Portugal – posljednja otvorena vrata za imigrante u Evropi

U Sao Teotoniju, ruralnom gradiću na jugozapadu Portugala, više je indijskih i nepalskih restorana nego portugalskih.

To ima smisla kada saznate da južnoazijski radnici rade na plantažama voća od kojih regija živi, piše AFP.

Nepalski imigrant Mesch Khatri bere maline i jagode u staklenicima u okolini Sao Teotonija, a njegova supruga Ritu vodi u gradu njihov kafić zvan Nepali. Njihov sedmogodišnji sin govori portugalski, malo engleskog, ali nimalo nepalskog, prenosi Hina.

Khatri se doselio u Portugal u decembru 2012. nakon što je radio u Belgiji. “Došao sam ovamo jer je u Belgiji bilo teško dobiti dozvolu boravka. Ovdje je lakše dobiti papire.”

Pet godina nakon što je došao u Portugal dobio je legalno boravište, a dvije godine poslije portugalski pasoš.

Dok se migranti u većini drugih evropskih zemalja suočavaju s namjerno zakompliciranim postupkom legalizacije boravka kako bi se obeshrabrili, zbog čega mnogi rade ilegalno, u Portugalu je situacija obrnuta. Imigranti se brzo uključuju u ekonomiju i odmah plaćaju poreze i socijalne namete.

Dok poljoprivredna regija Alentejo gubi ljude već desetljećima, stanovništvo općine koja uključuje Sao Teotonio poraslo je 13 posto u posljednjem desetljeću. Migranti koji rade na farmama vratili su život u kraj koji je teško pogođen bijegom ljudi sa zemlje.

Portugal ima jedan od najotvorenijih imigracijskih režima u Evropi zbog čega se broj stranaca u pet godina udvostručio, jednim dijelom zbog ljudi iz južne Azije koji su došli raditi u poljoprivredi, ribarstvu i restoranima.

Dolazak useljenika potiče socijalistička vlada, koja je na vlasti od kraja 2015. godine, ali to bi se moglo promijeniti ako zemlja skrene udesno nakon izbora 10. marta.

‘Trebaju nam’

Godine 2018. bilo ih je manje od pola miliona, a prošle godine u Portugalu je živio milion stranaca, odnosno svaki deseti stanovnik, prema podacima državne agencije za integraciju, migracije i azil (AIMA).

Brazilci, koji imaju duge historijske veze sa zemljom, i dalje su najveća zajednica s gotovo 400.000 ljudi, a slijede Britanci i drugi Evropljani.

No, 58.000 Indijaca i 40.000 Nepalaca već su brojniji od useljenika iz bivših portugalskih afričkih kolonija poput Angole i Zelenortskih Otoka.

“Glavni razlog zbog kojeg broj imigranata u Portugalu raste jeste taj što su oni potrebni”, rekao je Luis Goes Pinheiro, čelnik AIMA-e, objasnivši da zemlja ima najstarije stanovništvo nakon Italije.

Daleko od staklenika oko Sao Teotonija, Luis Carlos Vila, također, ovisi o stranim radnicima za branje jabuka u izoliranom kutku sjeveroistočnog Portugala.

“Nemam izbora”, rekao je za AFP. “Imamo starije stanovništvo i više nema poljoprivrednih radnika.”

Šestorica Indijaca naporno rade u njegovim voćnjacima u Carrazedi de Ansiaesi.

“Volim Portugal”, rekao je Happy Singh, sikh iz Punjaba. “Novac je dobar, posao je dobar i budućnost je dobra. U Indiji nema budućnosti.”

Vila zapošljava svoje strane radnike legalno posredstvom agencija za zapošljavanje i u njima vidi malo svoje porodične historije.

“Moj otac je, također, morao emigrirati (u Francusku) kako bi zaradio za život”, rekao je.

‘Velikodušna zemlja’

Čak i među najtradicionalnijim portugalskim ribarskim zajednicama, poput Caxinasa kod Porta, simbola snažnog pomorskog nasljeđa zemlje, polovinu posada čine Indonežani.

Za kormilom 20-metarske kočarice Jose Luis Gomes, kapetan kao i njegovi otac i djed, pomirio se s činjenicom da njegovi sunarodnjaci više ne žele raditi taj teški posao kada drugdje mogu bolje zaraditi.

Ribar s Jave, 28-godišnji Saeful Ardani odrađuje svoj četvrti 18-mjesečni ugovor za Gomesa. Novinarima je rekao da “indonezijski ribari koji rade u Portugalu nemaju nikakvih problema”.

“I naše porodice kod kuće ne moraju brinuti jer nismo ilegalci.”

Zemlja emigranata u 20. stoljeću, Portugal je od početka 21. stoljeća postao useljenička destinacija.

“Kakve god pokazatelje da pogledate, to je jedna od najvelikodušnijih zemalja u Evropi kada je riječ o imigraciji”, rekao je Jorge Malheiros, stručnjak za migracije na Univerzitetu u Lisabonu.

Od 2007. Portugal odobrava dokumente svima koji prijave prihode.

Godine 2018. socijalistička vlada proširila je to na one koji su u zemlju ušli ilegalno.

Novi amandman iz 2022. omogućio je strancima koji traže posao privremenu šestomjesečnu vizu.

‘Više rasizma’

“Portugalski zakoni nisu savršeni, ali su bolji nego u mnogim zemljama s regresivnim politikama”, rekao je Timoteo Macedo iz organizacije Solidarnost prema imigrantima.

Iako ti zakoni sprečavaju tragedije koje se događaju kod krijumčarenja ljudi drugdje i migranti ne žive u stalnom strahu od protjerivanja, nije se spriječilo da “neki zarađuju na ljudskoj bijedi”, dodao je.

Vlasti su razbile mreže krijumčara u regiji Alentejo gdje su poljoprivredni radnici bili prisiljeni živjeti u neprihvatljivim uvjetima.

Oslanjajući se na šank u svom kafiću u Sao Teotoniju, Mesch Khatri priznao je da je priliv stranaca donio nove izazove.

“Sada ima više rasizma. Portugalci ne vole kada u kući živi 10 ili 15 ljudi koji ne govore portugalski”, dodala je njegova supruga Ritu.

Julia Duarte volontira u humanitarnoj organizaciji pored centra gdje blizu 20 djece pomažu sa zadaćama, a samo jedno od njih ima portugalsko ime.

Porijeklom iz Alenteja, ta 78-godišnjakinja radila je u Lisabonu prije nego što je otišla u penziju i vratila se u Sao Teotonio.

“Mislila sam da ću moći uživati u penziji u miru – tada se dogodila lavina migrantskih radnika”, rekla je.

“Mnogo ljudi i mnogo gužve, svi traže posao, smještaj…”

“Tada sam shvatila da su to dobri ljudi.”

Spajanje porodica

Tolika je potražnja da je nevladina organizacija za borbu protiv siromaštva Taipa promijenila fokus na pomaganje u integraciji migranata.

“Prije deset ili 15 godina nismo bili spremni za ovo”, priznala je njena predsjednica Teresa Barradas.

“To je prilično velika stvar za zajednicu koja je bila zatvorenija i nije bila navikla na takve velike kulturne razlike.”

Ali najveći problem za imigrante je manjak smještaja, “naročito za porodice”, dodala je.

Portugalski zakon omogućava spajanje porodica i “to igra veliku ulogu u borbi protiv predrasuda jer vidite da su vam susjedi porodica koja ima djecu u školi s vašom”, rekla je Barradas.

Pinheiro, čelnik državne agencije za integraciju, slaže se s tim. “Spajanje porodica iznimno je važno kako bi se osigurala puna integracija i udomaćivanje migranata, naročito u ruralnim područjima.”

U Lisabonu ima bitno više južnoazijskih dostavljača na biciklima nego prije.

Tokom molitvi petkom stotine muslimana stoje u redovima kako bi ušle u jednu od dvije džamije u uskim ulicama Mourarije, srednjovjekovne maorske četvrti.

Bangladeška ulica

Njena centralna ulica Rua do Benformoso sada ima toliko bengalskih trgovina i restorana da je prozvana “Bangladeškom ulicom”, rekao je 43-godišnji Pakistanac Yasir Anwar.

On je došao 2010. bez vize nakon kratkog boravka u Danskoj i Norveškoj. Živio je pod prijetnjom protjerivanja dok nije uspio dobiti dokumente, zahvaljujući promjeni zakona 2018.

Nakon što je obilazio grad, prodajući cvijeće u barovima i restoranima, Anwar je dobio posao kod vlasnika restorana koji ga je naučio jezik i kako pripremati portugalsku hranu.

Sada čeka portugalsko državljanstvo koje bi trebao dobiti nakon pet godina zakonitog boravka u zemlji i nada se da će jednog dana moći dovesti svoju suprugu i dvoje djece.

“Kada sam došao, za nas nije bilo ničega”, rekao je Anwar koji sada volontira za organizaciju Solidarnost prema imigrantima. Od tada je “Portugal postao dobra zemlja za imigrante i dočekuje ih otvorenih ruku.”

Uprkos nedavnom usponu krajnje desničarske stranke Chege, ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da se “imigracija u Portugalu ne smatra gorućim pitanjem i da je, za razliku od ostatka Evrope, reakcija na migracije i dalje pozitivna”, rekao je Pinheiro.

Čak i ako Chega, koja je osnovana tek 2019. godine, u anketama dobija gotovo 20 posto podrške birača uoči izbora, imigracija je zasad tek na sedmom mjestu na popisu njenih prioriteta.