The National Interest: Velike zemlje neće voditi velike ratove

Istraživač odbrane upozorio je da Sjedinjene Američke Države klize u sukobe na Bliskom istoku i u Ukrajini, zbog čega analitičari govore o Trećem svjetskom ratu.

Timothy R. Heath, viši istraživač u oblasti međunarodne odbrane u RAND-u, objasnio je da se sukob između Sjedinjenih Američkih Država i njihovih protivnika – Kine, Rusije i Irana – intenzivirao dotle da više nije moguće isključiti izbijanje rata među njima. Međutim, ne očekuje da će izbiti pravi sukob između velikih sila sličan svjetskim ratovima koji su obilježili dvadeseti vijek.

Možda je slabost zemalja uključenih u sukobe najistaknutija karakteristika žestoke konkurencije među njima, navodi Heath u svom članku u američkom časopisu The National Interest, jer smatra da nemogućnost mobilizacije masa i ekonomski resursi ne ostavljaju glavnim protivnicima drugog izbora, osim da se oslone na posredničke ratove, informativne, političke i ekonomske uz izbjegavanje konvencionalnih borbi velikih razmjera.

Povećanje slabosti

Iako je ekonomska prednost koju Sjedinjene Američke Države imaju nad svim drugim zemljama nesporna – po mišljenju istraživača – njene slabosti su se povećale. Heath kaže da je intenzivna pristrasnost potkopala predsjednikovu sposobnost djelovanja te da sve krize koje su se dogodile u posljednje dvije decenije nisu uspjele mobilizirati javno mnijenje oko njega.

Slabosti nisu ograničene samo na Ameriku. Kina, Rusija i Iran također su pokazali ozbiljne simptome svoje slabosti na svom terenu. Kineska vlada usvaja oštre metode da potisne svoje protivnike i ideološki ih oblikuje. Rusija se suočava sa „crnom budućnošću“ jer je milion njenih građana od početka rata u Ukrajini odlučio da „pobjegne“ iz zemlje, dok iranska vlada nije baš popularna i pribjegla je „brutalnom“ nasilju kako bi ugušila talase narodnih protesta, navodi se u članku.

Slaba narodna podrška

Autor članka smatra da slabost narodne podrške čini gotovo nemogućim usvajanje strategija masovne mobilizacije koje su lideri slijedili na vrhuncu industrijske ere. Prepoznajući ovu slabost, zemlje koje su trenutno u ratu zadržale su niske poreze, osigurale protok robe široke potrošnje i teret borbe stavile na manjinu svojih građana, „što izbijanje velikog rata čini manje vjerovatnim“.

Heath dalje kaže da će geopolitički sukob vjerovatno imati drugačiji obrazac od nedavnih svjetskih ratova, a te razlike sažeo je u troje.

Prva razlika je da se manjina stanovništva može uključiti u bitke, dok većina neće učestvovati u njima ili će se zadovoljiti pasivnom podrškom bitkama.

„Slaba narodna podrška ozbiljno ograničava sposobnosti vlada da izdrže rat velikog intenziteta.“

Druga razlika je u tome što opadanje podrške naroda i podjela mase mogu postati ustaljena karakteristika sukoba. U Sjedinjenim Američkim Državama je eskalirala politička opozicija podršci Izraelu, a demokrati u Kongresu podijeljeni su između pristalica Palestine i nepokolebljivih pristalica ispunjavanja dugoročnih obaveza prema Izraelu i Ukrajini.

„Ekstremističke grupe“ u Rusiji napale su njenu vojsku, a neke su čak tražile i svrgavanje predsjednika Vladimira Putina.

U Iranu se povećalo protivljenje njegovoj vanjskoj politici u područjima etničkih manjina koje suosjećaju sa ciljevima njegovih posredničkih ratova.

Kina je svjedočila manjem stepenu protivljenja njenoj vanjskoj politici, a autor članka to pripisuje uglavnom činjenici da Peking nije uključen u strane sukobe.

Treća razlika o kojoj autor govori je u tome što vladama može biti vrlo teško nastaviti rat visokog intenziteta, zbog njihove nesposobnosti da mobilišu resurse i stanovništvo zemlje. Stoga će rat koji ih ne košta mnogo predstavljati snažan poticaj za njih.