pomaka od osnutka države, događa isto – političari, dok su u oporbi, viču da su prisluškivani, a kad dođu na vlast – ne poduzimaju ništa da sustav urede. Predizborna ideja Mosta da se to učini svakako je demokratski korak naprijed, ali je metodologija koji koristi gotovo identična svemu onom što je dosad viđeno, ako ne i gora.

Prije svega Nikola Grmoja, koji je stjecajem okolnosti postao glavni epizodist, nije dobro naučio ulogu. Po onom što priča, nije mu jasna uloga PNUSKOK-a i SOA-e, ne zna da SOA nije samo pod kontrolom Vlade, nego i predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović. Ne zna ni da postoji Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost.

Ako uistinu želi demokratski reformirati cijeli sustav, Most bi prije svega morao smoći znanja i hrabrosti da, umjesto da igra providne igre za stjecanje moći, poradi na uspostavi istinskog građanskog nadzora nad obavještajnim-policijskim aparatom. U konačnici, potpuno je nevažno manipulira li državnom represijom SDP-ovac, HDZ-ovac ili Mostovac.

Tek kad se to dogodi slučaj “Političke hobotnice B. P.” mogao bi promijeniti žanr. Mogao bi postati uvod u triler s happy endom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera