Kratak put od poželjnog do prezrenog

Piše: Tanja Topić

Banjalučki profesor Miodrag Živanović nedavno je podsjetio na jednu istinitu skasku o ljubavi. Prema njegovom predanju, u jednom bosanskohercegovačkom gradu tokom rata desila se velika ljubav. 

Kao što to obično biva u takvim i sličnim ljubavnim pričama, o toj velikoj ljubavi svi su pričali, a građani tog mjesta veću ne pamte. U to vrijeme, da ne bih bila politički i etnički nekorektna, naglašavam u to vrijeme – on je bio Musliman, a ona Srpkinja, pravoslavka.

On je pri vjenčanju promijenio vjeru i postao pravoslavac. Za mnoge odmah po automatizmu i Srbin, što je u osnovi pogrešno. Za mnoge pak pitanje života i smrti, za onu manjinu normalnih potpuno nebitna stvar.  

Današnji etnički čistunci prije koju deceniju zaklinjali su se u mješoviti brak i čuvali ga kao „zjenicu oka svog“.

Iako velika ljubav, kao što to često u životu biva, brzo se ugasila, jer se mladić zaljubio, ovog puta u djevojku koja je bila Muslimanka. Ubrzo ju je i oženio. U jednoj žučnoj bračnoj svađi, ubio je drugu suprugu. U zapisniku sa suđenja stoji njegovo svjedočenje, prema kojem ju je ubio jer mu je tokom prepirke povrijedila srpske nacionalne osjećaje.

Društveni prezir

Iako smo se nekada kao društvo zaklinjali u ono što zovemo mješovitim brakom, stranci će upotrijebiti riječ multietnički, danas je za njega rezervisan društveni prezir. Nekada kulturna i politička kategorija kojom smo se ponosili, danas potisnuta na marginu, o kojoj se usuđuju rijetki progovoriti, pisati o njemu, a tek ponajmanje živjeti ga.  

Mješoviti brak danas je u Bosni i Hercegovini ravan nacionalnoj izdaji, njemu nema mjesta u etnički determinisanom životnom prostoru, autističnim etničkim zajednicama, koje su samodovoljne i koje nemaju niti sluha niti razumijevanja za svetinju kojom su se u nekim drugim vremenima ponosile.  

Ti isti današnji etnički čistunci prije koju deceniju zaklinjali su se u ovakav brak i čuvali ga kao „zjenicu oka svog“. U međuvremenu su ženama promijenili imena u ona koja odgovaraju čistoti nacionalnog bića.

Neki drugi će, s podsmjehom, ovakav brak banalizovati, mudro govoreći da je svaki brak mješoviti, s obzirom na polove kojima daju ekskluzivno pravo življenja u ovakvim zajednicama.

Kao da ih već automatski smještaju u hladan prostor, pun prezira, koji istovremeno uključuje i prezir prema istospolnim brakovima. Ali od pozitivnog odnosa prema ovoj vrsti braka udaljeni smo svjetlosnim godinama, problem je u diskriminacijskom okviru življenja na ovim prostorima prema svemu drugačijem i drugom.  

I ne samo u tome, već u patrijarhalnom mačo obrascu, prema kojem je muškarac taj koji odlučuje, žena kuha ili u boljoj varijanti hoda modnim pistama. U bilo kojoj varijanti glava joj nije neophodna. U smislu u kojem se glava koristi u one svrhe kojima je i namijenjena.

Mi svjesno i sustavno kršimo ljudska prava, diskriminišemo ljude, bilo da je riječ o Finciju, Sejdiću, onima koji ne pristaju da život svedu na etnonacionalnu matricu. 

Pri tome ni u kom slučaju ne smije pješački prelaz zamijeniti modnom pistom, jer bi mogla biti izložena salvama najprimitivnijih uvreda nervoznih muškarčina – vozača dok čekaju da kao mačka prepuže zebru. Podrazumijeva se i policajcima, koji ne podnose da žene na prelazima izigravaju manekenke, jer time krše ovdašnje zakone prema kojima je ženama zabranjeno da telefoniraju dok hodaju, za razliku od muškaraca, kojima je dopušteno da prelaze i na crveno na semaforu. Ali samo odabranim.

Kolektivno ludilo

Kultura i bogatstvo različitosti, pa tako i mješoviti brakovi, izloženi su etnonacionalnim napadima, a oni koji se drznu stupiti u takav brak bivaju bačeni na ljudski otpad. I danas se nekima sledi krv u žilama kad ih se podsjeti, a to malo ko i čini, gotovo niko, na ratne pokliče prema kojima su tadašnji nacionalni junaci pozivali da se djeca iz mješovitih brakova pobacaju u Vrbas.

Njihova teza bila je ta da će, ukoliko kod djece prevagne pravoslavni, čitaj opet pogrešno srpski elemenat mješavine, djeca preživjeti i kao takva zaslužuju dalji život. Prevagne li onaj drugi, pak biće, da nisu imala sreće, pa time niti prava na dalji život.

Kako smo u tako kratkom vremenu prevalili taj put od poželjnog do prezrenog, a da smo glavu pognuli, ni ne pokušavajući da se odupremo kolektivnim ludilima? Pa nam danas izgleda kao čudo poput Gospe u Međugorju kad se vjenčaju dvoje mladih različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti, kao što je slučaj u Srebrenici.

Dvoje mladih normalnih ljudi postali su zbog svoje ljubavi i odnosa medijska tema. Na sreću, nisu uradili ono za čim je u ljubavnom žaru posegnuo mladić iz Živanovićeve skaske s početka ovog teksta.  

„Istorijski proces razdvajanja naroda“ koji je otpočeo kad je, „krv potekla“, žigosao je djecu iz mješovitih brakova kao „isfrustriranu kopilad“, koji  ne znaju ni ko su, ni šta su. Kad je etnonacionalni koncept postao dominantan, ovakvi brakovi su izmješteni iz prezrenosti na marginu, u polje ignorantnosti i potpune društvene beznačajnosti.

Prezren ili ignorisan sasvim je svejedno. Prezreni, ignorisani, marginalizovani, ostali. Mi svjesno i sustavno kršimo ljudska prava, diskriminišemo ljude, bilo da je riječ o Finciju, Sejdiću, onima koji ne pristaju da život svedu na etnonacionalnu matricu.

Njih ne priznajemo, oni su za nas predmet, stvar, za kojom čak ni požaliti nećemo, što bi bio slučaj kad izgubimo dragu uspomenu. Oni nas podsjećaju na nešto drugačije, što mi nismo, nešto što je nama strano, što ne želimo imati u svojoj blizini. Nekad su to bili mješoviti brakovi, danas su ostali, sutra neki treći. 

Dominantnu matricu teško ćemo izmijeniti, jer kao što jednom napisa Željko Ivanković „kod nas se mir vodi kao što se vodio rat“.  

Mi ćutke saučestvujemo u gašenju podnošljivosti života na ovim prostorima, hranjeni nepresušnim izvorima mržnje i neprijateljstava, ogorčeni na ono što zovemo građanin i građanstvo. Tu mržnju biće teško prokrčiti. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera