The New York Times upozorava na povratak duha pokreta protiv Vijetnamskog rata iz 1968.

The New York Times i Washington Post osvježili su sjećanje na studentske proteste protiv rata u Vijetnamu 1968. godine, u svjetlu trenutnih protesta na američkim univerzitetima protiv rata u Pojasu Gaze, posebno sa aktiviranjem policije radi razbijanja protesta i rastjerivanja demonstranata u oba slučaja.

Iako su se ova dva lista fokusirala na podsjećanje na događaje iz 1968. godine, sličnost okolnosti onašnjih i današnjih događanja navela ih je da povuku paralelu između dvije generacije obje protivnice rata u sličnim političkim okolnostima, a pred Demokratsku nacionalnu konvenciju i uoči važnih izbora za demokratskog kandidata, aktuelnog američkog predsjednika Joea Bidena.

Dok se Washington Post zadovoljio pozivanjem na današnje proteste na Univerzitetu Columbia u New Yorku pronašavši sličnost između njih i onih iz 1968. godine, The New York Times je otišao dalje od toga u poređenju ova dva događaja.

Generacija spremna na proteste

The New York Times je – u kolumni pisca Charlesa M. Plava – primjetio da postoje dvije generacije mladih ljudi u oba vremena spremnih na proteste, od kojih je prva sazrela kroz pokret za građanska prava i nacionalnu žalost nakon atentata na predsjednika Johna Kennedyja, senatora Roberta Kennedyja i velečasnog dr. Martina Luthera King Jr., dok je druga odrasla uz protestne pokrete, kao što su Okupirajte Wall Street, I životi crnaca su bitni, Kampanja Parkland u saveznoj državi Floridi, i Studentska kampanja za kontrolu oružja.

Generacija 1968. uključila se je u pokret koji se rodio u fakultetskim kampusima i tu rastao, s moralnim uvjerenjima kao osnovom za svoj gnjev zbog Vijetnamskog rata, prvog rata prenošenog na tv ekranima u kojem su Amerikanci mogli vidjeti sve njegove užase u gotovo stvarnom vremenu i za koji je tokom dvije godine regrutovano milion Amerikanaca.

Što se tiče sadašnje generacije – prema Charles M. Blowu – ona je u prilici da preko društvenih mreža prati izraelski rat u Pojasu Gaze, gdje su mnogi od njih užasnuti onim što vide. To ima za posljedicu širenje antiratnih protesta iz unutrašnjosti američkih univerzitetskih kampusa.

U tom kontekstu, više od hiljadu pastora – crnaca pozvalo je američkog predsjednika Bidena da izvrši pritisak kako bi se okončao rat u Pojasu Gaze. S druge strane, Martin Luther King mlađi je u ono vrijeme obznanio svoje protivljenje ratu u Vijetnamu, rekavši da je “primoran da gleda na rat kao na neprijatelja siromašnih i da se protiv njega bori na bilo koji način.”

List je ukazao da će se, kao što se dogodilo i 1968. godine, nastava završiti, a studenti vratiti svojim kućama na ljetni raspust, ali njihovo protivljenje ratu neće prestati kao što se nije završilo  ni u ono vrijeme završetkom nastave, jer antiratne grupe planiraju organizirati velike proteste tokom Demokratske nacionalne konvencije.

Hatem Abudayyeh, iz mreže Palestinsko-američke zajednice, rekao je: “Organizirat ćemo protest sa ili bez dozvola i ovaj protest će biti najvažniji u Čikagu još od 1968. godine, kada su demonstranti protiv rata u Vijetnamu i pripadnici Crnog oslobodilačkog pokreta organizirali masovne proteste koji su bili nasilno razbijeni.”

Pisac je istakao da studenti uživaju veliku podršku, jer je istraživanje javnog mnijenja pokazalo da mladi Amerikanci podržavaju novu politiku, te da njih pet od šest zagovara trajni prekid vatre u Pojasu Gaze, dok druga anketa koju je proveo Univerzitet Quinnipiac otkriva da se 53 posto demokrata protivi slanju dodatne vojne pomoći Izraelu.

Bezobzirno kockanje

Međutim, čini se da unutar Bidenove kampanje preovladava mišljenje – prema piscu članka – da jednostavno mogu čekati da se demonstranti raziđu, te da će emocije demonstranata na kraju ohladiti, te da će se demokratski birači pregrupisati kada se približi dan izbora i kada izbor između Bidena i republikanskog kandidata Donalda Trumpa bude izvjestan.

Ali ovo je bezobzirno kockanje, prema The New York Timesu, jer su demonstranti i mnogi birači nezadovoljni nečim što je mnogo više od pukog vanjskopolitičkog pitanja.

Mnogi od njih vjeruju da svojim očima gledaju genocid, potpomognut i podržan od strane američkog predsjednika kojeg su oni izabrali i kojeg podržavaju, te stoga osjećaju da su lično umiješani u sukob u kojem su ubijanja sve učestalija i kojima se ne nazire kraj. To je, po njima, moralno pitanje i njihovo viđenje se neće lako promijeniti.

Nije lako zanemariti tijelo mrtvog djeteta u naručju njegove majke. Nije lako ignorirati gladne koji se bore u potrazi za zaklonom kada ih se zasipa vatrom. Nije lako uklanjati ruševine kada se otvara vatra na konvoj pomoći s kamionima hrane, prilikom čega mnogi humanitarni radnici gube svoje živote.

Ljudi su sve te prizore imali priliku gledati i dalje gledaju na svojim tv ekranima i mobilnim telefonima.

Pisac je naveo da je broj mrtvih i ranjenih daleko premašio 100.000. To su, i suviše, velike brojke praćene neprihvatljivim nivoom patnje, na što će omladina baciti svjetlo ovog ljeta u Čikagu, shodno njegovom mišljenju.