Zašto Egipat napada Tursku

Piše: Nabil Al-Fouly 

Na samom početku želim istaći da posmatranje cjelokupne scene egipatskih izbora paralelno sa posljednjim izborima u Turskoj nije ono što se želi postići ovim člankom. Naprotiv, možda je to njegova posljednja namjera. Da nije toga da će ovi redovi ostati zabilježeni i da će ih čitati i oni koji nisu svjedočili ovom periodu, ne bi bilo nikakve potrebe ponavljati i podsjećati se na prizore koji su sami po sebi dovoljan pokazatelj koji govori svijetu o dubini podijeljenosti i sve većem jazu između trenutne egipatske ‘demokratije’ i demokratije u Turskoj.

Ono što je bitnije od pukog praćenja i nijeme usporedbe jeste da razumijemo implikacije toga na nacionalnoj i regionalnoj razini te dvije države te na momenat razmislimo što bi ova dva eksperimenta mogla donijeti Egiptu i Turskoj barem u neko dogledno vrijeme. 

Prva stvar koja se može uočiti u egipatskim izborima, čiji je prvi krug okončan u mjesecu oktobru, jeste da ih je vođa puča učinio nevažećim prije nego su i počeli, time što zabranjuje pobjedničkoj partiji formiranje vlade; kada je najavio da vlada koja je formirana prije prvog kruga izbora na čelu sa Sharifom Ismailom neće odstupiti sa svog položaja nakon izbora, s tim da će njihov jedini zadatak biti iznošenje planova pred Parlament.    

Štaviše, Al-Sisi još ranije nanosi potpunu štetu egipatskim izborima svojim namjerama koje su procurile u javnost u pogledu izmjena određenih članova trenutnog Ustava kojima se, prema njegovom mišljenju, Zastupničkom domu daju veće ovlasti nego što je to potrebno. Odnosno, ometaju ga u tome da upotpunosti preuzme vlast. Tako je u jednoj od svoji poznatih izjava saopćio da je Ustav sastavljen s dobrim namjerama, te da se država neće voditi na ovaj način!  

S druge strane, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan daje svim političkim strankama pravo da se ponovno natječu za zadobivanje narodnog povjerenja, nakon neuspjeha svake od njih u mjesecu junu da ostvare postotak koji bi im omogućio samostalno formiranje vlade, te neuspjeha da se dođe do bilo kojeg koalicionog modela za upravljanje državom za vrijeme sadašnjeg parlamentarnog saziva.

Broj glasača u Turskoj i Egiptu

I pored toga što je kurdska Islamska partija Dawa bojkotirala izbore u Turskoj, tvrdeći kako ne vjeruju da će oni donijeti stabilnost u državi, za takve stavove, niko im nije izdavao vjerske fetve kojima se proglašavaju grešnicima, niti im se prijetilo novčanim kaznama.   

Što se tiče Egipta, protivnici vojnog udara pohitali su sa svojim pozivima na bojkot izbora za, kako su ga nazvali, ‘Parlament krvi’, kojim vojni udar želi učvrstiti svoju vlast nad leševima žrtava. Protivnici vojnog udara pokušali su poduprijeti svoje stavove pojedinim šerijatskim fetvama, koje, možda, uopće nisu bile ni potrebne.

Zatim je druga strana uzvratila rezonantnim fetvama koje su imale za cilj osuditi sve one koji apstiniraju od izbora, te su prozvani za otvoreno kršenje šerijatskog zakona. Vladao je osjećaj da je svaka osoba koja bojkotira izbore jednaka bjeguncima sa ratnog polja! Mediji su također odigrali svoju ulogu, upućujući prijetnje biračima drakonskim novčanim kaznama ukoliko odbiju glasati.

Nakon što se utišala izborna propaganda na egipatskoj i turskoj sceni, a kandidati i njihove pristalice ušle u izbornu šutnju, počinju nagađanja i očekivanja koja najavljuju veliki odziv glasača i u Egiptu i u Turskoj. Zatim se veoma brzo na dan izbora otkriva prava slika koja je pokazala svijetu sramotu ovdje i zadivljujuću sliku tamo. Tokom egipatskih izbora nisu zabilježene slike sa redovima glasača koji čekaju da glasaju prvog dana izbora, dok je u isto vrijeme zabilježeno stalno kretanje glasača pred komisijama na turskim izborima. Takvi prizori ukazivali su na zadivljujući odziv turskog naroda u želji da izaberu svoje kandidate. Stoga odziv glasača u Egiptu nije prešao 5 posto (iako prema službenim podacima vlade vojnog udara taj broj prelazi preko 26 posto), za razliku od 90 posto na izborima u Turskoj.

Ukoliko se uporedi broj glasača u Turskoj i Egiptu, vidjet ćemo da se radi o približim brojkama (oko 53 miliona i 57 miliona koji glasaju po grupama) osim što procenat onih koji imaju pravo glasa od ukupnog broja stanovnika u Turskoj iznosi oko 74 posto, dok u Egiptu iznosi samo 57 posto. No i pored toga, izbori u Egiptu uređeni su tako da se glasa u dvije faze, dok je Turska provela izbore na veoma dostojanstven način prvog dana novembra. 

Ovo nije bila praksa samo u posljednjim egipatskim izborima, s obzirom da su prethodni izborni ciklusi i referendumi, koji su doveli do formiranja revolucionarnog parlamenta u Egiptu krajem 2011. i početkom 2012., te prvog revolucionarnog Vijeća šure, gornji dom egipatskog Parlamenta, u januaru i februaru iste godine, zatim izbor prvog egipatskog predsjednika sredinom 2012., a potom i revolucionarni Ustav pred sami kraj iste te godine, provođeni u dvije ili tri faze u skladu s ovim sistemom. Insistiranje trenutne vlasti na instrumentaliziranju sudstva kao lažnog svjedoka izbornog procesa utjeralo ju je u tjesnac, zbog čega dolazi do velike sramote u prvom izbornom krugu, iako predstoji još jedan.“ 

Natjecanje oko usamljenog plijena

Međutim, na izborima u Turskoj natjecali su se različiti kandidati iz redova duboko zastupljenih struja unutar naroda sa suprotnim sklonostima i orijentacijom. U takvoj različitosti mogu se pronaći i islamisti, liberali, turski ultra-nacionalisti i Kurdi. Zajedno su izašli pred narod nudeći svoje programe u cjelosti, a zatim je narod izabrao one koje je i izabrao i to potpuno slobodno.  

Što se tiče nesretnog Egipta, na snazi je natjecanje oko usamljenog plijena koji nikome ne pripada (Egipat). To je zemlja gdje se oni koji imaju pravo na nju danas vode kao zatvorenici, šehidi, prognani i interno raseljeni, ili su, pak, prisiljeni na šutnju. Stoga, na izborima mogu pobijediti ili političari, biznismeni i medijske ličnosti koje su se uklopile u vojni udar, tako da Parlament neće biti ništa drugo do li instrument legalizacije režima, što svjedoči i tužan slučaj egipatskog sudskog sistema, ili će pobjedu odnijeti skriveni blok preostale nacionalne partije koja je vladala Egiptom tokom Mubarakovog perioda, koji još uvijek nije naplatio cijenu svog savezništva sa izvršiteljima vojnog udara.

U razumijevanju implikacija svega ovoga, vidimo da su ljudi izašli na izbore u Turskoj u izuzetno velikom broju jer su bili svjesni da se njihovi glasovi vrednuju i poštuju, te da će zaista formirati tursku realnost. Stoga su krenuli ka biralištima u potrazi za političkom stabilnošću koju su izgubili tokom proteklih mjeseci, što je utjecalo na sve aspekte života u državi, posebno na sigurnost i ekonomiju.

Što se tiče Egipćana, njihov odziv na izborima nije bio smanjen zbog učestalih izbornih ciklusa, kao što to tumače brojni analitičari lojalni vlastima ili oni koji pokušavaju opravdati svaki neuspjeh nakon prvog izbornog kruga. Prema onome što pokazuju indikatori, imidž države i njena politika već su od ranije precizirani. Potpuno je svejedno da li će građani izaći na izbore ili ne, jer će rezultat u konačnici biti isti, naročito nakon svih posljedica neuspjeha i katastrofalnog vođenja države.

Narod još uvijek ima svježa sjećanja na lažirane izbore u vrijeme Mubaraka. Šta više, predsjedničke izbore koji su doveli Al-Sisija na vlast, kao i referendum o trenutnom Ustavu, narod doživljava na isti način kao i prethodne izbore.

Najznačajnija stvar koja se može zaključiti na temelju posljednih turskih i egipatskih izbora jeste ta da je Turska scena pokazala koliko se uistinu radi o domovini svih njenih građana. Državni organi Turske pažljivo su vršili planiranje i preduzeli sve mjere predostrožnosti. Izbori su protekli na najbolji način, od početka do kraja. Šta više, vanjski faktori pokušali su na različite načine utjecati na sudbinu nekih stranaka na račun opće stabilnosti u državi. Međutim, izgrađena svijest i preciznost prezentirali su Tursku u predivnom izbornom ruhu shodno svim mjerilima. 

Što se tiče Egipta, prizor izbornog procesa bio je razočaravajući. Šta više, on je prirodan rezultat vanjskih utjecaja i regionalnih saveza koji su prethodili i ostavili egipatsku političku scenu bez bilo kakvog kredibiliteta. Novo iskustvo okončava i prije nego je dobilo svoju priliku da zemlju povede na put gdje bi se svakom građaninu garantiralo njegovo dostojanstvo i dalo pravo da izabere način na koji će se država voditi i ličnosti koje će biti zadužene za to.

Turski izbori su, također, novo svjedočanstvo islamistima da oni, i to u punom praktičnom smislu, nisu odabrali put udaljavanja i nepravednog isključivanja svakoga ko ne misli poput njih, te da su oni ti koji se natječu sa svojim suparnicima u dostojanstvenom ozračju. Iako postoje islamisti koji su radikalni i svoje suparnike isključuju čak i kada su izvan vlasti, bilo bi nepravedno kazati da je ovo generalno stav svih islamista, ili uzeti to kao sredstvo kontrapropagande i iskrivljavanja slike.

Egipatsko iskustvo došlo je kao vjerodostojna potvrda da vojna vladavina nema prijatelja sem onoga ko hoda u vojnim čizmama, unatoč činjenici da je većina liberalnih Egipćana u savezu sa generalima protiv islamista, te da su se složili sa svim oblicima nasilja i zlostavljanja usmjerenih protiv njih. Mnogi su čak javno i otvoreno pozivali na njihovo ubijanje i uništavanje. I pored toga, svakodnevno gledamo osobe koje pripadaju ovom usmjerenju kako javno ističu svoje razočarenje u vladavinu vojnog režima. Kao da nisu razumijeli ružnu prirodu ovakve vrste vlasti, i kao da oni nisu učestvovali na ovaj ili onaj način u ubijanju stotina ili hiljada nevinih ljudi.

Međutim, da li je režim u Egiptu doživio pad s ovim novim poglavljem neuspjeha? I da li će se zaustaviti zavjere protiv Turske samo zato što je doživjela novi uspjeh?

Turska je odavno postala cilj međunarodne regionalne koalicije koja se protivi Arapskom proljeću, dok je Egipat na čelu sa Al-Sisijem aktivan član te koalicije. Razlog tome je taj što je Ankara još od samog početka odabrala da se pod vođstvom Partije pravde i razvoja svrsta u red naroda koji traže svoju slobodu. Takva odluka navukla je na njih brojne oluje koje su značajno poremetile tursku političku i sigurnosnu situaciju.

Poznato usmjerenje

U suštini, Turska ne može odstupiti od ovog stava, jer je postala država sa opće poznatim usmjerenjem, posebno nakon niza kriza kroz koje prolazi njena relacija sa Izraelom u proteklih pet godina. Međutim, oni koji formiraju Tursku politiku mogu raditi prvenstveno na očuvanju unutrašnjeg fronta stabilnim bez radikalnih promjena u samom sistemu rukovođenja državom, uz nastavak puta ekonomskog prosperiteta. Pojedine ličnosti, na prvom mjestu predsjednik države i ministar vanjskih poslova mogu se posvetiti oblikovanju kontura vanjske politike, uz očekivanja da će se kontraplanovi provoditi odlučnijim koracima po pitanju same Turske, posebno u vezi sa Kurdima.

Što se tiče vojne hunte u Egiptu, nastavit će, kao što se i očekuje, i dalje provoditi svoj zadak, napadajući na Tursku i sarađujući sa njenim otvorenim i skrivenim protivnicima. Nastavit će i sa napadima na „Sultana Erdogana“, kako ga pogrdno naziva egipatska štampa, uz isticanje svih negativnih karakteristika ovog lidera, pa čak i optužbi za rušenje demokratije te da provodi jedan od najgorih oblika diktature u upravljanju Turskom!

Nasuprot tome, u samom načinu na koji režim vodi Egipat neće se desiti ništa novo. Još u ranoj fazi počinje se pojavljivati razdoblje velikih neuspjeha, što se nastavlja i dalje, i ne mislim da će se zaustaviti sve do kraja ovog sumornog poglavlja u povijesti Egipta. Razlog počiva u tome da su umovi koji trenutno vladaju upropastili najbolje etape regionalne i međunarodne ekonomske i političke podrške Egiptu, nastavivši voditi državu na isti način kako se vodio i vojni udar, kroz udaljavanje, isključivanje, laganje, varanje i otimanje, što predstavlja procese koji su nezaustavljivi u egipatskom društvu.

U svakom slučaju, Turska je ostvarila ono što je ostvarila ne zato što je Turska, dok je Egipat, također, doživio ovaj sraman neuspjeh ne zato što je Egipat, nego zbog toga što su oni koji su odradili ovakav posao u Turskoj odane patriotske ličnosti koje rade shodno preciznom planiranju. U odnosu prema svome narodu i prema državi svjesni su Boga, dok je ostalo što se dešava dobro znano svim ljudima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera