Sva Abbasova obećanja
Piše: Yasser Zaatreh
Nacrt rezolucije koji je predan Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda nije bio dobar, štaviše, bio je izuzetno loš. Da je to tako dokazuju i zahtjevi palestinskih frakcija upućeni za njegovo povlačenje, i to ne samo Hamasa i Islamskog džihada, nego i Narodnog i Demokratskog fronta za oslobođenje Palestine i drugih.
Nije zgoreg prisjetiti se loših aspekata ove rezolucije koji se unaprijed odriču svih odluka UN-a po pitanju Palestine, uključujući i odluku Haškog tribunala iz 2004. godine o Zidu, koja je snažnija od Rezolucije 242, no Vlada ju je ignorirala, stoga nije polučila nikakve rezultate.
U ovom Nacrtu rezolucije Vlada nije iznijela zahtjeve za palestinsku državu u njenim granicama od 4. juna 1967. godine, nego je navela sporazume koji se oslanjaju na te granice, što je otvorilo mogućnost za razmjenu teritorija.
Svima je dobro poznato šta Za sobom nosi ova stavka kojom će se zadržati najveći doseljenički blok, čime se otima najvažnija teritorija na Zapadnoj obali u zamjenu za druge teritorije koje su neuporedivo manje vrijedne.
Nacrt rezolucije govori o Jerusalemu kao „glavnom gradu dva naroda“. Međutim, time se dokida pravo na povratak Istočnog Jerusalema, iako to palestinski narod neprestano ponavlja od usvajanja Rezolucije 242, i otvaraju se vrata glavnom gradu u provincijama koje su mu priključene nakon 1967. godine.
Dodatno vrijeme za okupaciju
Rezolucija povezuje „pravo na povratak“ palestinskih izbjeglica i njihove imovine sa „arapskom inicijativom“, koja govori o rješenju problema izbjeglica kao pitanju u kojem su svi saglasni, što znači da neće biti povrataka na teritorije iz 1948, što u stvarnosti predstavlja stari ustupak.
U dokumentaciji o pregovorima Saeb Erekat govori o odobrenju Ehuda Olmerta na povratak 10.000 izbjeglica kroz deset godina, na što mu Tzipi Livni odgovara (trenutno se nadaju pobjedi njene koalicije nad Netanyahuom) da je to Olmertovo lično mišljenje, a da će broj povratnika zapravo biti „nula“!
Historijske činjenice kazuju da okupatori ne daju milostinju narodu čiju su zemlju i državu okupirali, niti se povlače osim onda kada ta okupacija preraste u ogroman trošak.
Prema Nacrtu rezolucije okupatorima se daje rok sve do 2017. godine, no ovaj datum nema drugog značenja osim toga da se Izraelu daje dodatno vrijeme za nastavak preuzimanja teritorija na Zapadnoj obali i judejizaciju Jerusalema. Dok je najvažnija stvar, naravno u okviru nastavka apsurdnih pregovora i sigurnosne koordinacije, proganjanje otpora.
Međutim, Nacrt rezolucije je veoma brzo doživio promjene, nakon što su uslijedili napadi sa mnogih strana. No, to nije promijenilo činjenicu da i dalje sadrži koncesije veće od onih utvrđenih odlukama tzv. međunarodnog legitimiteta, posebno u vezi sa granicama 1967. ili sa problemom izbjeglica, uz nagovještaje bez obrazloženja po pitanju Jerusalema, iako je prema tekstu Istočni Jerusalem glavni grad palestinske države, za razliku od prvog teksta.
Abbas je bio prinuđen da provede izmjene teksta na koje je ukazano, ali ostaje nepoznato da li je to uslijedilo kao pokušaj da se izbjegne bujica kritika upućenih na račun Nacrta rezolucije, poput onih iz redova Fataha, uz obrazloženje da nije bilo ustupaka u onome što on naziva konstantama, ili zbog toga što su ga neke osobe obavijestile da će Amerikanci iskoristiti pravo veta bez obzira na sve, na zahtjev cionističkog lobija i straha da bi to moglo imati utjecaja na Netanyahuove šanse na predstojećim izborima.
U konačnici, veto je upotrijebljen, što je otkrilo ionako dobro poznat američki stav, ali ovog puta nastupa uz podršku drugih evropskih stavova koji su odbacili Rezoluciju, kao u slučaju Velike Britanije, dok se Australija priklonila odbijanju Rezolucije kako bi pružila potvrdu da će anglosaksonski savez u velikoj mjeri ostati stabilan.
Bez većih promjena
Prisjećanja radi, usvajanje Nacrta u UN-u ne bi dovelo do nekih promjena u stvarnosti i daljem toku događaja.
Cionisti se ne bi pridržavali odluka, kao što je slučaj i sa prethodnim međunarodnim rezolucijama. Stoga cijela ova stvar ne bi predstavljala ništa drugo nego davanje anestezije palestinskom narodu, dok bi se i dalje provodila politika doseljeničkih naselja i judejizacije, uz sigurnosnu koordinaciju.
Hoće li Abbas dozvoliti palestinskom narodu da krene u pravcu sveobuhvatnog ustanka, ili će tradicionalni veto, koji je proglasio više puta (neće se desiti sve dok je on živ) i dalje biti na snazi?
Historijske činjenice kazuju da okupatori ne daju milostinju narodu čiju su zemlju i državu okupirali, niti se povlače osim onda kada ta okupacija preraste u ogroman trošak.
Što se tiče trenutne palestinske situacije, Vlada ulaže svu svoju snagu suprotno smjeru koji bi mogao ovu okupaciju pretvoriti u veliki trošak u političkom, sigurnosnom i ekonomskom smislu. To je sveobuhvatni ustanak na cijeloj palestinskoj teritoriji, pa makar to i ne bilo s oružjem na samom početku.
Ako se uistinu suprotstavi barijerama okupacije, gdje se prije svega treba obustaviti sigurnosna koordinacija, okupator bi otkrio svoje pravo lice pred cijelim svijetom.
Nema sumnje da za to postoji prilika, bez obzira na to da je arapski zvanični ambijent ustuknuo te da će biti još slabiji u očima javnosti usljed posljedica Arapskog proljeća, iako ono jenjava, ali i u kontekstu rata protiv grupe Islamska država.
Međutim, najvažnija odluka treba da dođe od vlasti, čije rukovodstvo mora preuzeti najveću odgovornost, što bi moglo dovesti i do izlaganja blokadi, poput onoga što se ranije dogodilo u slučaju Yassera Arafata. Nužno je i da se zanemare priče o novcu, poslu i investicijama pristalica i simpatizera, a posebno onih koji trguju sa predstavnicima okupacije i uživaju privilegiju VIP statusa.
Novi stav Abbasa, nakon šamara američkog veta, ogleda se u potpisivanju zahtjeva za pridruživanje brojnim međunarodnim organizacijama, posebno Međunarodnom krivičnom sudu, što je bez sumnje veoma dobar napredak, premda, lično, nisam bio neki veliki entuzijasta kada je ova Rezolucija u pitanju, s obzirom na sve ono što ona nosi sa sobom, od novih opterećenja i uslova za palestinski narod, posebice po pitanju pružanja otpora okupatoru. Odnosno, cijelo ovo pitanje predstavlja mač sa dvije oštrice.
Sakrivanje sramote
Ipak, sve dok to drugi budu pozdravljali, na tome možemo i dalje raditi, pogotovo jer to otvara mogućnost za izvođenje okupatorskih predstavnika pred međunarodne sudove, o čemu se trenutno najviše govori.
Međutim, i dalje ostaje jedno veliko pitanje: da li je to dovoljno za sakrivanje sramote trenutnog političkog pravca kojeg slijedimo još od 2004. godine?
Zatim, šta je sa još jednim obećanjem koje je predsjednik Abbas dao u slučaju da propadne Nacrt rezolucije o okončanju okupacije u Vijeću sigurnosti, odnosno da će prekinuti sigurnosnu koordinaciju sa okupatorima? Hoće li to i uraditi? U to sumnjamo, štaviše, tvrdimo sa sigurnošću da do toga neće doći!
Još važnije pitanje je hoće li Abbas dozvoliti palestinskom narodu da krene u pravcu sveobuhvatnog ustanka, ili će tradicionalni veto, koji je proglasio više puta (neće se desiti sve dok je on živ) i dalje biti na snazi?
Hoće li se desiti novo čudo, pa da Abbas ispuni svoje obećanje, koje je možda i zaboravio, iako ga je ponovio više puta, a to je da će podnijeti ostavku i napustiti cijelu ovu stvar?
Nećemo ga ovdje podsjećati na još jedno obećanje (koliko ih samo ima) o raspuštanju Vlade, odnosno vraćanja okupacije i prebacivanje tereta na nju zbog trenutne situacije na Zapadnoj obali, što će sa sobom nositi ogromne troškove (naravno za okupatore) na ekonomskom, političkom i sigurnosnom nivou.
Ovo su aktuelna pitanja koja čekaju na odgovore. Ukoliko ne dođe do totalnog zaokreta u političkom pravcu i ne usvoji se opcija sveobuhvatnog otpora i izgradnja palestinske svijesti i društva na tome, nastavit će se period lutanja.
Smatramo kako su veoma veliki izgledi za to, ukoliko palestinski narod ne postigne „očekivano čudo“ i pokrene veliki ustanak kojim će se nametnuti svima, uključujući tu i Abbasa, Fatah i sve ostale frakcije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera