Čović dobija još jednu bitku

Piše: Slavo Kukić

Dogovoren je sastav buduće vlade Federacije. Lideri triju stranaka, čitam, izražavaju zadovoljstvo dogovorenim. Svatko od njih je, pojašnjava Željko Komšić, morao progutati gorku pilulu, ali je bitno da je proces deblokiran.

Nemam, priznajem, i detalje dogovora. Po onome, pak, čime raspolažem, ne ispada da su gorku pilulu gutati morali baš svi. Prije će biti da je Čović dobio još jednu bitku – ovaj put, pita li se mene, značajniju od svih dosadašnjih. Pogledajmo, uostalom.

Stranke federalne koalicije, ako me pamćenje ne vara, na izborima podrži oko 580 tisuća birača, na razini države, dakako. Na razini države, slijedi li se logika dobivene potpore, od sedam pozicija – jer, uz šest ministarskih one uzeše i poziciju predsjedavajućeg Vijeća ministara – SDA bi mogao računati s najmanje tri, a ostale četiri bi podijeliti imale DF i HDZ.

A, što je dogovoreno? SDA je, istina, računajući i premijera, te tri pozicije i dobio. DF se, međutim, zadovoljiti morao s tek jednom. Ali, zato je HDZ, s čak tri ministarske i četiri zamjeničke pozicije – više no što dobiše sve stranke iz RS-a, ali i više no što zajednički osvojiše SDA i DF – prošao k'o „bubreg u loju“?

Izborni debalans

I, kakvu je to, onda, gorku pilulu, gutati morao „prvi“ u Hrvata? Ali, ista se logika, možda i u radikalnijoj formi, ponovi i u obznanjenom dogovoru o sastavu federalne vlade.

Pođe li se, naime, od broja osvojenih glasova – jer, spuštanje s razine države na razinu Federacije dovodi do odstupanja koja su gotovo pa beznačajna – ministarska pozicija u federalnoj vladi, kojih je, računajući i premijersku, ukupno 17, teži približno 34.000 glasova.

Čović je, zaludu sva moguća obrazloženja, uz Ministarstvo financija na razini države, za HDZ bezecirao i ono u Federaciji. A ta činjenica će proizvesti i druge učinke. 

Prevedeno, dakle, na razinu Federacije, i slijedi li se logiku broja osvojenih glasova – a bez nje smisla nemaju ni izbori – HDZ bi se morao zadovoljiti s tri, DF s četiri, a SDA bi računati mogala na čak osam ministarstava federalne vlade.

Ostala dva bi, slijedom iste logike, bile prisiljene dijeliti. Iako, u slučaju čistih računa – a to se i najobičnijim matematičkim operacijama dade potvrditi – relativno mnogo bliže od HDZ-a su im i DF i SDA.

Što, međutim, imamo na sonu? Temeljem onog što se iz medija moglo saznati – iako, priznajem, iz njih se ne može iščitati i sva istina u vezi s izvršenom podjelom izbornoga plijena – debalans je i više nego očit. Apsolutni pobjednik međusobnog pripetavanja je, očito, lider HDZ-a. Umjesto tri, još konkretnije, on je „ulovio“ čak šest ministarskih pozicija – dvostruko više no što bi s istim rezultatom bilo gdje drugdje u svijetu.

Ali, to nije sve. Dobio je Čović ministarstva s posebnom težinom. Tu su, među onim, promet i komunikacije, pa pravda – iako, ignorirati ne treba ni ono koje pokriva oblast zdravstva.

Ali, iznad svih njih su financije. Čović je, zaludu sva moguća obrazloženja, uz Ministarstvo financija na razini države, za HDZ bezecirao i ono u Federaciji. A ta činjenica će proizvesti i druge učinke. Uz činjenicu da već danas ima prvog čovjeka Uprave za neizravno oporezivanje, svoje ljude će, naime, imati i u njezinu upravnom odboru, ali i u Fiskalnomu vijeću. A to, zapravo, znači da će imati apsolutnu kontrolu i financijskih tijekova zemlje – i sve ono što bi iz toga, poznajući ga, tek moglo proizići.

SDA je, s druge strane, apsolutni gubitnik. Ili, velikosrpskom ideološkom matricom govoreći, dobitnik u izbornome ratu – gubitnik u poslijeizbornom liderskomu nadmudrivanju.

Pitate se, temeljem čega to i tvrdim? Pa, evo. S 300 tisuća glasova birača pomirit će se morati s tek pet ministarskih pozicija – naspram hadezeovih šest koje donese potpora svega 120 tisuća birača. Netko mi, dakako, može kontrirati – BiH, reći će, nije građanska država. Točno. Ali, točno je da ima i svoj ustav i svoj izborni zakon. I točno je da ovakve računice ne proizlaze ni iz jednoga, ni iz drugoga.

Razinom Federacije, na koncu, barem što se golih brojki tiče, zadovoljan bi mogao biti i DF. Jer, broj mu ministarstava korespondira utjecaju u biračkom tijelu – možda je čak i ponešto iznad toga. Ali, problemi mogu biti drugdje.

