Sve je teže privući djecu u sport, posebno u atletiku

Bavljenje sportom pozitivno utiče na ljudsko zdravlje i razvoj, a kao odgojno sredstvo, sport ima i značajnu društvenu ulogu. Promocija zdravstveno usmjerenog tjelesnog vježbanja i rekreativnog bavljenja sportom, navode iz Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske, nije samo kvalitetno provođenje slobodnog vremena i razvijanje zdravih stilova života, već i od malih nogu učenje o poštivanju, prihvaćanju i življenju s različitostima, jačanje solidarnosti i timskog rada. Slične poruke dolaze iz drugih institucija, klubova i udruženja u regionu koji su vezani za sport.

U današnje vrijeme problem je kako privoliti djecu da se bave sportom, posebno jednim od bazičnih sportova u koje spadaju atletika, plivanje i gimnastika. Razgovarali smo sa vrhunskim takmičarima, trenerima i sportskim radnicima u kraljici sportova – atletici.

Traže nove Tuke, Pezere, Aliće…

„Izuzetno je teško privući djecu. U klubu se nekako nosimo sa tim i trudimo se da pokušamo naći nekog novog Hamzu, Amela, Mesuda…”, kazao je Hamza Alić, nekadašnji olimpijac, bacač kugle koji je više od dvije decenije dominirao u bosanskohercegovačkoj atletici, a danas radi kao trener u Atletskom klubu Zenica u kojem obnaša i funkciju predsjednika Kluba.

Objasnio je da u AK Zenica imaju nekoliko kvalitetnih bacača za koje se nadaju da bi mogli uspjeti, ali da je dug put do toga.

„Trebali bi imati više razumijevanja i sluha za sport koji treba da unese u naše društvo i zajednicu, zdravo razmišljanje, da se kanimo nekih loših stvari, poroka, da svoju energiju usmjerimo u fizičke aktivnosti“, istakao je Alić.

Bacanje kugle kao brend

Na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, 2016. godine, Sjedinjene Američke Države i Bosna i Hercegovina su imale najviše takmičara u bacanju kugle, po trojicu. To su bili Ryan Crouser, Joe Kovacs i Darrell Hill s jedne i Hamza Alić, Mesud Pezer i Kemal Mešić s druge strane. Kugla je inače vodeća disciplina kada je u pitanju bosanskohercegovačka atletika, ali i prostor bivše Jugoslavije. Kada se uzmu svi bacači kugle s prostora bivše države osvojeno je više od deset medalja na evropskim i svjetskim prvenstvima. Nedostaje samo olimpijska medalja.

„Za omladinu, za djecu, bitno je da se bave sportom. Svako ima nešto svoje. I ja sam kao dijete do desete godine samo gledao fudbal. Nisam ni sanjao da ću nekad u životu trenirati atletiku, da ću braniti boje svoje domovine na evropskom i svjetskom prvenstvu. Život te odvede u nekom smjeru za koji ne možeš pretpostaviti da ćeš otići“, naglasio je Abedin Mujezinović, srednjeprugaš, član Atletskog kluba Sarajevo.

Mesud Pezer kaže da je teško u današnje vrijeme naći dijete koje ima želju da trenira atletiku, da potencijala svakako ima, ali da je bilo puno više želje kod mladih u vrijeme kada su Amel Tuka i on počeli trenirati.

„Nedavno sam došao iz SAD-a. Samo izgubiš motivaciju kad vidiš kakvi su uslovi u Bosni i Hercegovini. Nemam kopalja, tartan uništen, ništa se ne ulaže, nemaš više ni trenera… Mislim da će atletika kod nas biti sve gora i gora“, ispričao je Dejan Mileusnić, rekorder Bosne i Hercegovine u bacanju koplja.

Roditelji se manje bave djecom

Dejan Mileusnić sedam godina živi u SAD-u, trenutno je na fakultetu i takmiči se za Fresno Pacific University. Na prvom ovogodišnjem takmičenju doživio je neugodnu povredu noge, a nakon dvomjesečne pauze, nastupio je u Pueblu, u Coloradu, na finalu Prvenstva Amerike NCAA Divizija B, gdje je zauzeo drugo mjesto.

„Ostalo mi je jedno koplje u Zenici koje je neispravno, otišlo mu je težište. Sa njim mogu trenirati, ali za nastup nije. Da donesem koplje iz SAD-a treba 500 dolara u jednom smjeru. Ne isplati se”, ispričao je Mileusnić.

Atletski radnik i trener Aziz Kevelj kazao je da su djeca danas sve više privrženiji društvenim mrežama za koje, kako primjećuje, ne bi rekao da su poroci nego negativnosti društva te da je sve teže privući dijete da dođe u neki sport.

„U loptaškim kolektivnim sportovima djeca se mogu lakše privući. U pojedinačnim sportovima je to teže. Ali, teško je i sa stanovišta organizacije klubova. Sve manje je sredstava, ekonomska situacija, problemi sa zapošljavanjem ljudi, dovode do toga da roditelji budu okrenuti ka goloj egzistenciji i oni se sve manje bave djecom. Kada treniraju neki sport, uz ono vrijeme koje provode u školi, djeca su na nekoliko sati zbrinuta, odvojena od ulice, od kojekakvih poroka“, istakao je Kevelj.

Bavljenje sportom je, ustvrdio je, velika dobit. Ne mora dijete biti šampion, dovoljan je dobitak za svakog roditelja kada je dijete više angažirano u sportu.

Animirati i educirati mlade

Desimir Gajić, trener iz Atletskog kluba Crvena zvezda iz Beograda, izjavio je da za atletiku kao kraljicu sportova nije loše da se djeca uključe, ali i da je to „izuzetno častan, pošten sport, gdje nema manipulacija“.

Za tragediju koja se desila u beogradskoj osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ rekao je da je opomena svima, da treba raditi više sa djecom, da se angažuju u bilo kom sportu, prosto da imaju nešto da rade.

„Nažalost, sve više nemamo vremena za porodicom, delimo neke druge stvari, posao, ljudi se bore za te puste pare koje su bitne ali ne toliko bitne. Bitno je da se ima za život. Neki raskoš ili nešto više od toga nije vredno“, naglasio je Gajić.

Objasnio je kako je Zvezda izuzetno organizovana, da imaju veliki broj djece i dosta trenera koji rade sa njima. Iz mase koju imaju dolazi i kvalitet.

Ako i ima djece, nema kvaliteta

Mladen Kršek, trener u Atletskom klubu Dinamo Zrinjevac čiji su i seniori i seniorke ekipni prvaci Hrvatske, objasnio je da se radi o klubu sa velikom tradicijom, najuspješnijem u Hrvatskoj. Priznaje da nemaju problema sa brojnošću djece, ali imaju sa kvalitetom.

„Imamo dosta djece u atletskoj školi, registriranih 400-ak atletičara. Od toga je 250 polaznika atletske škole. To su djeca od sedam do 15 godina. Podijeljeni su u tri grupe. Imamo angažiranih četiri-pet trenera koji rade sa njima. Radi se tri puta tjedno kod manjih, do pet ili šest puta na tjedan kod starijih grupa. Nama je više problem kvaliteta odnosno selekcija mladih atletičara. Djeci je primamljivije da se bave nekim loptačkim sportom, najviše idu u nogomet, pa rukomet, košarku, žensku odbojku…”, istakao je Kršek.

Ustvrdio je kako je težak posao privući djecu u atletiku, ali da u atletskim klubovima u Hrvatskoj to nekako uspijevaju. Bitno je da ima dosta takmičenja za njih, da pokažu svoje sposobnosti.

Svi naši sagovornici su saglasni da se ne smije odustati u borbi u animiranju mladih da se bave bilo kojim sportom, a posebno onim bazičnim sportovima u koje spada i atletika. Treba konstantno raditi na promociji zdravog stila života i edukaciji o tome kakve benefite mogu imati mladi od bavljenja sportom.