Darin Sallam: ‘Farha’ je kap u moru tuge koja je zadesila Palestince

Nakon svjetske premijere na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, film Farha Darin J. Sallam nastavio je nizati uspjehe i priznanja na filmskim festivalima širom svijeta.

No, dugometražni prvijenac jordanske rediteljice palestinskog porijekla, koji je zasnovan na istinitoj priči o tinejdžerki koja je preživjela Nakbu, najviše pažnje i reakcija je izazvao nakon što ga je u decembru 2022. otkupila streaming platforma Netflix. Odmah potom, uz tvrdnje da je film zasnovan na “lažima” i “kleveti”, krenula je izraelska propaganda. No, pritisak i prijetnje nisu dali rezultat. Tako je film, koji je bolni podsjetnik na Nakbu, dostupan javnosti širom svijeta.

Dodatno je aktueliziran nakon 7. oktobra kada je Izrael, nakon napada Hamasa na njegov teritorij, pokrenuo nemilosrdne zračne napade na Pojas Gaze, praćene kopnenom ofanzivom. S obzirom na neselektivnost i brutalnost napada kojih nisu pošteđene ni škole ni bolnice, a u kojima je ubijeno više od 15.000 Palestinaca, dok su milioni raseljeni, mnogi govore o “drugoj Nakbi”.

“Film je o prvoj Nakbi, a sada se dešava druga, iako sam ja uvijek govorila da prva nikada nije ni završila”, kaže Sallam.

Ona je u intervjuu za Al Jazeeru govorila o procesu nastanka filma Farha, izazovu snimanja filma na Bliskom istoku i bavljenja tematikom Nakbe, važnosti i značaju koji ima film kao medij, kao i posljednjim dešavanjima u Pojasu Gaze.

• S obzirom na to da je Farha zasnovana na istinitoj priči, kako ste saznali za nju?

– Farha, ime glavne junakinje, znači radost i zapravo je ta priča pronašla mene, a ne ja nju. Čula sam je kao dijete, pratila me je tokom odrastanja, a kada sam počela praviti filmove sjetila sam je se ponovo. Zbog toga sam se odlučila da na osnovu nje snimim svoj prvi film.

Priča je to o petnaestogodišnjoj djevojčici koja živi u jednom palestinskom selu, a smještena je u period prije 1948. godine, odnosno Nakbe. Kada su Izraelci napali to selo, njen otac ju je, u strahu da ne bude silovana, jer je čuo za takve događanje prilikom izraelskih napada na druga sela, zaključao u jednu sobu, rekao joj da bude tiha i obećao da će se vratiti. Međutim, nije se vratio, a kada je Farha to shvatila pobjegla je pješke u Siriju. Tu je upoznala djevojku kojoj se povjerila i ispričala šta joj se zapravo dogodilo. Ta djevojka je nakon udaje dobila kćerku kojoj je ispričala tužnu sudbinu svoje prijateljice, a ta kćerka sam zapravo ja.

Zbog toga kažem da je ta priča pronašla mene i zbog toga osjećam obavezu da njenu priču prenesem dalje. Djevojka se zvala Radieh, a razlog zbog kojeg sam u filmu promijenila njeno ime u Farha (radost) je to što su ljudi u Palestini prije Nakbe živjeli sretno, prije nego im je ta radost ukradena i zatrovana.

• Ovim filmom ste, prenoseći priču jedne djevojke, zapravo prenijeli širem auditoriju sudbinu mnogih Palestinaca 1948. godine, ali i nakon toga. Jeste li tokom rada ovom filmu bili svjesni njene univerzalnosti i bezvremenosti?

– Od samog početka sam željela ovim filmom ponuditi univerzalnu priču. Film kao medij ne poznaje granice, ima snagu da obiđe svijet, da priču ove djevojke prenese ljudima širom svijeta.

Za mene Farha nije samo jedna od 800.000 Palestinaca koji su prognani sa svojim ognjišta. Željela sam da ljudi shvate da je ona zapravo samo jedno dijete puno života koje je imalo svoje snove i planove za budućnost. Dijete koje je imalo dom, porodicu, ljubav, ali kojem je sve to oteto. Sad zamislite 800.000 takvih priča.

Farha je samo kap u moru tuge koja je zadesila Palestince 1948. Nažalost, broj uništenih života je porastao i do danas je milionima djece iz Gaze oduzeta radost. Moj konačni cilj je da svijet vidi Palestince kao ljude, a ne kao brojeve.

• S obzirom na to da potpisujete i scenarij i režiju filma, koliko je izazovno bilo u isto vrijeme biti u ove dvije uloge. I koliko dugo ste radili na ovom filmu?

– Biti scenaristkinja i rediteljica u isto vrijeme ima i prednosti i mane. S jedne strane, niko ne poznaje suštinu priče bolje nego vi, ali ponekad je ipak dobro imati i drugo mišljenje. Na moju sreću, imala sam producente koji su mi pomogli svojim savjetima. Sve ideje sam dijelila s njima. Ipak, ja sam bila potpuno sigurna u ono što radim, nikada nisam nosila scenarij na snimanje, jer je ta priča duboko urezana u moju dušu i srce. Iako ja nikad nisam upoznala Radieh, noseći njenu priču sa sobom toliko godina, imala sam osjećaj kao da je poznajem.

Inače, godinama sam radila na ovom filmu koji je na neki način već bio odigran u mojoj glavi, samo ga je trebalo snimiti. Godinu prije početka snimanja počela sam dizajnirati kostime, imala sam potrebu da sve prikažem autentično za period u koji je radnja smještena. A pola godine prije toga smo počeli s castingom. Najveći izazov bio je dizajn zvuk, jer sam željela vjerodostojno prenijeti zvukove koje je ona čula dok je bila zaključana u mraku u toj sobi. Tako da je dosta toga trebalo završiti prije snimanja prvog kadra.

Četiri do pet mjeseci smo radili s glumcima koji su dobili uloge u filmu, a ja sam najviše radila s likovima Farhe i Faride jer sam željela da one i u stvarnom životu postanu prijateljice, kako bi to prijateljstvo vjerodostojnije bilo prikazano na filmu. Zaista se tako i dogodilo – njih dvije su postale toliko vezane da sam uvjerena da prilikom snimanja posljednje scene, scene njihovog rastanka, nisu ni glumile emocije. Bile su tako povezane, čak su se statisti na setu rasplakali. A statisti su bili palestinske izbjeglice iz Jordana, žena koja je dizajnirala kostime također je izbjeglica iz Palestine.

• Da li je i koliko je bilo izazovno snimiti film o Nakbi, a potom ga plasirati na Netflix?

– Snimiti film u Jordanu, na Bliskom istoku, izazovno je samo po sebi, a još je izazovnije ako pritom snimate film o Nakbi. Imali smo mnogo problema od samog početka – od prikupljanja novca do ostvarivanja saradnji, mnogi su se bojali povezivanja njihovog imena sa filmom o ovoj tematici.

Bilo je izazovno i iscrpljujuće, ne samo za mene, nego i za cijelu ekipu koja je radila na filmu. Sjećam se da sam nekoliko dana prije početka snimanja rekla producentima da ako sada ne počnemo, ne znam da li ću imati snage da se u budućnosti borim za ovaj film. Ipak, ustrajali smo i film je otkupio i Netflix, tako da je dostupan ljudima širom svijeta. Mislim da je upravo to jedan od razloga zašto su izraelska vlada i mediji napali ovu platformu. Mislim da su se osjećali ugroženo, jer će film doći do ljudi, a oni to ne mogu kontrolisati, odnosno ne mogu plasirati svoju “istinu” svijetu.

Upravo je sada, dok vodimo ovaj razgovor, pokrenuta kampanja protiv ovog filma koja ima za cilj stvoriti pritisak Netflixu da ga skine sa svoje platforme. Film je objavljen 2021. i nije prvi put da ga pokušavaju skinuti, da prijete meni, mojim prijateljima, ljudima koji su radili na filmu, pa čak i Netflixu. Ipak, Netflix se nije dao uplašiti i film je još uvijek dostupan na ovoj platformi.

• Od objavljivanja filma do danas, za Farhu stižu samo pozitivne reakcije, ne samo u arapskom svijetu, nego i globalno. Jeste li to očekivali i kako to komentirate?

– Ovaj film sam napravila za svoju dušu. Farha je ljudska priča koja je Arapima trebala da ne bi zaboravili, a Zapadu da bi naučili. Mnogi na Zapadu zapravo ne znaju pozadinu sukoba između Izraela i Palestine, ne znaju za Nakbu ni dešavanja koja su joj prethodila, a moraju znati cijelu priču da bi uopće mogli shvatiti šta se događa danas.

Film je o prvoj Nakbi, a sada se dešava druga Nakba, iako sam ja uvijek govorila da prva nikada nije ni završila. Drago mi je da ljudi kroz moj film mogu vidjeti kako je nastao Izrael, jer ljudi moraju znati da je nastao na 400 spaljenih palestinskih sela, mučenju i protjerivanju Palestinaca, na otetoj zemlji, uništenim snovima i domovima. A nakon toga se služe konstantnim lažima, koje imaju za cilj uvjeriti svijet da su zapravo Izraelci žrtve, kako bi dobili podršku ljudi širom svijeta, dok svakodnevno pokušavaju izbrisati bilo kakvo sjećanje na Palestince, njihovu kulturu i historiju.

Uvijek sam sanjala da će ovaj film živjeti vječno i da će ga generacije gledati. Objavljen je 2021. i pogledali su ga ljudi širom svijeta jer je dostupan online, ali i zbog toga što su ga brojni univerziteti, crkve i džamije prikazali. Zaista sam ponosna što istina dolazi do ljudi.

• S obzirom na to da ste Jordanka palestinskih korijena, koliko je Nakba utjecala na Vas i Vašu porodicu?

– Moj otac je 1948. imao samo šest mjeseci. Njegova porodica je pobjegla ostavljajući iza sebe sve, uključujući i dokumente i fotografije. Ponijeli su samo ključ u nadi da će se jednom vratiti.

Tek nakon što sam završila rad na ovom filmu i kada su mi se počeli javljati ljudi i govoriti da jednostavno nemaju snage gledati ovaj film, shvatila sam kakvu je traumu doživio. Također sam shvatila da je ta trauma transgeneracijska, jer sam je i ja naslijedila. Treća sam generacija izbjeglica i ponekad imam osjećaj da sam, kroz njihove priče i sjećanja, također preživjela Nakbu. Zbog toga mi je snimanje bilo poput neke vrste terapije. Oduvijek sam se osjećala bespomoćno zbog toga što nisam mogla uraditi ništa za ljude Palestine, nisam znala kako da pomognem, a snimanje ovog filma omogućilo mi je da na neki način pomognem njihovu borbu za pravdu i istinu. I to ne samo meni, već cijeloj ekipi koja je bila dio ovog projekta.

Kritičari širom svijeta kažu da je film pokrenuo novi žanr u čijem je fokusu Nakba, s obzirom na to da je ovo prvi film koji je potpuno posvećen samo toj tematici.

• Spomenuli ste da cijeli svijet trenutno svjedoči drugoj Nakbi. Slične izjave čujemo i od Palestinaca iz Pojasa Gaze koja je od 7. oktobra pod kontinuiranim izraelskim bombardovanjem kojeg nisu pošteđene čak ni bolnice ni škole.

– Izraelci su pokušali predstaviti film kao veliku laž, govorili su da se Nakba nikada nije dogodila, da je njihova vojska jedna od najmoralnijih na svijetu. Iako sada, dok se dešava druga Nakba, cijeli svijet zapravo može vidjeti koliko je humana i moralna ta vojska, oni ne prestaju sa lažima i izgovorima.

Oni pokušavaju plasirati narativ da je sve počelo 7. oktobra, a naša je dužnost da podsjetimo svijet da je nesreća Palestinaca počela mnogo prije toga. Da ono što se dogodilo 7. oktobra nije uzrok, nego posljedica ubijanja, silovanja, otmica, protjerivanja, aparthejda i okupacije.

Da, ovo što se sada događa jeste druga Nakba. Sve je preslikano – ubistvo, protjerivanje, kršenje ljudskih prava i prava ratovanja… Očito je da su oni teroristi, jer je i sam Izrael izgrađen na terorizmu. Kolektivna kazna uskraćivanja civilima vode, hrane i pomoći je ratni zločin, a možda je najstrašnije to što tjeraju ljude da bježe iz svojih kuća, a onda ih na tom putu ubijaju.

• Kada govorimo o ratu u Gazi, šta biste poručili izraelskoj vladi da joj se možete obratiti?

– Izraelcima bih poručila da ne mogu pobijediti. Historija i čovječanstvo će im suditi za ono što su učinili i ono što čine, istina se neće moći sakriti.

A Palestince bih uporedila s divljom biljkom. Koliko god puta pokušali da je ubijete, njen korijen je jak i ona će ponovo izrasti, samo jača. Nemoguće je pobijediti ideju slobodne Palestine, bez obzira na to koliko ljudi i djece Izraelci ubili.