Kissinger puni stotu: naslijeđe bogato lekcijama za sve nas

Henry Kissinger će 27. maja proslaviti stoti rođendan i dugi život izuzetnog naslijeđa u dva veoma kompetitivna svijeta diplomatije i ideja.

Bježeći od nacističke Njemačke, Kissinger je došao u Sjedinjene Američke Države 1938. kao načitani tinejdžer bez znatnih izgleda za uspjeh. Trideset godina kasnije, bio je na čelu američke vanjske politike, prvo kao savjetnik za nacionalnu sigurnost, a potom kao državni sekretar dvojici predsjednika, Richardu M. Nixonu i Geraldu R. Fordu. Dobio je Nobelovu nagradu za mir 1973. zajedno sa Le Duc Thoom.

U četiri godine na poziciji državnog sekretara, pomogao je okončati najkontroverzniji američki rat, razdvojiti Kinu od Rusije i ponovo je iscrtao granice nekoliko nacionalnih država. Njegove knjige, obimne i bogate pomnim istraživanjem i argumentima, i dalje su na listi bestselera gdje privlače pažnju lidera i mislilaca širom svijeta. Decenijama nakon što je odstupio s funkcije, i dalje ga konsultuju izvršni direktori, predsjednički kandidati i televizijski menadžeri, piše Ahmed Charai u tekstu koji je objavio National Interest.

Centar za strateške i međunarodne studije, na čijem se čelu nalazi drugi sjajan čovjek, patriota i jedan od najprosvjetljenijih ljudi u američkom establišmentu John Hamre, organizovao je prijem u Kissingerovu čast da proslavi njegova izvanredna postignuća. Hamre je počeo pregledom historije i pričom o tome kako ju je Kissinger obilježio.

Prvo je bio Vijetnamski rat. Kako su se približavali odlučujući predsjednički izbori, Vijetnam je zapao u smrtonosnu pat poziciju. Godina je počela velikom Tet ofanzivom sjevernovijetnamskih snaga, na koju je SAD očajnički uzvratio. Do septembra je Vijetkong prestao postojati kao zasebna borbena sila, ali to nije značilo pobjedu za SAD. Sjevernovijetnamska vojska je postajala sve smrtonosnija sila sa svojim rastućim divizijama sovjetskih tenkova, aviona i sve efikasnijih protivavionskih raketa. Dok su SSSR i Kina podržavali Sjever, SAD ga ni u kom slučaju nije mogao poraziti, piše Charai.

Podijeljena Amerika

Zastoj je bio očigledan i podijelio je Ameriku. Protesti, kako protiv rata, tako i za rat (provojnička „pobuna tvrdih šešira“ u Central Parku bio je jedan od najvećih protesta 1960-ih), su podijelili Ameriku. Amerikanci su na televiziji gledali zapaljene olupine u Sajgonu i paljenje vojnih knjižica u Seattleu. Javnost je postajala umorna od rata.

Kissinger je predvodio mirovne pregovore. Istina, Južni Vijetnam je propao 1975. Ali, dvije godine ranije, američka vojska je bila u stanju povući se na siguran i nadasve dostojanstven način.

Kissingeru dugujemo poznatu politiku detanta sa Sovjetskim savezom. Prvi put, SAD i SSSR su pristali da znatno uspore utrku u nuklearnom naoružanju. To je za posljedicu imalo deeskalaciju nekoliko regionalnih sukoba. Izbjegnut je nuklearni rat, i pošteđeni su životi u jugoistočnoj Aziji, Južnoj Africi i među pacifičkim otocima – na svakom mjestu na kojem su se komunističke gerile borile sa lokalnim državama koje su naslijedile kolonijalne sile, piše Charai za National Interest.

Kako bi ojačala američku poziciju u Aziji, Nixonova administracija se diplomatski približila kontinentalnoj Kini, od koje je SAD bio otuđen od 1949, kada su komunisti preuzeli kontrolu. Kako bi zapečatio novi odnos, Nixon je otišao u spektakularnu posjetu Kini u februaru 1972.

Nakon 6. oktobra 1973, izraelski zvaničnici su telefonski obavijestili Kissingera da se bore protiv invazije. Egipatske snage su napale na Sinaj, a sirijska vojska je napadala sa sjevera. Takozvani Četvrti arapsko-izraelski rat je počeo. Nixon je poslao Kissingera da pregovara s Izraelom, Egiptom i Sirijom – Kissingerova poznata „šatl ili posrednička diplomatija“.

Korist za interese

Na kraju je bio novi i, ovaj put, trajniji mir. Ovakav razvoj je bio koristan za nekoliko važnih američkih interesa: zaustavio je krug invazija, obustavio embargo arapskih država izvoznica nafte i pripremio teren za historijski mirovni sporazum između Izraela i Egipta (Sporazum iz Camp Davida iz Carterovog perioda). Kissinger je možda jedini dobitnik Nobelove nagrade za mir koji je uradio više za mir nakon dobijanja nagrade nego prije, piše Charai.

Ovi ga uspjesi čine diplomatom historijskog ugleda. Intenzitet i djelokrug ovih diplomatskih inicijativa, i njihov uspjeh – u smislu da su svi rezultirali sporazumima – nemaju paralele u američkoj historiji, a možda ni u historiji Izraela. Svojim čudima diplomatije, Kissinger je ostavio traga na 20. stoljeću.

Iako Kissinger priznaje da poslanici imaju „najsnažniju viziju“, on više cijeni državnike jer oni razumiju realnosti na terenu i u stanju su vidjeti vrijednost u postupnim uspjesima.

Nažalost, trenutna politička klima ne podstiče na pojavu lidera kakav je Kissinger. Njegova knjiga posvećena „liderstvu“ primjerima je objasnila značaj gradnje konsenzusa o važnim pitanjima. Politički lider ne može kroz objave na Twitteru ili Facebooku razviti viziju koja mu daje status državnika. Lidere stvara, smatra Kissinger, pomno proučavanje historije.

Sve demokratije pate od iste bolesti, intelektualno osiromašene političke klase koja je opsjednutija anketama i društvenim mrežama više nego vizijom za svoja društva.

Ali, ovo je problem koji bi i mislioci koji razmišljaju kratkoročno trebali razmotriti: kako Amerika može nastaviti predvoditi svijet bez lidera koji znaju kombinovati visoku teoriju i budni pragmatizam, poput Kissingera?