Zašto rat i dalje kuca na vrata Gaze

Piše: Mark LeVine

Više od 60 miliona ljudi trenutno je u bijegu širom svijeta, većina njih se nalazi na Bliskom istoku ili u sjevernoj Africi, ili su iz ovih područja.

„Veliko ubrzanje“  tužnog kretanja velikog broja raseljenih civila, predstavlja ne samo najveću kolektivnu humanitarnu katastrofu nakon Drugog svjetskog rata, već i jedan od najvećih napada na međunarodno humanitarno pravo (IHL).

Međunarodno humanitarno pravo predstavlja set međunarodno priznatih pravila za ulazak u oružani sukob, čija je glavna svrha da „ograniči načine i metode ratovanja“  da bi se ograničio utjecaj ratovanja na civile.

Način na koji vanjske sile, lokalne vlade i pobunjenički i teroristički pokreti danas vode rat jedni protiv drugih – od dronova do masovnog utapanja – umanjio je sposobnost međunarodnog prava da olakša patnju miliona civila koji su glavne žrtve ovog pokolja, a da ne govorimo o poboljšanju njihove situacije.

Rat u Gazi iz 2014. koji je izbio prije godinu dana, izdvaja se iz ovih sukoba i talasa migracija koje su izazvali. Za razliku od drugih sukoba, stanovništvo Gaze ne može pobjeći od sukoba (iako je pola miliona tamošnjih stanovnika raseljeno) koji su se dešavali dok je Gaza bila pod osmogodišnjom opsadom bez kraja. Ona je pretvorila Pojas Gaze u najveći zatvor na otvorenom na svijetu, čiji „duboki ožiljci“ održavaju regiju na ivici „ekonomskog kolapsa“.

Strategija naseljavanja

Izrael tradicionalno koristi etničko čišćenje da kreira pogodnije demografske uslove na terenu, što se jasno da zaključiti na osnovu izbjegličkih talasa koje su kreirali ratovi iz 1948. i 1967. te na osnovu poduhvata neprekidnog naseljavanja i politike podsticanja Palestinaca na emigraciju.

Ipak, logika opsade onemogućava rješavanje demografskog problema koji predstavlja relativno velika populacija Gaze pomoću tradicionalnog načina djelovanja.

Na Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalemu, postoji trostruko mjerilo za ocjenjivanje uspjeha izraelske politike po pitanju održavanja okupacije: koliko su još palestinske zemlje resursa uspjele prisvojiti i koliko su Palestinaca podstakli ili primorali na odlazak (ili im spriječili povratak).

Gazino mjerilo je drugačije. Sa populacijom i Hamasom, bar za sada, zaglavljenim na jednom mjestu, ciljevi najintenzivnijeg iznenadnog nasilja postaju disciplinski, nestalni i retorički prije nego teritorijalni: Da li Hamas efikasnije (iako nerado) pomaže izraelskoj policiji ili Palestincima da se odupru okupaciji? Može li ponovni sukob biti tako predstavljen da pokaže suštinsku moralnost Izraela, zlo Hamasa, bespomoćnost palestinskih civila, naivnost ili lažljivost njihovih pristalica, i konačno, nerješivost šireg konflikta?

Nasilje velikih razmjera

Jasne su koristi od takvog narativa. Sve i ako izraelski argumenti ne ubijede većinu svijeta, sve dok je debata fokusirana na to ko je kome šta uradio u Gazi, dnevna mašinerija okupacije ostaje decentralizirana ako ne marginalizirana iz glavne konverzacije, upravo ondje gdje Izraelu i odgovara da ostane.

Štaviše, to što Izrael staje u odbranu svoje upotrebe nasilja velikih razmjera protiv civila omogućava – pribjegavanje egzistencijalnim argumentima koji uklanjaju rat i njegove neposredne uzroke iz godina opsade i šire okupacije, i omogućavaju im da demoniziraju bilo koga ko bi kritikovao njihove postupke kao antiizraelske. Ova taktika je jasna iz nedavno objavljenog izvještaja ”Rat u Gazi iz 2014: Rat koji Izrael nije želio i katastrofa koju je spriječio”, čiji su autori bivši ambasador UN-a Dore Gol i Hirsh Goodman.

„Istina“ koju ovaj izvještaj iznosi jeste da je Izrael uložio nevjerovatne napore da zaštiti civile za razliku od Hamasa, koji ih je namjerno dovodio u opasnos. Većinu mrtvih Palestinaca činili su bar potencijalni Hamasovi borci i Hamasovi „zločini protiv čovječnosti“ i „kult smrti“ koji su postavljeni nasuprot izraelskog „prava na samoodbranu“ i poštovanja međunarodnog humanitarnog prava.

Jednako je važno i da je svako ko se suprotstavi ovom narativu, posebno mediji ili organizacije za ljudska prava, „Hamasov tajni partner“.

Sve su ove tvrdnje predstavljene slavljenjem prakse tzv. „kucanja na krov“ u izvještaju – odnosno ispuštanja lažnih bombi na krovove civilnih zgrada da upozore ljude na napad – što pokazuje koliko se Izrael trudio da spriječi nepotrebne civilne žrtve.

‘Kucanje na krov’

Ali kako je nedavno objavljeni izvještaj UN-a jasno iznio u daleko detaljnijoj analizi od ove koju je predstavio Gold, praksa upozoravanja na napade zapravo u dosta slučajeva, nije uspjela upozoriti Palestince da pobjegnu iz zgrada zbog raznih razloga – od tog da niko nije čuo upozorenje usred drugog bombardovanja, do „kucanja“ na pogrešne zgrade, ili zato što su stanovnici bili stari, bolesni, uplašeni ili nisu željeli da napuste svoje domove.

Ali činjenicama na terenu ne smije biti dozvoljeno da budu u suprotnosti sa istinama pozicioniranim u javnu sferu. Ono što je bitno je da su “totalno suprotstavljeni stavovi Izraela i Hamasa spram vrijednosti ljudskog života zbog čega su ratni zločini i kršenja svih prihvaćenih humanitarnih normi” prema Palestincima neizbježni. Kada se to prihvati, ostatak argumenta se sam prirodno nameće.

Kako u svojoj snažnoj, novoj knjizi „The Human Right to Dominate“ pokazuju  Nicola Perugini i Neve Gordon takva demonizacija palestinske strane omogućava Izraelu da tvrdi kako njihovo nasilje ne samo da je proporcionalno i opravdano, već je i u ime samih Palestinaca koji su glavne žrtve.

Posmatran kroz ovu prizmu, prošlogodišnji rat u Gazi postaje ekstremno efikasan iako tup alat za povećanje izraelske dominacije na Zapadnoj obali – „krajnji cilj“ okupacije koja traje pola stoljeća – prije nego primjer pretjerane izraelske sile i kršenja pravila međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava s obje strane (kao što UN-ov izvještaj jasno pokazuje).

U Gazi, međunarodno humanitarno pravo postaje dio lanca ubijanja, „legitimizirajući ubijanje Palestinaca“ u ime pružanja zaštite njima od njihovih vladara kao i u ime „superiornog ljudskog prava“ Jevreja da kontrolišu i nasele ovu zemlju.

Upotreba ljudskih prava u Gazi kao oružja označava uistinu zastrašujuću eskalaciju izraelsko-palestinskog sukoba, onog čije se implikacije protežu širom Bliskog istoka do gotovo svake bitke za slobodu, demokratiju i društvenu pravdu u regiji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera