Gradimir Gojer: Klerofašisti svakodnevno vrijedno rade, a antifašisti spavaju

Jedan letimičan pogled na biografiju i umjetnički opus Gradimira Gojera sasvim je dovoljan da se shvati kako je riječ o jednom od najznačajnijih, najaktivnijih i najmarkantnijih stvaralaca na bosanskohercegovačkoj teatarskoj sceni.

Jedan je od osnivača Mostarskog teatra mladih i Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), te osnivač i organizator manifestacije Teatarske molitve za mir 1992-1995. Osim toga, bio je jedan od vodećih protagonista i organizatora pokreta duhovnog otpora agresiji na Sarajevo, ali i Bosnu i Hercegovinu.

Na polju teatra i književnosti aktivno djeluje duže od pet decenija, te potpisuje više od 60 knjiga, te 129 teatarskih režija za koje je osvojio desetke nagrada, među kojima i Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva.

Posljednja u nizu stiže iz Direkcije Međunarodnog teatarskog festivala MESS koja mu je dodijelila Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra.

Tim povodom Gojer za Al Jazeeru Balkans govori o svom umjetničkom opusu, nagradama, dramskom stvaralaštvu, ali i društveno-političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini.

• Vaša dugogodišnja karijera krunisana je Zlatnim lovorovim vijencem za doprinos umjetnosti teatra Festivala MESS. Kako generalno doživljavate nagrade i s kakvim emocijama ste dočekali konkretno ovu?

– Nagrade u principu ne moraju niti odražavaju stvarno stanje, pogotovo nagrade u umjetnosti, jer su odraz, ipak, subjektivnog gledanja na umjetnička ostvarenja onih koji ih dodjeljuju. Nema toga preciznog “kantara”, koji može “odvagati” tu maksimalno fluidnu i neuhvatljivu čudesnost koju nazivamo umjetnošću. Nerijetko sam bio zaobilažen i onda kad sam svojim ostvarenjima dosezao vrhunce u svom stvaralaštvu i kad su mnogi, a ne samo ja, smatrali da sam zaslužio neko priznanje. Ipak, nisam toliko neskroman da tvrdim da su me nagrade tendenciozno zaobilazile…

Na teatarskim festivalima uglavnom su valorizirana moja najuspješnija teatarska ostvarenja: Kad se mrtvi probudimo Henrika Ibsena u Narodnom pozorištu Tuzla, Hasanaginica Nijaza Alispahića, takođe u tuzlanskom Thalijinom hramu, Krčmarica Petera Turinija, Braća Karamazovi Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Velika rasprodaja Seada Fetahagića u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, Woland u Sarajevu Nedžada Ibrišimovića u Kamernom teatru 55, Kraljevo Miroslava Krleže u Narodnom pozorištu Sarajevo, Rodoljupci Jovana Sterije Popovića, takođe na sceni Kuće na Obali, Grobnica za Borisa Davidoviča Danila Kiša u prijedorskom pozorištu…

Neke predstave koje smatram iznimno važnim u svom redateljskom opusu poput Petkutina i Kaline Milorada Pavića “prebrzo“ su otišle sa repertoara, pa su im izmakla ozbiljnija festivalska priznanja…

Ponosan sam i na predstave u kojima su glumci dobili prestižne nagrade: Selma Alispahić u predstavi Katarna, bosanska kraljica Ibrahima Kajana i teatra SARTR, Vladimir Jokanović u predstavi Drveni sanduk Thomasa Wolfea i Narodnog pozorišta Sarajevo, Mediha Musliović za ostvarenje u Gospođici Juliji Augusta Strindberga…

Najveće priznanje dobio sam u inozemstvu, kad mi je u italijanskom gradu Cividale del Friuli na Mitelfestu dodjeljen Grand prix za režiju Alifakovca Džemaludina Latića i Kamernog teatra 55.

Zlatni lovorov vijenac koju mi je dodjelila direkcija MESS-a je svojevrsni usklik cjelokupne moje karijere. Nagradu sam dočekao u nimalo trijumfalnom osjećanju, jer su mnogi zaboravili da uopće postojim kao teatarska činjenica. Niti jedan od bh. teatara nije mi ustupio repertoarno mjesto da obilježim dvije značajne obljetnice – 50 godina stvaralaštva i 70 godina života. Sjetio me se ipak Bošnjački institut i priredio uistinu impresivnu izložbu o mom stvaralaštvu.

Boli me što moje obljetnice nisu obilježile Pozorišne/kazališne igre BiH u Jajcu, niti Susreti pozorišta/kazališta BiH u Brčkom, manifestacije na kojima sam bio pobjednikom, ali i u organizacijskom smislu doprinio njihovom rastu kao direktor Poslovne zajednice pozorišta BiH.

• Iza Vas je zaista grandiozan umjetnički opus, na stotine režiranih predstava i deseci objavljenih knjiga. Kako se osjećate i koliko ste zadovoljni postignutim?

– Uvijek se, naravno, može i više i bolje, ali nisam nezadovoljan ostvarenim. Najveća vrijednost je činjenica da sam još živ i tvorački potentan pa ušavši u osmu deceniju i dalje pišem i pokušavam biti aktivan u javnom životu.

Iz bh. teatara sam izgnan u dobu kad sam izrežirao jednu od najboljih svojih predstava, Pijanu novembarsku noć prema tekstovima Krleže i Štivičića, ovjenčanu brojnim festivalskim priznanjima… Ali, “svaka klasa ima svoje ideale”, pa i skupina diletanata koji trenutno obnašaju rukovodne pozicije u bh. teatrima… Shakespeare mi pomaže: “Ostalo je šutnja”.

• Koliko ste zadovoljni odnosom društva prema Vama i Vašem radu?

– Duboko sam nezadovoljan i teško je tu bilo što dodati. Uostalom, kao dobitnik Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, svojedobni dogradonačelnik Sarajeva i dopredsjedavajući Gradskog vijeća zaslužio sam da me pozovu povodom mojih obljetnica na prijateljsku kavu… ali sadašnja gradska vlast očito ne poznaje takve manire. Što ćemo?

Drugačije sam odgajan i živio sam u vremenima kada su se rad i ostvarenja u životu jedne osobe ozbiljno vrednovala. Dehumanizirano, tabloidizirano i Sarajevo koje više ne liči na ozbiljan grad ima vlast, koju vjerojatno, takvu i zaslužuje. A što se Kantona i države tiče, ništa nisam ni očekivao. Diletanti na svim razinama, u kulturi pogotovo.

• Jedan ste od simbola opkoljenog Sarajeva. U tom periodu bili ste na čelu Kamernog teatra 55, organizirali ste Teatarsku molitvu za mir 1992-1995, a također ste jedan od osnivača Sarajevskog ratnog teatra (SARTR). Kako danas gledate na taj period? Koliki je bio značaj umjetničkog otpora i duhovne borbe u tom periodu?

– To je bilo herojsko doba grada Sarajeva i države Bosne i Hercegovine. Ponosan sam na to doba. Mislim, a i uvjeren sam da je kulturna ponuda tijekom opsade Sarajeva i agresije na Bosnu i Hercegovinu bila bolja u vrednosnom smislu, a o količini sadržaja da i ne govorim, od sadašnjeg kulturnog sivila.

• U međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Prema Vašem mišljenju, koja je ključna uloga teatra u savremenom društvu, naročito kada govorimo o zemljama bivše Jugoslavije?

– “Periklovsko” doba teatra, nažalost, davna je prošlost u svim državama bivše Jugoslavije. Nema više teatarskih i kulturnih okomica koje bi diktirale tempo. Nema adekvatnih zamjena za Elija Fincija, Mišu Janketića, Jozu Puljizevića, Ljubu Tadića, Mersada Berbera, Muhameda Karamehmedovića… Danas su na sceni jeftini opsjenari, a kriteriologiju određuju klanski i obiteljski povezane skupine. Diletantizam par excellence.

• A kakva je njegova budućnost?

– S kadrovskom politikom koju kreiraju politički mediokriteti poput ovih koji su danas na vlasti niti jedna grana umjetnosti nema nikakvu perspektivu. Pogledajte samo tko su ministri kulture, pa će vam se sve samo kazati. Nekompetentnost zaklonjena stranačkim iskaznicama vodi sarajevsku i bosanskohercegovačku kulturu u ambis.

• Možemo li se osvrnuti i na bosanskohercegovačku dramsku scenu. Kako je komentirate i kolika je važnost konkretno Festivala MESS kada govorimo o afirmaciji dramskih autora?

– Bh. teatar je u dubokoj komi, jer njime vlada nevjerojatna nekompetentnost, klasično neznanje i familijarna podjela plijena po sustavu “ti meni, ja tebi”. Puno je tu “velikih riječi” u igri, a na stolu nema ništa od kvaliteta. Zapamtio sam misao velikog glumca i redatelja Vase Kosića koji je kazao: “U pozorištu nema velike filozofije, na pozornici ‘roba’ govori”. Ne vidim puno te robe. Nema nasljednika Jokanovića, Damadžića, Šakovića, nema dramskih pisaca poput Derviša Sušića, niti scenografa poput Radovana Marušića, nažalost toliko je neznanje i nestručnost da se nitko niti ne pita gdje nam nestade negdanji kvalitet.

Lijepe su i potrebite inicijative poput ove “Dramadžiluk“, kojom MESS pokušava reanimirati bh. posustali teatarski život, međutim ključ je u kadrovskoj politici koja je teatre dovela u sadašnji položaj. Nekada su se grad, pa i država, “dizali na noge” kad su se birali čelnici kulturnih institucija, a danas stranke u kulturu na čelne pozicije šalju poslušnike i kadrove sa kojima ne znaju šta će u političkom životu… Dobro je da me pitate za dramski teatar, jer u operi i baletu situacija je još katastrofalnija.

• S obzirom na to da ste se u prošlosti aktivno bavili politikom, kako ocjenjujete cjelokupnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini?

– Bosna i Hercegovina je “privid država”, na aparatima, odnosno “automatskom pilotu”. Nezreli i neodgovorni ljudi vode državu. Kad se tome pridoda nacifašizam kojim su ostrašćeni pojedini bh. političari vidi se dubina, ne krize, nego apsolutnog sunovrata. Onaj tko ne vidi da je Bosna i Hercegovina podijeljena država, taj je ili slijep ili malouman. Tome itekako doprinose strani diplomati koji svjesno podstiču antibosanskohercegovačko raspoloženje i svakodnevno uništavanje ono malo ostataka bh. državnosti.

Došlo je vrijeme da se ponovo država i bukvalno mora braniti. Tko se još sjeća riječi čestitog španjolskog borca i revolucionara Čede Kapora, koji je mudro kazao da je “fašizam poput korova i da ga valja svakodnevno plijeviti”. A mi živimo doba procvata fašizma… Pogledajte nacionalnu strukturu Sarajeva i Tuzle, negdanjih bastiona multinacionalnosti.

Klerofašisti svakodnevno vrijedno rade, a antifašisti spavaju. Neka Krleža zaključi ovaj intervju: “Kumrovac hrče i svi naši Kumrovci hrču”. Samo su klerofašisti u Bosni i Hercegovini itekako budni.