U ovom momentu, priznajem, ne raspolažem informacijama i o etničkoj strukturi osvojenih ministarskih pozicija. No, ona bi, nije li se do kraja branio princip vlastite političke filozofije, mogla biti uzrok promjene percepcije. Zamislimo, hipotetski, situaciju – a i ona će se vidjeti za koji dan – da HDZ istraje na logici hrvatskoga ekskluziviteta pa da, čak, osvoji i jedno ministarstvo koje se ima popuniti ministrom Srbinom.

Što, hoću reći, u tom slučaju ostaje DF-u? Da se ne lažemo, pozicije predviđene za Bošnjake i Srbe – iako, ove druge i nemaju bogzna kakvu težinu. A Hrvati? I što, onda, u Predsjedništvu DF-a radi trećina članova Hrvata? Suzdržat ću se – da me, što bi narod rekao, ne ubije oštar jezik. Ali, bogami, nije dobro – a jasno je to, pa ma što o tome javno zborili, i Hrvatima, članovima Predsjedništva ove stranke.

Nova stranica historije

Cijela priča se, nažalost, ni time ne završava. Čović je, konstatirah u startu, dobio još jednu bitku. Nastavi li se već iskazana logika benevolentnosti prema njegovim zahtjevima, lider HDZ-a nije daleko ni od mogućnosti da definitivno dobije „rat“. I da, da ne duljim, otvori novu stranicu povijesti – i bosanskohercegovačke države i bosanskohercegovačkoga društva.

O čemu se, zapravo, radi? Ukratko, o tome da logiku, koju je uspio progurati u vezi s pravom na političko predstavljanje, nametne i u odnosu na gospodarenje javnim poduzećima. Neposredno nakon parlamentarnih izbora, naime, prvi čovjek HDZ-a je gotovo pa prijetio – ovoga će smijeniti, onoga će dovesti, u ovom će javnom poduzeću raditi jedno, u drugom sasvim drugo čudo, i sve u tom duhu.

Do sada mu, s druge strane, nitko javno i ne odgovori – pa ni njegovi koalicijski partneri u federalnoj vlasti. A, morao bi.

Povijesna odgovornost je, hoću reći, na lideru DF-a. Jer bi, pojednostavljeno, osiguravanje kontinuiteta procesa etničkoga raslojavanja, koje bi benevolentnost prema Čovićevim zahtjevima morala izazvati, na dušu išlo isključivo njemu.

Morao bi mu, hoću reći, javno poručiti, a toga se držati i u njegovim poprilično izvjesnim budućim osvajačkim pohodima, da javna poduzeća nisu ni hrvatska, ni srpska, ni bošnjačka – nego su poduzeća u kojima je državni kapital većinski. I da će morati zaboraviti priče i navike iz prošlosti.

Da će se, još konkretnije, u poduzećima, u kojima je do sada imao apsolutnu kontrolu, morati zadovoljiti potpuno izmijenjenom logikom – da u kontroli javnih poduzeća participira u postotku koji je sukladan postotku osvojenih glasova u odnosu na glasove svojih koalicijskih partnera.

Ne kaže li mu se to, i to u najogoljelijoj formi – i ustukne li se i za milimetar – ajme. Jer, u tom se slučaju zaokružuje i financijska konstrukcija političkog projekta kojeg lider HDZ-a godinama najavljuje.

A, ljagu sa sebe, u tom slučaju, dakako, sprati uspjeli ne bi ni drugi – Komšić prije svega. Jer, što se moje procjene tiče, Čovićevim političkim projektima otpor i ne treba očekivati od njegova bošnjačkog partnera. Dapače. Čovićev politički projekt znači korak bliže i njegovu – muslimanskoj zemljici Bosni, pa kakva god, i kolika god da jeste.

Povijesna odgovornost je, hoću reći, na lideru DF-a. Jer bi, pojednostavljeno, osiguravanje kontinuiteta procesa etničkoga raslojavanja, koje bi benevolentnost prema Čovićevim zahtjevima morala izazvati, na dušu išlo isključivo njemu. Zašto? Zato što se od njega i očekuje da takvoj logici bude „kineski zid“.

A, u tom bi se slučaju ispostavilo sasvim drugo – da nije učinio što je morao kako bi taj proces etničke destrukcije države i društva i spriječio. Da se, drugim riječima, nije usprotivio logici etničkoga – i protuustavnoga i protuzakonskoga ekskluziviteta, a ni logici podjele državnoga kapitala po etničkim matricama.

Ne tvrdi, istina, da će se to i dogoditi. Ali, obveza mi je upozoriti – i u najogoljelijoj formi pokazati u kojem se sve smjeru stvari mogu razvijati.

Daleko sam, istina, od toga da takve scenarije i prizivam. Jer, u tom nam slučaju samo Svevišnji može pomoći. Apstrahira li se On, tračak nade ostaje jedino još u izgladnjelom i obespravljenom narodu – pa, ma kako se etnički izjašnjavao.

A, njegovu srdžbu, najiskrenije, i osobno prizivam. Jer, ona je najefikasnija brana pomahnitaloj plemenskoj logici – i Hrvata i Bošnjaka i Srba. I svih ostalih izvan običnog ljudskog bića – i njegovih potreba, dakako.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera