Hrvatsko (ne)poznavanje demokracije

Piše: Vuk Perišić

Referendum o ustavnoj definiciji braka u Hrvatskoj  izazvao je težak nesporazum u poimanju demokracije.

Rasprostranjeno je mišljenje da je referendum najdemokratskiji oblik odlučivanja, valjda zato što na referendumu odlučuje većina građana ili, kako se voli kazati, “narod”. Ta zavodljiva iluzija ima svoje antidemokratsko, možda i totalitarno naličje.

Teorija moderne demokracije utemeljena je (i) na opusu dvojice velikih antropoloških pesimista, Machiavellija i Hobbesa. Antropološki pesimizam je, naime, politički korektna fraza koja pokušava iskazati banalnu i relativno općepoznatu istinu da većina ljudi nema moralni i intelektualni integritet ili, budimo sasvim politički nekorektni, da je većina ljudi glupa i zla. Dok se Machiavelli bavio moralnim i intelektualnim posrnućima vladajućih elita, Hobbes je ukazivao na strahote koje bi snašle čovječanstvo u slobodi koja nije ograničena slobodom drugoga.

I građani su vlast

Demokracija je, po definiciji, neprestano ograničavanje vlasti i umanjivanje rizika od svih zala i gluposti za koje je, kako je iskustvo pokazalo, čovjek sposoban, osobito kada raspolaže političkom moći. Zato postoji Ustav, da bi ustavio vlast, kao što ustave na rijekama sprječavaju poplave. Zato postoje trodioba vlasti, sloboda govora, javna kritika i nezavisnost sudstva. Zato se svake četiri godine održavaju izbori. Da je ljudska priroda moralno i intelektualno uzvišena kao što bismo htjeli da jest, izbori ne bi ni bili potrebni: nakon imenovanja javni službenici bi državne poslove obavljali savjesno i odgovorno do daljnjega.

O tome da javne službenike treba podvrgavati redovitim demokratskim izborima kako bi živjeli u strahu od gubitka moći, kako bi u tom strahu učinili i nešto korisno za društvo i o tome da državnu vlast treba organizirati tako da nijedan njezin segment ne stekne preveliku moć, odnosno tako da se njeni segmenti neprestano drže u uzajamnoj ravnoteži (“check and balance”), uglavnom vlada konsenzus i malo tko ga dovodi u pitanje.

Zaboravlja se, međutim, da su i građani vlast i da ni njihova vlast ne smije biti neograničena, iz jednostavnog razloga što je vlast, a svaka vlast je potencijalno opasna, a opasna je zato što je ljudska jer čovjek je zagonetno i nepredvidivo biće. Doduše, možda su antropološki pesimisti u krivu, možda čovjek nije tako loš, no u svakom slučaju bolje je ne riskirati pa poći od pretpostavke da i nije onoliko dobar i mudar kao misli da jest.

Elem, kao što su šefovi država, premijeri, ministri, oficiri, policajci, suci, šalterski službenici i porezni inspektori u vršenju svoje vlasti ograničeni Ustavom, zakonima i nekim neprikosnovenim civilizacijskim i moralnim vrednotama – naročito načelom pravne jednakosti svih građana, pravom čovjeka na život i slobodu i dužnošću svakoga da poštuju slobodu drugoga – tako tim istim propisima i vrijednostima imaju biti ograničeni i građani kada vrše vlast, osobito kada traže raspisivanje referenduma o nekom konkretnom pitanju.

Iako mnogi misle drugačije, jer demokraciju shvaćaju kao tiraniju većine čije odluke su konačne, neopozive i legitimne, kakve god bile, i čije odluke mogu biti bilo kakve i ničim ograničene, ni građani u vršenju vlasti nemaju pravo donositi odluke koje zadiru u bilo čija prava ili način života. U suprotnom bi neograničena referendumska moć razorila i ustavni poredak i civilizaciju.

Mogućnost manipulacije

Civilizacija zapravo opstaje u pukotini između makijavelističke moći vlasti i hobbesovskog kaosa kojem teži mnoštvo. Kada bi referendumska moć bila neograničena, ne bi postojala jamstva da građani ne bi zatražili uvođenje smrtne kazne, legalizaciju torture, progon, diskriminaciju (pa i likvidaciju) etnički, vjerski i seksualno drugačijih, ukidanje obveznog školovanja ili sanitarnih propisa. Možda i ne bi to učinili, ali i samo hipotetsko postojanje takve mogućnosti, samo odsustvo pravnih i moralnih granica u vršenju “narodne vlasti” i sâm strah da bi se to moglo dogoditi, bili bi već dovoljno zastrašujući. Bila bi to tiranija i – jednako tiranska – neprestana prijetnja tiranijom.

Konačno, većina ljudi jednostavno nije dovoljno informirana i obrazovana za donošenje političkih odluka, osobito u modernom svijetu koji zahtjeva sve suptilnije upravljanje. Mogućnosti manipulacije i zloupotrebe ne treba ni spominjati. Demokracija opstaje kod paradoks: njen najveći potencijalni neprijatelj zapravo je sâm demos.

Anglosaksonske demokracije ne poznaju ustanovu referenduma, u svakom slučaju ne poznaju obvezujući referendum. U Njemačkoj je referendum ograničen na sporedna pitanja. Nesklonost koju njemački ustavni poredak gaji prema referendumu ima jake historijske razloge. Referendum je bio omiljeno propagandno i demagoško sredstvo Adolfa Hitlera. Na jednom od takvih referenduma građani Reicha su apsolutnom većinom izglasali uvođenje opće vojne obaveze. Izglasali su svoje “pravo” da ubijaju i budu ubijeni.

Kao što ni demokracija ne bi bila potrebna kada bi vlast bila sposobna da uvijek donosi ponajbolje, mudre i humane odluke, tako ne bi bila potrebna ni država kada bi volja svekolikog mnoštva, samim time što je većinska, bila moralno besprijekorna i bezopasna. Skepsu u ljudske moralne i intelektualne sposobnosti višestruko opravdava historijsko (i svakodnevno) iskustvo. Zato “narodu” ne treba vjerovati upravo koliko ne treba vjerovati ni vlasti. Paradoksalno ili ne, ta je skepsa u konačnici zapravo dobronamjerna i čovjekoljubiva. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera