Italija pred teškim izazovom

Piše: Vuk Perišić

Italija je vjerojatno najheterogenija zemlja u Evropi. Talijanska politika rezultanta je vrlo raznolikih i komplikovanih vektora. Postoji jaz između razvijenog sjevera i siromašnog juga. Desetljećima su (podjednako jake) radikalno desna, radikalno lijeva i liberalna tradicija uspijevale sačuvati svoje nedvosmisleno određene ideološke profile.

Iako dominantno katolička zemlja, Italija ima i tradiciju laicizma i hedonizma, čemu, kao i ukupnoj kulturalnoj slici, pridonosi antičko i renesansno naslijeđe, ali i ono revolucionarno iz devetnaestog stoljeća i, dakako, dinamika moderniteta. Važnu ulogu u tom paralelogramu sila igraju i kriminalne organizacije, kao i moćne udruge poslodavaca i moćni sindikati, dinamična intelektualna i medijska javnost, golem birokratski aparat i velika i raznolika politička elita, koja opstaje u proturječju između ideološke podijeljenosti i interesne solidarnosti.

Te heterogenosti su talijanskoj politici nametnule kompromis kao modus operandi, za kojim će tragati ili će ga prezirati, u rasponu od fašističkog apriornog odbacivanja kompromisa do paroksizma u kojem se umijeće kompromisa degeneriralo u notorni klijentelizam i korupciju.

Privredni bum

Nakon traume fašizma, rata i donošenja republikanskog Ustava, središnja politička snaga postali su demokršćani, amalgam rigidnih konzervativaca i ekonomskih liberala. Uprkos pritisku s lijeva i s desna, demokršćani su doveli zemlju do privrednog buma početkom šezdesetih godina i uspjeli izgraditi i sačuvati demokratske ustanove. Aldo Moro, desni centrist, državnik sklon kompromisu i izvrstan pregovarač, već je u svojem prvom premijerskom mandatu od 1963. do 1968. u tu jednadžbu uveo i umjerenu ljevicu.

Izazvao je strah kod konzervativaca, a i kod američkih saveznika, koji su u strahu od pretjeranog skretanja Italije ulijevo, čini se, stajali iza “strategije tenzije” sedamdesetih godina. Posljedica tih, “olovnih godina”, desnog i lijevog terorizma, jačanja organiziranog kriminala i djelovanja moćnih neformalnih skupina bila je pojava (opet) heterogene koalicije Pentapartito (demokršćani, socijalisti, socijaldemokrati, republikanci, liberali), kojom je onemogućeno učešće komunista u vladi. U tom razdoblju Italija je postala peta industrijska sila svijeta, ali je iznos javnog duga premašio 100 posto BDP-a.

Pentapartito je bio svojevrsni nadideološki interesni sindikat, metoda vladavine čiji je cilj bilo očuvanje jednog ukorijenjenog i razgranatog establishmenta. Velike korupcijske afere dovele su početkom devedesetih godina do njegovog raspada, ali i kraja ekonomsko-političkog paradoksa u kojem je Italija živjela u čitavom poslijeratnom razdoblju.

Nedavni odustanak Berlusconija od namjere da zbog vlastitih nevolja s pravosuđem obori Vladu ukazuje na to da je opet prevagnula tradicija kompromisa. Na sličan način – mnogo vike nizašto – završavale su sve talijanske političke krize od 1945. do danas. Međutim, sada u tu jednadžbu treba uvrstiti ekonomsku stagnaciju i astronomski javni dug.

S jedne strane, trajala je endemska politička nestabilnost, koju je politička elita održavala prema svojim dnevnopolitičkim potrebama. S druge strane, barem do aktualne dužničke krize, Italija je, općenito uzevši, ostala stabilno, kreativno i prosperitetno društvo. Privreda je bila konjunkturna, u Italiju su dolazili milijuni turista, cvala je kulturna djelatnost, građanska svakodnevica sačuvala je autonomiju, a u vanjskoj politici Italija je, kao zemlja od iznimnog značaja za svjetsku civilizaciju i kulturu, ostala jedan od strateških, ali i simboličkih stupova NATO-a i Zapadne Evrope. Bila je to ravnoteža u kojoj su politika i život koegzistirali, tako da jedno na drugo nisu utjecali, ali jedno drugome nisu ni smetali.

Njenim nestankom nastao je politički vakuum koga je ispunio Silvio Berlusconi. Njegova politika (ili antipolitika?) i dužnička kriza otvorili su dotad nepoznata pitanja o funkcioniranju, funkcionalnosti, pa i suštini demokracije. U zemlji na čijem tlu su rođene ustanove i pravni pojmovi poput republike, banke, ugovora, vlasništva i mjenice – i u kojoj je rođen fašizam – svaku novotariju treba uzimati ozbiljno, pa tako i Berlusconijevu “videokraciju”, neodgovornu političku komunikaciju, samodopadnu skandaloznost i viziju države kao poduzeća.

Tradicija kompromisa

U berluskonizmu – koga je The Guardian 2006. proglasio najvećom prijetnjom zapadnoj demokraciji od 1945. do danas – doista se zrcali ranjivost, nedorečenost i nesavršenost demokratskog poretka (što su paradoksalno i njegove najveće prednosti), u kojem je postalo moguće da politička ravnoteža ovisi o čovjeku protiv koga se vodi više od dvadeset krivičnih postupaka. No, ne zaboravimo da je samo u demokraciji moguće protiv političkog moćnika voditi krivični postupak.

Jedno heterogeno društvo stoji pred teškim izazovom: svođenje političkih skandala i javnog duga na podnošljivu razinu. U tom pokušaju ono može posegnuti za svojom bogatom tradicijom kompromisa, ali i tradicijom obmana, prečica, demagogije, avanturizma i tiranije.

Nedavni odustanak Berlusconija od namjere da zbog vlastitih nevolja s pravosuđem obori Vladu ukazuje na to da je opet prevagnula tradicija kompromisa. Na sličan način – mnogo vike nizašto – završavale su sve talijanske političke krize od 1945. do danas. Međutim, sada u tu jednadžbu treba uvrstiti ekonomsku stagnaciju i astronomski javni dug.

Oporavak privrede, ali i demokracije u Italiji ovisit će o sposobnosti njene političke klase da se provuče kroz te iglene uši i ostane neoštećena. Kakva god da jest i koliko god da je opravdano ogorčenje koje izaziva, ta politička klasa čini supstancu talijanskih demokratskih institucija i treba se nadati da će njen poslovični nagon za samoodržanjem osigurati minimum političke stabilnosti potreban za hrvanje s ekonomskom krizom.

Takvo razmišljanje možda je cinično, ali demokracija je – osim što je, ponovimo, fragilna – i neprestana potraga za manjim zlom. Ako bi kriza dovela do nagle ili nekontrolirane smjene političke elite, otvorio bi se prostor za nestrpljiva i olaka obećanja, a iluzija brzog svladavanja krize nesagledivo bi je produbila.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera