‘Postati vidljiv’: Prva žena Rohinja u Indiji koja je diplomirala

Tasmida Johar, prva žena koja je diplomirala u Indiji iz raseljene zajednice Rohinja, kaže da ovih dana prolazi kroz “konfliktan osjećaj”.

“Osjećam se sretno zbog naslova ‘prva ovo, prva ono’, ali u isto vrijeme to me i rastužuje. Sretna sam jer je ovo moje dostignuće, što sam dogurala ovako daleko”, govori za Al Jazeeru dok sjedi u javnom parku u većinski muslimanskoj četvrti glavnog grada New Delhija.

“Ali me čini tužnim što sam ja prva koja je to učinila, kada je toliko Rohinja žena željelo doći u ovu poziciju, ali nisu mogle.”

Rohinje, uglavnom muslimanska manjina iz susjednog Mijanmara, progonjena su zajednica koja je 2017. doživjela brutalno vojno nasilje, za koje su Ujedinjeni narodi rekli da je provedeno s “genocidnom namjerom”.

Većina Rohinja pobjegla je u Bangladeš, pretvorivši svoju četvrt Cox's Bazar u najveći svjetski izbjeglički kamp s više od milion izbjeglica koje žive u skučenim improviziranim kućicama od bambusa i cerade.

Gotovo 20.000 Rohinja registrirano je pri UN-u kao izbjeglice u Indiji, neki od njih stigli su i prije 2017. Više od hiljada njih živi na periferiji New Delhija.

Od 2014. kada je hinduistička nacionalistička stranka došla na vlast u Indiji zajednica se, također, suočava s govorom mržnje i napadima, a vlada je prošle godine rekla da će Rohinje držati u zatočeničkim kampovima dok ne budu deportirani natrag u Mijanmar.

Indija nije potpisnica UN-ove Konvencije o izbjeglicama iz 1951. ili njenog Protokola iz 1967, niti ima uspostavljenu nacionalnu politiku prema izbjeglicama.

Dva puta raseljavana

Dvadesetšestogodišnja Johar rekla je da je dva puta bila raseljena. Rođena u Mijanmaru kao Tasmin Fatima, roditelji su joj ubrzo bili prisiljeni promijeniti ime.

“Moji su roditelji morali promijeniti moje ime, jer u Mijanmaru ne možete ići u školu i školovati se ako nemate budističko ime”, rekla je.

Kaže da u Mijanmaru, ako bi vlasti otkrile da Rohinje posjeduje firmu, bili bi “napadnuti i zatvoreni”.

“Moj otac Amanullah Johar bavio se izvozom i prodajom voća i povrća. Vrlo često je bio privođen i puštan tek nakon što mu je policija uzela nešto novca”, rekla je za Al Jazeeru.

Johar je rekla da su ih škole u Mijanmaru, također, diskriminirale.

“Ako ste osvojili prvo mjesto u školama u Burmi, nisu vam dali nagradu ako onaj koji je osvojio prvo mjesto nije bio budist”, rekla je, koristeći stari naziv za Mijanmar prije nego što je promijenjen 1989.

“Brojevi su prvo bili dodijeljeni budističkoj djeci, a zatim nama. Nismo smjeli glasno govoriti, uvijek smo morali sjediti na začelju razreda. Bilo nam je zabranjeno nošenje šalova (hidžaba) u školama.”

Kako se progon povećavao, porodica je 2005. napustila Mijanmar, vozeći se u automobilu do granice i brodom do Cox's Bazara.

Moravši ponovno krenuti od nule, njen je otac sa 64 godine počeo raditi kao sezonski radnik, dok je njena majka, Amina Khatoon (56) počela raditi u lokalnoj fabrici.

Iako je Johar učila do trećeg razreda u Mijanmaru, morala je ispočetka krenuti od prvog razreda. Ali kako se asimilirala u nove kulture, počela je učiti bengalski, urdu i engleski osim rohinja i burmanskog koje je već znala. U Indiji će kasnije naučiti i hindu jezik.

Godine 2012. zajednica se suočila s ciljanim nasiljem u Bangladešu. Nakratko je uhapšen i njen otac.

Porodica se odlučila preseliti u Indiju, prvo stigavši u Haryanu, državu na sjeveru Indije koja graniči s Delhijem, gdje nisu mogli pronaći pravo obrazovanje. Tako su došli u prijestolnicu i nastanili se u kampu Kalindi Kunj u jugoistočnom Delhiju.

‘Putovanje autobusom bilo je naš otpor’

Johar je rekla da je imala mnogo kočnica kada je došla u Indiju. Bojala se jer je bila Rohinja. Također nije znala hindu.

“Nisam željela da se moj identitet otkrije svoj djeci u školi, jer nisam željela nikakav poseban tretman niti sam željela da se suočim s bilo kakvom ravnodušnošću ili da me nazivaju teroristom i drugim imenima. Rohinje su se suočile s ovim primjedbama previše puta u ovoj zemlji. Stoga sam se većinu vremena držala povučena”, rekla je.

Tasmida je u školu i na fakultet putovala autobusom. To je izazvalo zabrinutost njene majke koja bi stajala uz cestu i čekala njen dolazak.

“Mnogo puta nisam dobila mjesto u autobusu. Ali to nije bilo ništa u usporedbi s onim s čime smo se suočili. Uspjeh koji zaradite nakon teškoća osjeća se drugačije. Putovanje autobusom bio je naš mali otpor”, rekla je za Al Jazeeru diplomantkinja političkih nauka sa Univerzitetu u Delhiju.

Johar je istaknula strahove svoje zajednice dok su živjeli u Indiji.

“Izbjeglice Rohinje razmišljaju na način – ako pošalju svoje djevojke vani da studiraju, šta ako ih pokupi vlada? Šta ako ih otmu, siluju ili prodaju? Ovo je projekcija onoga što se dogodilo u Burmi. Stoga među njima postoji stalna ankioznost i zabrinutost za svoju djecu”, rekla je.

Komšije bi njene roditelje pitale: “Šta imate od njenog studiranja?”, “Šta ako joj se nešto dogodi?”

Johar kaže da su takve primjedbe uobičajene, ali se njihov stav promijenio kada su vidjeli da je uspjela u studiranju.

“Ljudi iz moje zajednice vidjeli su naslove i shvatili da i oni mogu biti vidljivi. Došlo je do male promjene u njihovom načinu razmišljanja i odjednom sam počela dobijati komentare poput ‘znali smo da ona to može’ i ‘naša će kćerka, također, postati kao tvoja'”, rekla je lica rumenog od ponosa.

Mizan Hussain (21) jedna je od mladih koji crpe inspiraciju od Johar. “Razlog zašto me majka podržava je Tasmida. Ona to sada razumije i dopušta mi da izađem i učim više.”

Johar kaže da većina djece u njenom komšiluku uči na ovaj ili onaj način: ili u školama, u kampovima ili putem kućne nastave.

Khatoon smatra da bi njena kćerka trebala dalje učiti i raditi za svoju zajednicu. “Ona bi trebala biti glas svih ranjivih i potlačenih žena i djece koja ne mogu imati vlastiti glas”, rekla je.

“Izbjeglice poput nas nemaju šta prenijeti svojoj djeci. Jedino što im možemo dati je ‘taaleem’ (obrazovanje).”

Johar je među 25 studenata izbjeglica koje je odabrao UNHCR-Duolingo program kako bi pomogao zapostavljenim i nadarenim pojedincima da nastave studije. Ona čeka pismo o prihvatanju sa Univerziteta Wilfred Laurier u Kanadi.

Kaže da u budućnosti želi postati aktivistica za ljudska prava.

“Želim se boriti za prava na obrazovanje, zdravlje potlačenih žena i podići svoj glas protiv trgovine mladim djevojkama. San mi je otići na Međunarodni sud pravde i ispričati im o nevolji Rohinja izbjeglica. Jedino što dolikuje jeste da Rohinja uzme mikrofon i govori istinu kako smo izbrisani iz mnogih privilegiranih prostora i priča,” rekla je čvrstim glasom.