Sanja Vujisić: Živimo prividne slobode

Predstava Ana Karenjina reditelja Mirka Radonjića, nastala u koprodukciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom i Dramskog studija Prazan prostor, trijumfovala je na ovogodišnjem izdanju Festivala MESS gdje je, uz Grand prix – Zlatni lovorov vijenac za najbolju predstavu u cjelini, osvojila još pet nagrada.

Jedna od njih – nagrada “Rejhan Demirdžić” za najbolju mladu glumicu, pripala je Sanji Vujisić koja u ovom 270-minutnom teatarskom performansu, osim Ane Karenjine, tumači još nekoliko uloga.

Tim povodom Vujisić za Al Jazeeru govori o pozorišnoj adaptaciji bezvremenskog klasika Lava Tolstoja i njegovoj aktuelnosti, uspjehu predstave, nagradama, glumi, te o položaju mladih glumaca u Crnoj Gori.

• Kako komentirate ovaj uspjeh predstave Ana Karenjina, kakvi su utisci s MESS-a i šta Vam konkretno nagrade znače?

– Nagrade su od izuzetnog značaja iz razloga što su podstrek i potvrda da ono što radite ima nekog smisla i da ste na pravom putu. Kada imate instituciju koja posjeduje budžet i osvoji niz nagrada sa najboljim glumcima, najboljim kostimografima, dramaturzima i mašinerijom koja melje i radi, onda je očekivano da nakon tolikog uloženog rada, truda i novca sleduju nagrade, ali kada jedna nezavisna pozorišna scena koja nema budžet i koja, oslanjajući se na sopstvene snage, entuzijazam, talenat, uz ogromnu želju i volju za radom, savlada ovakvog pisca i bude selektovana na festivalu, a tek kada osvoji ovolike silne nagrade, to je zaista nagrada samo po sebi.

Ova ekipa, ovaj proces (liječenja) – kako navodim i u predstavi – zapravo su nagrada za sebe, moja možda i najveća i najznačajnija nagrada koju nosim iz ovog procesa.

• Koliko je cjelokupan proces rada na ovom 270-minutnom teatarskom performansu za Vas bio izazovan?

– Bio je izazovan onoliko koliko je komad sam po sebi kompleksan, višeslojan, dubok, težak za „svariti“, za dekonstruisati… Naša suluda sreća je imati ovakvog vođu – kao što je Mirko Radonjić – kroz sav taj proces. Sumnjam da bi u ma čijoj tuđoj režiji ova predstava imala ovakvu dubinu, da bi nosila ovakvu istinu, emociju, uzbuđenje… Jer to je on, utkao je u ovu predstavu i kroz našu igru ogromni dio sebe samoga.

• U ovoj predstavi tumačite više uloga, no svakako je najupečatljivija ona glavna, naslovna. Da li je – i ako da, koliko – bilo teško spremiti se za ulogu Ane Karenjine? Kako je uopće izgledala ta priprema, a potom i rad na toj ulozi?

– Mogla bih pričati od samog početka čitanja teksta, pa onda sučeljavanja i sudara sa sekvencama u kojima nijesam mogla utkati sebe, pa promjene na tekstu, improvizacije, poteškoće, nerazumijevanja… Ali nikad u nizu tih poteškoća nijesam pomišljala na odustajanje. Mirko me je kroz likove provlačio savršeno, tražio mjeru na moja ponuđena rješenja i vodio me kroz proces tako pametno i smjelo da je i mene samu osmjelio, ohrabrio, probudio…

Teško je, ali je beskrajno lijepo baviti se ovim mazohističkim pozivom prema kome imate gro iracionalne ljubavi, a sve samo zbog toga što vas suludo radi i suludo vas se tiče, a nemate objašnjenje zašto.

• Koliko je priča koju donosi ovaj ruski klasik aktuelna i danas? Ta rastrzanost – koja je kod Ane Karenjine prikazana u ljubavnom odnosu – danas je prenesena na druge sfere.

– Nama je nametnuto kroz istoriju da budemo na neki način žrtve… I kao da su žene navikle i prihvatile to da moraju uvijek nekome biti podređene. Ne tako daleko u prošlosti naše majke i bake nijesu imale pravo glasa, nijesu mogle iskazati svoje želje, a kamoli pohrliti u ostvarivanje istih. E, pa mene je moja majka kao takva odgojila da ja trčim za svojim snovima i svojom srećom. Ja to i radim, čak i onda kada se to činilo besmislenim, nijesam odustajala. Ana Karenjina je priča o tome, o ženi, njenom pravu na ljubav, da voli i bude voljena, o osnovnom pravu svakoga čovjeka da bude slobodan.

• Ruski klasik u kojem smo Vas imali priliku gledati znatno je osavremenjen, no u srži ove predstave i dalje je ljubav koja u svakom vremenu i društvenom kontekstu otvara relevantne teme. Koliko smo danas zarobljeni u konvencionalnim normama i koliko su odnosi koji izlaze iz krutih stega patrijarhata preduslov širih društvenih promjena?

– Mi danas živimo prividne slobode. Ogorčena sam nekim plasiranjima demokratije kad suštinski živim u državi gdje vas hapse zbog „pogrešnog“ statusa na Facebooku. Ne samo to, patrijarhat je i dalje na snazi, dok se mi žene borimo kroz feminističke pokrete koji su nas ukopali samo dublje i dublje. Jer sve što smo postigli u toj trci ka jednakosti, to jest jednakim pravima, jeste da pored pređašnje uloge domaćice i majke sebi natovarimo i ulogu poslovne žene, tako da sada sve to kao hobotnice postižemo i žongliramo i zadovoljavamo sve uloge, rastrzane između porodice, sebe i jurnjave za novcem koji donosi nezavisnost i slobodu kojoj smo toliko težile.

Tolstojev roman je vanvremen. Teza o ljubavi je jedina suštinska tema oko koje se sve vrti. Tada je možda bila kočija i mazurka, danas je automobil i rejv, ali suština je ista, samo izmještena u drugi vijek. Ja, Sanja, ja sam ta Ana. Ja sam donekle i ta Doli… U htjenjima i željama ja svim svojim bićem razumijem te žene jer nosimo isti teret, iste želje…

• Ambicije i želja za usavršavanjem odveli su Vas u inozemstvo, no ipak ste odlučili vratiti se nazad. S obzirom na to da je trend odlaska mladih sa Balkana za boljim prilikama i dalje aktuelan, šta je presudilo u odluci da se vratite nazad?

– Iskreno, ljubav. Standardna priča. Bila sam suludo zaljubljena prvi put kad sam pošla i naredne dvije godine kad sam beskonačno puta odlazila od iste osobe. Kasnije su se otvorili neki poslovi ovdje, dobila sam ćerku, u međuvremenu se i odljubila… Ali to je život – sve ono što vam se desi dok vi kujete planove mimo toga.

Uvijek sam za to da mladi ljudi okušaju svoju sreću i vani. Ironija, ali meni je lakše bilo naći posao tada u Pekingu, jer sam ga dobila poslije mjesec dana boravka u Kini, dok sam posao u Crnoj Gori dobila tek 10 godina poslije završene akademije. Ta činjenica govori sama za sebe.

• Kakav je trenutni položaj umjetnika, naročito kada govorimo o mlađim generacijama, u Crnoj Gori?

– Mladih umjetnika je sve više, posla sve manje… Nijesam pametna. Znam da svako ko pođe da studira glumu učini to iz ljubavi prema tom poslu, ali ne bih preporučila ikome da zakuca u ovaj mazohizam, jer postajete vječno navučeni adrenalinom na ovo zanimanje. Onda vremenom shvatite da se samo od ljubavi ne živi i zaboravite taj lelujavi romantizam onog momenta kad realni računi i obaveze koje morate platiti novcem zakucaju na vaša vrata.