Zloupotreba djece u predizborne svrhe
Piše: Tanja Topić
Političke stranke u ovoj kampanji zloupotrebljavaju djecu, međutim, kao i mnoge druge stvari i ovo je postalo gotovo prihvatljivo, a to će reći i normalno. Nisam vidjela da je bilo ko ustao protiv javne i otvorene zloupotrebe djece, iako imamo i institucije poput ombudsmana za djecu. Tako se neki novi (maloljetni) politički klinci, odjenuti u dresove sa oslikanim „svojim“ političkim favoritima, skakuću i keze pred licem televizijskih kamera, učestvujući u aktivnostima političkih aktera, koji su ih izabrali.
Neke političke partije svoje stranačke mitinge, opštenarodna veselja, organizuju u školskim dvorištima. Ali smiruje me i zvanično saopštenje Ministarstva obrazovanja Republike Srpske, koje i unatoč skraćivanju nastave, ne vidi da je nastavni proces, organizovanjem šatora, pečenjem i muzikom, na bilo koji način ugrožen. Očito je da su roditelji koji su se žalili sasvim sigurno pripadnici drugog političkog tabora, onog protivničkog, pa im to smeta.
Stranački trans
Oni drugi roditelji ponosno svoju dječicu posjednu na ramena i padnu u stranački trans, fotografije objave u novinama i na facebooku. Ponosna djeca ponosnih roditelja tako odjenuta u stranačke dresove, mašući, stranačkim zastavicama, kupuju ulaznicu za budućnost. Jer zašto su se političari odlučili da (zlo)upotrijebe kako tuđu, mnogi tako i sopstvenu djecu u političke svrhe. Ne misle valjda da bismo trebali pasti na dječji osmijeh, nevinost, iskrenost, samo zato što su postala njihova sredstva. A očito da ih ne biraju.
Ne mogu a da se ne prisjetim slučaja Komšić, Lagumdžija i nanošenja duševne boli ovim našim političkim zvijezdama, kada je nedjeljnik Slobodna Bosna objavio fotografije njihove djece, koje su prije toga uredno roditelji postavili na facebooku i na tacni ponudili širokom auditorijumu. Prije toga su ta ista mala stvorenja redovno posjećivala važnija stranačka predizborna događanja uz svu ikonografiju, koju ista prate.
Neke političke partije svoje stranačke mitinge, opštenarodna veselja, organizuju u školskim dvorištima. Ali smiruje me i zvanično saopštenje ministarstva obrazovanja Republike Srpske, koje i unatoč skraćivanju nastave, ne vidi da je nastavni proces, organizovanjem šatora, pečenjem i muzikom, na bilo koji način ugrožen. Očito je da su roditelji koji su se žalili sasvim sigurno pripadnici drugog političkog tabora, onog protivničkog, pa im to smeta.
U sudskoj presudi tada je naglašeno kako su ovi političari kao „javne ličnosti zbog objavljivanja tekstova i fotografija, koje su u suprotnosti sa zakonima i konvencijama pretrpjeli strah i bol u nemogućnosti da spriječe ugrožavanje svoje maloljetne djece“.
Mislim da su sve javne ličnosti, čitaj političari, trebale upozoriti svoje stranačke kolege da se ne igraju sa djecom u kampanji. A prije toga trebalo je da sopstvenu djecu sklone sa stranačkih mitinga. Bilo bi manje licemjerno. Umjesto toga, političari, oni koji bi trebalo da sprovode pravdu i zakon, te funkcionioneri u ovoj zemlji upozore Nasera Keljmendija da se skloni, kako ne bi bio uhapšen, ili pak predsjednika jednog banjalučkog suda da ne bi trebalo da se druži sa zelenašima, jer im prijeti hapšenje. Ili da bi ga izveli na pravi put. U oba slučaja upozoreni je upozorenja ignorisao.
Umjesto toga, bilo bi, ako ništa drugo, a ono čestitije, da se zapitaju kakvu budućnost toj djeci nude? Decenijsku stagnaciju, možda i propast, ukoliko na vrijeme ne obuku stranački dres? Ili nam šalju poruku da oni sa našom djecom mogu činiti što im je volja, javno ih ugrožavati, uvlačenjem u predizborne kampanje, dok su njihova ionako zaštićena vrsta, podložna naplatama kroz nanošenje duševne boli.
Ponosna djeca ponosnih roditelja tako odjenuta u stranačke dresove, mašući, stranačkim zastavicama, kupuju ulaznicu za budućnost.
Nude li im istu onu golu egzistenciju, zbog koje se broj prvačića u Republici Srpskoj, u samo jednoj godini smanjio za čak 24 školska odjeljenja. Pretočeno u brojke, oko šesto prvačića ove godine je manje u školskim klupama širom Republike Srpske. Stručnjaci kažu da je kriza učinila svoje, te da je osnovni razlog za stalni pad prirodnog priraštaja strah od „gole egzistencije“.
Karta u jednom pravcu
Nude li im istu onu egzistenciju zbog koje, prema brojnim istraživanjima, čak 70 odsto mladih želi zauvijek otići odavde. Možda su im, zapravo, umjesto stranačkih dresova, u ruke trebali dati pasoše i karte u jednom pravcu, jer bi im sasvim sigurno više koristili, kada bi iz dijaspore slali novac za preživljavanje onih koji su ostali.
Ostajući ovdje samo bi povećali izdvajanja sa biroa za zapošljavanje i postali dodatno opterećenje bremenitom životu ovdašnjih političara.
Pretočeno u brojke, oko šesto prvačića ove godine je manje u školskim klupama širom Republike Srpske. Stručnjaci kažu da je kriza učinila svoje, te da je osnovni razlog za stalni pad prirodnog priraštaja strah od „gole egzistencije“.
Očito da su političarima najslađi kad su najmanji, ne traže previše, zadovoljni su loptom i dresom, upravo onim što većina običnih roditelja smrtnika ni u snu ne može da priušti vlastitoj djeci. Mnogi od roditelja jedva su uspjeli ove jeseni, kažu dobri poznavaoci đačkih prilika, da obezbijede udžbenike, pribor, odjeću o obuću za svoje školarce.
Na ostale stvari, događaje, inventivnost u kampanji ne vrijedi trošiti riječi niti vrijeme.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera