‘The Guardian’: Kad se revolucionari pretvore u tirane, ljudi plaćaju veliku cijenu

Ko je izdao revoluciju? To je pitanje koje progoni Kubance nakon što se kubanski režim brutalno suprotstavio demonstrantima koji su prošle sedmice izašli na ulice sa zahtjevom za slobodu. To je ujedno i zagonetka za ostale bivše oslobodilačke pokrete koji su sada na vlasti u različitim zemljama, poput Južne Afrike, Nikaragve i Palestine.

Simon Tisdall, vanjskopolitički analitičar britanskog lista The Guardian, u svom članku skreće pažnju na fenomen da se vođe ljevičarskih oslobodilačkih pokreta pretvaraju u autoritarne režime kada učvrste svoju vlast.

Tisdall vjeruje da se ličnosti progresivne ljevice suočavaju s jasnom dilemom kada revolucija preraste u svoju suprotnost, jer je američki predsjednik Joe Biden trenutno zauzet dijeljenjem svijeta na dva tabora: dobre i loše, demokrate i autokrate.

U ovoj podjeli, smatra autor, pažnja američkog predsjednika usredotočila se na autoritarne desničarske vođe u zemljama poput Brazila, Bjelorusije i Mijanmara. Ali šta je s diktaturama ljevice?

Kuba

Tisdall kaže da je kubanski predsjednik Miguel Diaz-Canel, koji je postavio sebe za nasljednika bivšeg predsjednika Fidela Castra, držeći se stare marksističke retorike i ideologije, odbacio nedavne proteste koji su se desili u njegovoj zemlji smatrajući ih stranom zavjerom.

U članku se ističe da je kubanski predsjednik izjavio da demonstranti “moraju preći preko naših tijela ako se žele suprotstaviti revoluciji”.Opisao ih je kao “zbunjene revolucionare”, što je izraz koji je prikladniji za samog predsjednika nego za demonstrante, smatra autor.

Predsjednik je, prema Tisdallu, trebao prepoznati da kubanska “konfuzija” proizlazi iz velikih poteškoća izazvanih ekonomskim padom, lošim upravljanjem, izbijanjem pandemije korona virusa i američkim sankcijama nametnutim zemlji, kao i ”zbog neuspjeha nelegitimnog korumpiranog vladajućeg režima da riješi ove probleme”.

Nikaragva

Nikaragva je još jedan od primjera spomenutih u članku kada je u pitanju transformacija revolucionarnih oslobodilačkih pokreta u diktature nakon što su njihovi lideri došli na vlast.

Autor navodi da je frustrirajuće što se predsjednik Nikaragve Daniel Ortega, koji pripada ljevičarskoj Sandinističkoj fronti nacionalnog oslobođenja, pretvorio u modernu verziju Anastasija Somoze, diktatora kojeg je svrgnuo s vlasti.

Više od 40 godina nakon revolucije, Nikaragva ostaje među najsiromašnijim zemljama zapadne hemisfere.

Isti je metod koristio i drugi socijalistički heroj, venecuelanski predsjednik Hugo Chavez i njegov nasljednik Nicolás Maduro, koji je iskorijenio opozicione stranke, ukinuo zakon kojim se precizirao predsjednički mandat, pojačao pritisak na pravosuđe i medije te uhapsio protivnike svog režima, navodi se u članku.

Palestina

Tisdall je naglasio da je autoritarno ponašanje palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa postalo izrazito zabrinjavajuće za one koji pomno prate rast autoritarnosti u ljevičarskim revolucionarnim pokretima.

Rekao je da se Abbas, 85-godišnji nepopularni čelnik Fataha, nije kandidirao na općim izborima od 2006. godine, a Palestinska uprava na čijem je čelu smatra se korumpiranom, sebičnom i neučinkovitom.

Dalje je rekao da je nedavna smrt palestinskog disidenta Nizara Banata u pritvoru izazvala val protesta na cijeloj Zapadnoj obali, ali da ih je Abasova vlast grubo ugušila.

Autor vjeruje da je pitanje uspostave palestinske države vrlo simbolično za ljevicu, ali da ta vizija blijedi pod Abasovom vlašću, koju karakteriziraju stagnacija, slabljenje stranih interesa i besramna izraelska uzurpacija palestinskih teritorija.

Tisdall zaključuje da je došlo vrijeme za revoluciju protiv ljevice, te kako je za uspjeh revolucija potrebno promijeniti uvjete na kojima se grade oslobodilačke bitke. Također, trebaju se obnoviti stare lekcije o slobodi i pružanju otpora klizanju prema tiraniji.