Država uzima porez, ali usluge su upitne
Piše: Vuk Perišić
Ministar financija Hrvatske Slavko Linić najavio je da će država otpisati potraživanja prema građanima čiji su fiskalni dugovi stariji od godinu dana i koji nemaju imovine i prihoda za ispunjenje svojih obveza. Zakonom, čije donošenje se najavljuje za februar 2014. godine, država će stimulirati (poreznim olakšicama) i banke, telekomunikacijska i komunalna poduzeća da postupe slično ili umanje potraživanja.
Najava je izazvala različite reakcije u hrvatskoj javnosti. S jedne strane, ideja je doživjela pohvale kao socijalno senzibilna i racionalna, jer je riječ o potraživanjima koja je ionako nemoguće naplatiti i u državnom knjigovodstvu se vode kao aktiva, iako je zapravo riječ o fikciji. S druge strane, tvrdi se kako se dugovi moraju vraćati, a zakonske i ugovorne obveze ispunjavati te da se oprostom duga u neravnopravan položaj dovode oni porezni ili ugovorni dužnici koji uredno i kontinuirano plaćaju svoje obveze.
Kada kupac kupuje robu u dućanu, između njega i prodavatelja nastaje obvezni odnos.
Istina, dužničko-vjerovnički odnos je temeljni pravni odnos robno-novčane privrede. Neplaćanje dugova sankcionirano je zakonima (ako je riječ o poreznom dugu) ili ugovorom (ako je riječ o odnosu dvaju subjekata), ali uprkos tome – iako to zvuči pomalo platonski – u velikoj većini slučajeva ispunjenje ugovornih obveza temelji se na povjerenju.
Kada kupac kupuje robu u dućanu, između njega i prodavatelja nastaje obvezni odnos. Pružajući prodavatelju novac, kupac mu poklanja i povjerenje da će zauzvrat dobiti robu, kao što i konobar gostu poklanja povjerenje kada ga poslužuje i očekuje da će mu na kraju račun biti uredno plaćen. Pravna priroda tih situacija u suštini je identična kupovini nekoliko hiljada tona čelika ili bilo kojoj “velikoj” robno-novčanoj transakciji. Doista, većina takvih “malih” i “velikih” poslova odvija se u povjerenju i uz ispunjenje obveza, nezavisno od toga što su “veliki” poslovi osigurani ugovorima. Narušavanje tog povjerenja i prestanak ispunjenja obveza uništili bi i privredu i poredak.
Relativna ‘pravednost’
Utoliko su oni koji drže da je Linićeva najava nepravedna prema urednim platišama načelno u pravu, ali “pravednost” je relativan pojam, s kojim treba rukovati oprezno. Prije svega, porezne obveze su po definiciji jednostrane i proizlaze iz državnog monopola na prisilu. Zato je odgovornost demokratske države utoliko veća.
Ona se u propisivanju i ubiranju poreza ne može oslanjati isključivo na puku zakonsku obvezu iza koje stoji batina državne represije, ili na poznatu sentencu Benjamina Franklina da su u životu izvjesni samo smrt i porezi. Upravo je Franklin, kao jedan od očeva revolucije koja je izbila zbog previsokih poreza, instruktivan za poimanje fiskalnog legitimiteta.
Prije svega, porezne obveze su po definiciji jednostrane i proizlaze iz državnog monopola na prisilu.
Ključno je, naime, pitanje dobiva li porezni obveznik adekvatni “value for money” (vrijednost za svoj novac) za poreze koje plaća, odnosno daje li mu država zauzvrat dovoljno kvalitetne pravosudne, obrazovne, zdravstvene i druge javne usluge. Uostalom, uzrok propasti i nelikvidnosti mnogih poreznih obveznika upravo su fiskalni tereti, koji su toliko narasli da su poduzetničku aktivnost učinile nemogućom i lišili je smisla.
Aktualna vlast u Hrvatskoj do sada nije razmišljala o fiskalnom legitimitetu, dakle ni o kvaliteti javnih usluga koje pruža, niti o iznimno visokoj cijeni koju za te usluge potražuje, već se, uvodeći željeznu fiskalnu disciplinu, bavila isključivo pukom naplatom potraživanja. No, izgleda da se našla u situaciji u kojoj se, barem jednom u životu, susreo svaki građanin ili poduzetnik. Nekome je pozajmio novac ili isporučio robu ili uslugu, ali se pokazalo da mu dužnik ne može ispuniti obvezu, jer novaca, iz bilo kojeg razloga, jednostavno nema.
Prekretnica ili rutinska mjera
Recesija je upropastila mnoge obrtnike koji su za vrijeme poslovanja nagomilali fiskalna dugovanja i nakon prestanka obrta ostali bez imovine. Država im je blokirala bankovne račune, čime su postali građani drugog reda, jer bez urednog bankovnog računa ne mogu ostvarivati prihod, čime postaju i socijalni problem, a fiskus od njih nema nikakve koristi.
No, rasprava o tome je li otpis dugova racionalan ili nepravedan zapravo je od drugorazrednog značaja. Bitno je samo je li najava otpisa nenaplativih fiskalnih dugova tiha najava prekretnice ili rutinska i palijativna knjigovodstvena mjera. Nada da je riječ o prekretnici nalazi se u činjenici da je, po prvi put od kada je preuzela vlast, vladajuća koalicija pokazala određeni realizam i izišla ususret građanima čiji poslovi su propali – kako zbog recesije, tako i zbog previsokih fiskalnih nameta.
Bitno je samo je li najava otpisa nenaplativih fiskalnih dugova tiha najava prekretnice ili rutinska i palijativna knjigovodstvena mjera.
Do sada je vlast nemilosrdnom upornošću ustrajavala na naplati obveza, ne razmišljajući o tome da je upravo time gurnula mnoge poduzetnike u propast. Je li Vlada, suočena s polovicom mandata i neuspjesima – koje javnost percipira kao debakl, barem na ekonomskom planu, a percepcija je u politici važnija od stvarnosti – počela shvaćati da mora i ideološki i strateški preispitati svoj porezni legitimitet, odnosno kvalitetu i cijenu usluga koje pruža građanima?
Ako ne shvaća da je Hrvatska umorna od palijativne i kratkoročne politike i da joj je potrebna drugačija, stimulativna i razumna fiskalna strategija, opet će – ova ili neka druga Vlada – ubrzo biti primorana otpisivati još veće dugove. U međuvremenu će pretpostavka da je u vladajućoj eliti došlo do racionalnog preokreta ostati samo kao ilustracija očajničke potrebe da se u bilo čemu prepozna bilo kakav napredak.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera