Rusija je maltretirala pogrešnog klinca na igralištu

Piše: Luke Coffey

U trenutku kada se svjetski lideri okupljaju u Parizu kako bi diskutirali o klimatskim promjenama mnogi su se pitali postoji li mogućnost da dođe do sastanka između turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erodgana i ruskog mu kolege Vladimira Putina.

Prema riječima Putinovog glasnogovornika, neće doći to tog sastanka.

Nakon rušenja ruskog borbenog aviona SU-24 prošle sedmice u južnoj Turskoj odnosi između Moskve i Ankare su napeti. Prema Kremlju, Erdogan se mora prvo izviniti prije nego što Putin odluči da se sastane s njim.

Trenutno Rusija i Turska ratuju riječima.

Putin je rekao da je Ankara Rusiji “zabila nož u leđa” kada je oborila borbeni avion. Od tada je Turskoj uvela vizne restrikcije i ograničene ekonomske sankcije. Moskva je zatražila i izvinjenje, ali je Mevlut Cavusoglu, turski ministar vanjskih poslova, kazao da se njegova vlada neće “izviniti u situaciji kada smo upravu”.

Ipak, Erodogan je kazao da “žali” zbog događaja, ali je naglasio da bi se Moskva “igrala s vatrom” u slučaju da se osveti naudivši turskim državljanima koji žive i rade u Rusiji.

Složeni odnosi

Zapad bi skorašnje događaje između Rusije i Turske mogao vidjeti kao novi fenomen, ali takvo viđenje ne uzima u obzir složeni i problematični odnos između dvije zemlje.

Rušenje ruskog aviona je samo najnovija drama u sagi koja traje od sredine 16. stoljeća.

Na ovaj ili onaj način, Rusija je stoljećima utjecala na tursku vanjsku i odbrambenu politiku. Od 1568. godine su dvije zemlje ratovale 12 puta. U najmanje devet slučajeva ratovalo se zbog Krima – kojeg je Rusija nezakonito anektirala prošle godine.

Carska Rusija i Osmansko carstvo stoljećima su se sporili zbog regija na Crnom moru, Južnom Kavkazu i Balkanu.

Godine 1772. ruske trupe napale su i nakratko okupirale osmansku teritoriju u Levantu. Čak su tokom Prvog svjetskog rata ruski vojnici stigli na 160 kilometara od Bagdada, koji je kontroliralo Osmansko carstvo. Sukobi koji su uslijedili doveli su do krvoprolića. 

Nakon Drugog svjetskog rata planovi Josifa Staljina u vezi s turskom regijom Istočna Anadolija i želje Sovjetske Rusije da kontrolira turske moreuze su, ustvari, ono što je originalno Tursku gurnulo u naručje NATO-a.

Nastavak podrške Turskoj

Iako su članice NATO-a istrajne u podršci turskim potezima u vezi s rušenjem ruskog aviona, nemoguće je reći koliko dugo će to trajati.

Tursku u NATO-u dugo smatraju problematičnim saveznikom. Kad zemlje kao što je Francuska počnu pozivati na širu koaliciju za suprotstavljanje grupi Islamska država Irak i Levant u koju bi bila uključena Rusija, Turskoj prijeti rizik da ostane sama da se brani.

To bi bila šteta.

Turska decenijama osigurava južne bokove NATO-a. Također je druga najveća vojna sila u NATO-u, nakon Sjedinjenih Američkih Država, i spremna je koristiti to.

Tokom Korejskog rata Ankara je poslala 15.000 vojnika u okviru Zapovjedništva Ujedinjenih naroda, a od tog broja je otprilike 20 posto bilo ubijeno, ranjeno ili zarobljeno.

Učestvovala je u mirovnim misijama na Balkanu koje je predvodio NATO. Od 2001. dvaput je zapovijedala misijama NATO-a u Afganistanu, a u toj zemlji su bile razmještene hiljade turskih vojnika.

Iako Ankara ponekad zna biti problematičan saveznik, posebno pod Erdoganovim vodstvom, s druge strane, važna je članica Alijanse.

Čelnici NATO-a bi bili kratkovidni ako bi marginalizirali Tursku zbog onog što smatraju tješnjom saradnjom s Rusijom u borbi protiv ISIL-a.

Čak i da je Kremlj promijenio stav i da se Erdogan i Putin sastanu u Parizu ove sedmice, to ne bi promijenilo animozitet sada prisutan između dva čelnika.

Ruska osveta

Erdogan zna biti zlopamtilo – što se primijeti u njegovom odnosu sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom. U samo nekoliko kratkih godina se od situacije da su dvije porodice na odmor išle zajedno došlo do toga da Assad postane neprijatelj broj jedan.

Za Putina, čelnika koji uvijek razmišlja strateški i nekoliko koraka ispred protivnika, rušenje ruskog aviona predstavlja priliku da nastupi agresivno i proširi ruski utjecaj negdje drugo.

Rusija će tražiti osvetu – i nikakav kratki susret u Parizu između Putina i Erdogana to neće promijeniti. Ali bi Putin osvetu mogao potražiti negdje drugo.

Mogao bi se fokusirati na baltičke države, gdje bi Moskva mogla zauzeti novih 500 metara teritorije u Gruziji. Putin bi mogao ohrabriti proruske separatiste da se odvoje u Gagauziji, etnički turskoj regiji u Moldaviji.

Ili bi Kremlj mogao podržati pobunjenike u regiji Donbasa da prekinu Minsk II, sporazum o prekidu vatre u Ukrajini. Na ovaj ili onaj način, sve to bi moglo uzrokovati probleme NATO-u i Zapadu.

Rusija redovno narušava zračni prostor drugih članica NATO-a, prije svega baltičkih država i Velike Britanije.

Ali je Moskva prošle sedmice maltretirala pogrešnog klinca na igralištu i potpukovnik Oleg Peškov, otac dvoje djece, nepotrebno je izgubio život. Da je samo Rusija ostala izvan turskog zračnog prostora, do ovog nikada ne bi došlo.

Nijedan sastanak u Parizu ne bi mogao promijeniti tu činjenicu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera