‘Anđeo uništenja’ u Srebrenici: Apel da se genocid nigdje i nikad ne ponovi

U bosanskohercegovačkoj, ali i onoj regionalnoj, političkoj i društvenoj stvarnosti, u atmosferi negiranja ratnih zločina i negiranja genocida, u atmosferi ignoriranja zajednica i elita da se u odnosu na počinjene zločine odrede, ne samo u skladu s presudama međunarodnih i domaćih sudova, nego i moralnim i etičkim principima, u atmosferi odbijanja da se počinitelje kazni i osigura trajno društveno pamćenje na ubijene i nestale, Hrvatskog narodno kazalište Mostar i Sarajevski ratni teatar stvorili su početkom 2022. godine moćnu, veliku i važnu predstavu: Anđeo uništenja – Rechnitz, nastalu prema drami austrijske nobelovke Elfriede Jelinek.

Predstavu je režirala austrijska redateljica Sabine Mitterecker, a igraju Jelena Kordić Kuret, Dražen Pavlović, Selma Alispahić, Dženana Dadić i Sead Pandur. Prvo gostovanje uopće bit će upriličeno u Srebrenici, 9. srpnja ove godine, u Kulturnom centru, u programu obilježavanja 27. godišnjice genocida.

Anđeo uništenja inspiriran je stvarnim događajem – zločinom nad 180 Židova koji su ubijeni, kao zarobljenici na prinudnom radu, u dvorcu Rechnitz u Austriji i to na jednoj gozbi koji je grofica Margit von Batthyany priredila u noći između 24. i 25. ožujka 1945. na kojoj su se okupili lokalni dužnosnici Hitlerove Nacionalsocijalističke stranke, SS oficiri te istaknuti strijelci iz nacističke vojske. Vrhunac te gozbe i zabave, noći pijanstva i razvrata, bio je masakr nad 180 Židova – zločin o kojem se, i nakon što je Drugi svjetski rat završio, dugo godinama šutjelo, negiralo i sustavno pokušalo zaboraviti.

U ovoj su predstavi najvažniji glasnici – jer i nema jasne podjele glumačkih uloga – oni koji govore o tome što se, ako se išta dogodilo, jer je iz njihove perspektive, to bila noć kao i svaka druga, zabava kao i svaka druga na kojoj se dobro jelo i previše pilo, a zarobljene židovske civile, likvidiralo se, tek tako, usput, onako kako se to već toliko puta dogodilo, da im više nije bilo vrijedno spomena. Glasnici, zapravo, sve vrijeme u predstavi negiraju da se zločin uopće dogodio, negiraju da je to zločin i nema tu nikakve kriminalističke priče, a ni one tipične – tko je zločin naredio, tko izvršio naredbu, nego samo atmosfere u kojoj oni koji su pokolj izvršili, negiraju, prešućuju, svjesno ili nesvjesno zaboravljaju, a oni koji o zločinu nešto znaju, biraju šutjeti, jer im je tako lakše, komotnije.

Suočavanje sa zločinom

Šutnja i negiranje, zaborav i sjećanje, u ovom obliku, bh. društvo živi otkako je rat završio, a Srebrenica, uz sve nesreće, ima i tu: da se na njenoj sudbini, i sudbini tolikih ljudi, najbolje “ogleda” ono što se danas naziva kolektivnim i individualnim suočavanjem sa zločinom. I nije to, naravno, namijenjeno bošnjačkim žrtvama genocida, nego srpskoj javnosti u Bosni i Hercegovini i Srbiji, ali i “gdje god se nalazila”, jer Anđeo uništenja publici nudi prostor da se suoči, da se zagleda “u sebe i među svoje”, da se suoči s traumatičnom prošlošću i negiranjem, ignoriranjem, relativiziranjem, bijednim pokušajima da se nađe opravdanje i (i)racionalno objašnjenje zašto se ubilo osam tisuća ljudi.

Aleš Kurt, ravnatelj Sarajevskog ratnog teatra, izjavio je da je igrati Rechnitz u Srebrenici veliki izazov i da se nada da će predstava koja ima specifičniji i drugačiji pristup problemu negiranja genocida zainteresirati publiku.

“Radi se o predstavi i tekstu koji su nastali na osnovu događaja koji se desio u Austriji za vrijeme Drugog svjetskog rata, a koji je desetljećima bio sakrivan i o kojem se nije javno govorilo. Ne čudi što se tim događajem u ovom tekstu bavi nobelovka Elfriede Jelinek, koja je cijeli svoj život posvetila borbi protiv negiranja ratnih zločina i genocida, protiv historičara, manipuliranja sa činjenicama, protiv medija, države i prije svega zaborava. Takvi događaji, nas umjetnike obavezuju, te naša umjetnost mora postati medij putem kojeg ćemo pokušati doći do javnosti i prenijeti glas istine”, rekao je Kurt.

Veliko je zadovoljstvo, dodaje Kurt, bilo ugostiti redateljicu Sabine Mitterecker koja se s velikom posvećenošću bavila ovim važnim tekstom koji konotira s našom nedavnom historijom i koja je okupila sjajan ansambl glumica i glumaca iz Mostara i Sarajeva.

Nepravda vremena

“Sarajevski ratni teatar (SARTR) koji ove godine slavi 30 godina postojanja, a koji je nastao na samom početku agresije u Bosni i Hercegovini, kao kulturni otpor građana Sarajeva, svih ovih godina pokušava njegovati sjećanje na period u kojem je nastao, te ukazati na sve probleme i nepravde vremena u kojem živimo. U tom kontekstu, ponosni smo što smo u ovoj godini, u kojoj obilježavamo taj važan jubilej, producirali u saradnji s HNK Mostar predstavu Anđeo uništenja – Rechnitz i što će ta predstava našla ove godine u programu obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici”, istaknuo je Kurt.

Iako se ova kazališna predstava, smatra Ivan Vukoja, ravnatelj HNK Mostar, referira na konkretan zločin koji su austrijski nacisti počinili pred sam kraj Drugog svjetskog rata, govori univerzalnim jezikom, kao i svaka vrhunska umjetnost.

“Referira se zapravo na sve slične zločine, bez obzira gdje i kada su se dogodili. Izvedba u Srebrenici bit će naš mali doprinos odavanju počasti svim srebreničkim žrtvama i još jedan apel da se zločin genocida više nigdje i nikad ne ponovi”, rekao je Vukoja.

Anđeo uništenja ne bi trebala biti samo još jedna kazališna predstava koja će biti zaboravljena, nego jedno putujuće teatarsko upozorenje koje bi se trebalo odigrati na svakom pedlju naše zemlje, jer gotovo da i nema mjesta gdje “glasnici” govore apsolutnu istinu, jer gotovo da i nema mjesta gdje se, u tom kontekstu, kampanje negiranja i ignoriranja zločina, nije dogodila Srebrenica.

Kada bi se, u ovom konkretnom slučaju, Srbija i Republika Srpska, zaista htjele suočiti s onim što su njihove odgovornost i uloga, ova bi predstava, umjesto u Srebrenici pred preživjelim Bošnjacima, sutra igrala pred političkom, akademskom i drugom elitom u Beogradu i Banjoj Luci, istom onom koja govori ono što govore i “glasnici”. To bi značilo žrtvama, ali dugoročno, bi još više koristilo onima koji danas taj sustav zla negiraju. Jer, negirati genocid u Srebrenici, bez obzira kojem narodu na ovom svijetu, pripadali, znači negirati pravo čovjeka da živi, čak i ako je rat; kao i pravo čovjeka da umre, onda kad mu je svaka druga sila, osim vojne, to odredila.