Da li je car go ili smo mi jadni?

Piše: Tanja Topić

Bh. političari gotovo da se nisu osvrnuli na zvaničnu potvrdu, kojom smo svrstani među „top 20 najjadnijih zemalja u svijetu“. Zašto i bi? Oni ne dijele surovu realnost sa većinom siromašnih, obespravljenih i jadnih. Oni su prema tim nesretnicima ljubazni samo uoči kampanja, kada im obećavaju život dostojan čovjeka. Pošto dobiju legitimitet i bjanko podršku, okrenu se sopstvenom dostojanstvu, prezirući svaku moguću vezu s tim prosjacima koji vječno nešto traže. I poput skorojevića prezrivo gledaju na obične smrtnike odnosno jadnike, dok iznose javno blago i kupuju nekretnine na trulom Zapadu.

Njih zanima samo dobra i poslušna većina, koja ćuti i trpi. Kad nas drugi doživljavaju kroz prizmu loših, onda su naši političari ti koji krivicu pripisuju međunarodnoj zajednici i njenoj propagandi, tek negdje stidljivo i na kraju pomenu i krivicu domaćih političara. Kad neki kažu kako nas oni drugi vani doživljavaju lošim i jadnim, onda se mile vođe obruše na glasnike loših vijesti, jer podrivaju čvrste temelje naše zajednice, šire defetizam i guše optimizam. Nije njihovo da govore kako je Car GOL.

Muka i sa maternjim jezikom

U stvarnosti čine sve da upravo budemo svrstani u red najjadnijih. Većina njih, ne samo da ne govori niti jedan od stranih jezika, već ozbiljnu muku muči i sa maternjim. Kako god ga nazvali.

Ako sudija ustavnog suda nije u stanju književno ni pozdraviti puk kojem se obraća, pa kaže „dobareče“ ili za poziciju ustavnog suda naglasi da je „taka“, onda od ostalih jadnika u ovoj zemlji ne treba ni očekivati da shvate u kakvom jadu žive, niti kakvim jadom su okruženi.

Neće se oni zamarati pitanjem kako je predsjednik ustavnog suda entiteta direktno iz stranke ušetao u najvišu sudsku instancu…

Ili barem utješno niti ne razmišljaju o poziciji ustavnog suda, pa je „taka“ za njih potpuno nebitna. Kao i to da li pričaju književnim jezikom ili nekim drugim. Za većinu je pričanje ionako nesvojstveno za (ne)demokratska društva u kojima živimo i u kojima je ćutanje zlato. Neće se oni zamarati pitanjem kako je predsjednik ustavnog suda entiteta direktno iz stranke ušetao u najvišu sudsku instancu, kao ni time što će svoj status u stranci zamrznuti sve dok mu ne istekne mandat u sudu, kada će se opet vjeran vratiti onoj koja ga je na to mjesto i postavila. Naša tradicija, politološka i kulturološka, ne poznaje nezavisno pravosuđe.

Valjda su stranke i pravosuđe prirodno uvezani, pa građani u tome neće vidjeti ništa nenormalno, neprirodno i nemoralno. Prije će se začuditi nad postupkom sad već bivše hrvatske ministrice za zaštitu okoliša Mirele Holy, koja je, nakon otkrivanja privatne prepiske i intervencije da se na poslu zadrži supruga stranačkog kolege, napustila hrvatsku Vladu. Sličnu gestu u Bosni i Hercegovini možemo očekivati u narednom desetljeću.

Kako i ne bi, kad naše stranke zvanično šalju dopise, sve sa pečatom i potpisom, uredno protokolisane, kojima bukvalno naređuju direktorima javnih preduzeća da „uhljebe“ stranačke kadrove i njihovu rodbinu.

U startu diskriminisani

U zemlji u kojoj je stopa nezaposlenosti, prema kojoj smo dijelom i svrstani u jadne, preko 40 odsto, stranački i rodbinski kadrovi su u povlašćenom položaju. Svi ostali su već u startu diskriminisani.

U brojnim međunarodnim prigodama su se naši predstavnici javno svađali, na naslovnice brojnih poznatih inostranih novina i časopisa dospijevali smo, uglavnom, zahvaljujući sopstvenoj destrukciji, rušenju, podršci ratnim zločincima, kamenovanju drugih jer nisu naše vjere, kulturne i sportske uspjehe ne bilježimo, a sve dublje tonemo u crnu rupu.

Obarali smo evropske rekorde u nemogućnosti da se gospodari života i smrti dogovore o formiranju vlasti na državnoj razini, približavali se tobože Evropi devastirajući, uz veliku međunarodnu podršku, institucije sistema. Ironije li, upravo želeći da usvojimo evropske pravne stečevine.

Suodgovorni smo u postajanju jadnima! Društvo nam čine oni s kojima smo se uglavnom podsmjehivali. 

Za to vrijeme velikih i vrućih političkih priča bivali smo sve jadniji, izgubili smo i dostojanstvo života i postajali  jadnici – moralni, duhovni i materijalni. Ali koga je briga za to? Naš izbor je bio da postanemo jadni. Dopustili smo, ne opirući se i ne dižući glas, kojim bismo makar nagovijestiti da nam nije dobro, da nam bude sve lošije.

Suodgovorni smo u postajanju jadnima! Društvo nam čine oni s kojima smo se uglavnom podsmjehivali. Nastojimo se prodati kao dobra turistička destinacija, a onda smo iznenađeni kad nas u turističkim vodičima označe divljacima u saobraćaju, kad ukažu na brojne rupetine na putevima koji vode do top turističkih destinacija.

Inače, nama samima to uopšte ne smeta. Pa onda i mi sami ostanemo zatečeni, kad se negdje pojavi neko drugo drugačije lice, mladih urbanih, probuđenih, koji su na putu osvješćenja i kojima politika ne može prodati više sve i svašta, kao što je to bio slučaj do sada.

Simbol buđenja

Glas za već sad čuveni banjalučki „Picin park“ i sprječavanje pretvaranja još jedne zelene površine u beton, kao da se probija i  bori protiv svih jadnih, uplašenih, nemoćnih, dakle većine, koja je samo ćutala.

Banjalučki Picin park postao je simbolom pretvaranja ćutanja u buđenje, bez obzira kakav ishod banjalučkih protesta bude i pokazao je neko novo lice, makar se ono stidljivo pojavljivalo u primitivizmu u kojem se odavno gušimo.

Naravno, to nam preko noći neće pomoći da napustimo društvo jadnih, Iran, Turkmenistan, Keniju, Bjelorusiju. U našoj percepciji oni će i dalje biti jadni, a u svom sljepilu nećemo vidjeti nikakve veze sa tim jadnim svijetom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera