Arapsko-tursko buđenje

Piše: Yasser Zaatreh

Počevši od narodnog otpora u Jemenu koji se razvija i crpi snagu Husija i njihovog saveznika, svrgnutog predsjednika Alija Abdullaha Saleha, zatim krize u Iraku koja nameće novi pravac za bavljenje problemom sukoba, te velikih promjena na terenu koje se dešavaju u Siriji, pa čak i značajnih političkih i medijskih napada na Hezbollah u Libanu te pada njihovog imuniteta… sve je to povezano jednom zajedničkom niti koja se zove: arapsko-tursko buđenje u suočavanju sa iranskom dominacijom u regiji koja je premašila sve kalkulacije i očekivanja.

Teško se može reći da je ovakva sinhronizacija u razvoju situacije čista slučajnost. Ono što se dešava u Siriji i očigledni napredak još od oslobađanja grada Idliba, pa sve do pobjede u Jisr al-Shughuru, te Soleimanovih napada na jugu koji su polučili neuspjehom, zasigurno sa sobom nose i određeno značenje.

Uprkos činjenici da velike zasluge u svemu tome pripadaju naporima sirijskih pobunjenika i njihovoj borbi, ipak nema sumnje da postoji i nova podrška pobunjenicima kako bi mogli ostvariti te pobjede, pored podrške formiranju “Jaish al-Fatha” (Vojske osvajanja), nove alijanse koja je oslobodila Idlib i Jisr al-Shughur.

Koordinacija Turske, Saudijske Arabije i Katara

Svako ko je slušao posljednji intervju Bashara al-Assada, u kojem optužuje Tursku da stoji iza “pada” Idliba (a isto će reći i za Jisr al-Shughur), bez sumnje će shvatiti dimenziju o kojoj mi sada govorimo.

Sve intenzivnija koordinacija između Turske, Saudijske Arabije i Katara na sirijskoj pozornici – što su otkrili i mnogi politički i medijski izvori – nije zanemariva dimenzija. Razlog zbog čega je to bitno počiva u tome da je konfrontacija između ove tri države ostavila negativne posljedice na sami tok bitke, pa čak i na političke inicijative vezano za sirijsko pitanje generalno. 

Postalo je jasno da borci koji su dovedeni iz svih krajeva svijeta više nisu u stanju ostvariti veće pomake u borbi protiv volje pobunjenika.

Ovo nije vojni izvještaj sa terena pa da iznosimo uspjehe koji su ostvareni u proteklim sedmicama, ali svako ko prati vijesti zasigurno neće posumnjati u njihovu tačnost. Ni sami mediji iranske koalicije nisu u stanju prikriti ove podatke, dok u isto vrijeme među vijestima pokušavaju pronaći napredak ostvaren ovdje ili ondje čime bi pokrili svoje razočarenje.

U vrijeme kada padaju velike žrtve u redovima sirijskog režima i milicija koje mu pripadaju, ali i onih koje su pristigle izvana i mogu se vidjeti na videosnimcima, veoma je teško zanemariti takve stvari i praviti se kao da se ništa nije ni dogodilo, naravno i zbog političkih skandala koji idu uz sve to.  

Uloga Hezbollaha

Postalo je jasno da borci koji su dovedeni iz svih krajeva svijeta više nisu u stanju ostvariti veće pomake u borbi protiv volje pobunjenika. U tome veliku ulogu ima i Hezbollah, čiji je generalni sekretar obećao obračun u Qalamounu prije otprilike godinu dana, ali ništa od toga do danas se nije dogodilo. Štaviše, možda se i napredak koji je ostvaren može pripisati u korist pobunjenika.

Situacija u Jemenu baš i ne zahtjeva neka prevelika objašnjenja. Narodni otpor u toj zemlji postepeno se razvija, od stanja rasula pa sve do stanja organizacije, bez obzira na sudbinu zračnih operacija koje se praktično nisu ni zaustavile.

Sve su to pokazatelji da se iscrpljenost Husija povećava kako vrijeme prolazi, posebno na jugu zemlje, gdje nemaju nikakvu podršku naroda, niti oni, niti svrgnuti predsjednik.  

Novi stav svrgnutog predsjednika Saleha (njegovo priznanje rezolucije Vijeća sigurnosti i zahtjev upućen Husima da istu priznaju) samo ukazuje na to da je izgubio svaku nadu u mogućnost pobjede, posebno nakon što ga je napustio veliki broj stranačkih lidera koji su se uputili u Saudijsku Arabiju gdje su iskazali svoju lojalnost.

Ali to ne znači da je izgubio nadu u mogućnost dogovora sa zaljevskim državama kojim bi, bez sumnje, prodao Husije.

Irak nije daleko od ovih dešavanja, samo što je ovdje neprijatelj grupa Islamska država Irak i Levant, koja okuplja sve strane u neprijateljstvu prema njoj. No i pored toga uspješno ostvaruje velike pobjede, iako je izgubila Tikrit, nasuprot katastrofalnom neuspjehu takozvanih milicija Narodne mobilizacije.

Primjer pogoršanja situacije u ovoj državi predstavlja inicijativa Haidera al-Abadija u korist američke podrške u odnosu na milicije, naročito nakon saopćenja Washingtona da neće intervenirati u bici u Anbaru ukoliko ove milicije budu učestvovale u borbama.

Al-Abadi se u Tikritu odlučuje za američku pomoć naspram milicija, iako su i one na određeni način bile prisutne, no njihov neuspjeh natjerao ga je na to da bira stranu, što je bilo presudno.

Zbog toga Al-Abadijeve tvrdnje, koje idu dotle da kaže kako u Iraku nema milicija, izgledaju baš kao da sunce želi pokriti sitom i pokušava pronaći vrata na kojim ga čega podrška kako bi se izvukao iz krize. U isto vrijeme, traži priliku da napravi balans između ogromnog iranskog utjecaja i njegove vlade.

Zarobljenik sektaškog stanja

Naravno, pri tome se nada da se iskustvo Malikija neće ponoviti te da će pronaći podršku u arapskoj situaciji u okruženju.

Dok u iranskim medijima možete uočiti ljutnju usmjerenu na Al-Abadija, pa makar i ograničenu, ona ipak odražava osjećaj iranskih lidera da Al-Abadi pokušava olabaviti njihov stisak, te da će milicije, za koje je Iran želio da budu poput isukanog mača nad njegovom glavom, oslabiti na neki način.

Svako ko prati iransku i Nasrallahovu retoriku razumije prirodu krize u koju je narod utonuo.

I pored toga, ne možemo mnogo računati na njega, jer je on zarobljenik sektaškog stanja u kojem se našao zajedno sa iranskim prodorima koji ne ostavljaju velikog prostora za manevriranje. Međutim, ono na šta ovdje želimo ukazati jeste da situacija nije daleko od pada iranske dominacije i pogoršanja krize u ovoj državi, poput onoga što se dešava u Siriji i Jemenu.     

Kada utihne glas Qassema Soleimanija nakon mjeseci slavlja u kojem je uživao dok nije postao ikona, gotovo poput imama Huseina (Husein, neka je Bog s njim zadovoljan, nema nikakve veze sa borbama koje podržavaju tirane)…Kada do toga dođe, to će pokazati veličinu iranske krize, posebno u svjetlu osjećaja konzervativaca da su oni ti koji moraju dopustiti prolazak nuklearnog sporazuma bez obzira što to podrazumijeva veliki poticaj njihovim protivnicima iz reformističkog pokreta.   

Iscrpljujuća kriza

Iscrpljujuća kriza sve se više povećava, na što ukazuje i gore navedeno. Svako ko prati iransku i Nasrallahovu retoriku razumije prirodu krize u koju je narod utonuo.

No i pored toga, ne možemo reći kako je došlo vrijeme da se popije čaša otrova jer, nažalost, put koji tome vodi najvjerovatnije neće biti tako kratak. 

Ta čaša otrova zapravo je dogovor sa arapskom i turskom stranom kojim će se stvari dovesti u normalan poredak i ništa drugo, gdje jedna strana neće ugrožavati pravo one druge.

Sudbina ove regije jeste da koegzistira na nivou država, dok je ista situacija i sa rasama, denominacijama i svim ostalim.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera