Bajramović: Pitanje identiteta se na moju generaciju odlomilo kao lavina

Nakon što je prije tri godine odlučio riskirati te, s mnogo entuzijazma i hrabrosti, krenuti nezavisnim putem i bez unaprijed osiguranih finansijskih sredstava uraditi scensku adaptaciju dramskog teksta Itake, mladi Zeničanin Benjamin Bajramović odlučio je “nadograditi” pomenuti tekst, a rezultat je njegov roman prvijenac koji je predstavljen u okviru prošlogodišnjeg Bookstana.

“Mjesecima nakon kompletiranja rada, prvo na drami, zatim i na predstavi Itake, mučio me osjećaj da s tim likovima i njihovim svijetom nisam sasvim završio. Taj me osjećaj sprečavao da započnem rad na nečemu sasvim novom. Ponovnim čitanjem drame zaključio sam da su ti likovi puno kompleksniji nego što im drama daje za pravo. Njihovi su unutrašnji životi, dileme, utisci o svijetu bili vrlo intenzivni i duboki. Sabijeni u dramski okvir, svedeni na dijaloge, njihovi unutrašnji životi nisu se mogli ostvariti, niti doprijeti do čitaoca. Predstava Itake bila je fokusirana na kombinaciju tragike i komike svijeta tih likova i bila je, na neki način, podređena glumačkoj interpretaciji teksta, tako da je i tu dubina likova ostala većinski skrivena.

Odlučio sam da započnem tekst koji će likovima otvoriti prostor, proširiti i nadopuniti njihov svijet i dopustiti im da dišu onako kako bi oni htjeli. Rezultat je roman Itake. Napisan je relativno brzo, za osam mjeseci, zato što sam likove i njihov kontekst dobro poznavao, pa mi je ostalo samo da sve to adekvatno opišem”, kaže Bajramović.

• Na umjetnički veoma uzbudljiv i duhovit način progovorili ste o nezadovoljstvu mladih ljudi i njihovim dilemama o odlasku u inozemstvo. Koja je posljedica tog egzistencijalnog beznađa o kojem govorite?

– U momentu kada sam počinjao rad na  drami, prije četiri godine, taj problem još nije tretiran kao gorući, na odlazak građana (ne samo mladih) nisu se toliko osvrtali ni mediji, ni političke strukture. Odlazak se dešavao tužno i prešutno, kao da je privremen. U trenutku izlaska romana, prije nekoliko mjeseci, taj je problem u javnom diskursu sveprisutan i, nažalost, instrumentaliziran od strane svih – i medija željnih senzacije i političke pozicije i političke opozicije, i koristi se kao argument za promicanje političkih agendi bez stvarne volje da se taj problem riješi ili barem ublaži.

Ljudi odlaze iz Bosne sve masovnije. Mislim da je pogrešno uzrok tog problema tražiti samo u ekonomskoj nemoći. Odlaze i dobrostojeći ljudi, zasićeni toksičnom atmosferom koju je proizveo nacionalizam svojom primitivnošću, svojim klijentizmom i filistinstvom. Ljudi jednostavno ne žele odgajati djecu u ovoj zemlji. I to je porazno.

Puno je mladih prihvatilo vrijednosti ovog sistema kao datosti i sasvim se dobro snalaze u njemu. S druge strane, generacijski govoreći, čini se da što su ljudi mlađi, imaju manje sentimentalan odnos prema ovoj zemlji, oni samo vide mjesto bez budućnosti. Mi koji smo u tridesetim i kasnim dvadesetim još imamo kompleksan odnos prema historiji, ideologiji, identitetu, jer smo upamtili formiranje nekih uzusa koji se danas podrazumijevaju. Posljedica odlaska ili “odliva”, kako to vole nazivati, je dodatna izolacija bosanskog kulturnog prostora i sve veća provincijalizacija, sa sve manje obrazovanom, a sve više konzervativnom populacijom.

• Koliko to nezadovoljstvo o kojem govorite tjera mlade ljude da sreću potraže u inozemstvu? Jeste li Vi lično biti na toj prekretnici i šta je to što Vas je ipak zadržalo unutar bh. granica?

– Mislim da je nezadovoljstvo vrlo individualna stvar. Puno mladih nema nikakvog sentimenta prema ovoj zemlji, odlaze ne osvrnuvši se. Drugi odlaze iz razočarenja, prkosa, trbuhom za kruhom ili iz čiste ljutnje. Treći jer ne mogu više udisati smog, voziti po izrovanim cestama, slušati gluposti i primitivizam političke kaste, trpiti njihov kriminal i njihovu nedodirljivost, stalno biti izložen bahatosti i lijenosti birokratske kaste, četvrti odlaze jer su im dosadile nacionalno-vjerske čarke, farizejstvo i skolasticizam vjerske kaste koja interveniše zbog svinjske želatine u vakcini dok se širom zemlje stotine ljudi mrznu po improvizovanim sabirnim centrima. Ono što ta nezadovoljstva ujedinjuje, čini mi se, je osjećaj da je ovaj sistem duboko nepravedan i da ovdje riječ “dostojanstvo” ništa ne znači. A gubitak dostojanstva je moćan faktor.

I da, sam sam se bavio tom mišlju, ali ono što me zadržalo je ponajviše jezik. Tada sam počeo pisati to me, recimo, zadržalo. Naš, zajednički, južnoslavenski jezk je jedini prostor u kojem se mogu potpuno izraziti. Taj jezik je moja sudbina.

• Koliko su se generacije koje nam predstavljate ovim romanom izgubile na putu svog odrastanja i kakvu ulogu u tome imaju (nacionalni i kulturni) identiteti koji su najčešće naslijeđeni od prethodnih generacija?

– Naravno, najintenzivnije iskustvo odrastanja bio je rat i sva iskustva koja je rat donio sa sobom, kao i poraće koje je zacementiralo podjele i izrodilo sistem vrijednosti kakav imamo danas. Odrastanje moje generacije bitno se razlikuje od odrastanja naših roditelja. Sigurno je, naše odrastanje je bilo lagodnije, ali ono što mi nismo imali, ili su nas političke strukture lagale da imamo, je apstraktnije prirode. Tu se radi o vjeri u budućnosti, povjerenju u sistem vrijednosti koji će nagraditi rad i kvalitet, kazniti nepoštenje i kriminal. Znam da ovo zvuči naivno. Mojoj generaciji je brzo postalo jasno da patriotske paprole, autoviktimizicacijska propaganda, vjejrska podloga i ratne priče ne mogu nadoknaditi nedostatak čvrste državne strukture koja radi za boljitak građana a ne za lične interese jedne klase ljudi. Puno se ljudi u taj sistem uklopilo jer “drugačije se ne može”.

Pitanje identiteta je pitanje koje se na moju generaciju odlomilo kao lavina. Naravno, to je globalno aktuelno pitanje, identitarne politike su politički fokus i političke opcije se dijele po identitarnim linijama. Nas najviše pritišće nacionalni i vjerski identitet, to je jasno. Ponekad je granica između ta dva identiteta jako zamagljena. Postali su glavna tema, glavna hrana i gorivo naših medija, političkih stranaka, vjerskih oltara, čak i kafanskih razgovora. Ušli su i u najsitnije rupe i po njima se sve ravna. Od odabira političkih predstavnika koji mora biti nacionalno pravedan do školskog programa književnosti, gdje se piscima prilazi prvo iz perspektive nacionalnog, eventualno vjerskog, pa tek onda književnog suda. I onda se desi da našeg jedinog nobelovca proglase za neprijateljskog agenta druge nacije, za mrzitelja i licemjera. Insistiranje na identitetu, pogotovo čistoći identiteta radi upravo to – banalizira. Identitet nije statična, zacementirana stvar. On se mijenja, kao što se sve mijenja. Tradicionalisti, konzervativci i politički manipulatori iskorištavaju ljudski strah od promjene koji je na našem prostoru izuzetno prisutan i tvrde da je identitet nešto sakrosanktno pa tako se dese tvrdnje da je Republika Srpska stara sto godina ili da su bosanski krstjani maskirani moderni Bošnjaci. Sve su to gluposti.

U tom smislu, čini mi se da su mladi ljudi uglavnom zbunjeni i ponekad izrevoltirani takvom manipulacijom ili banalizacijom identiteta. Identitet je nešto kompleksno, promjenjivo i, na kraju krajeva, individualno. Već nekoliko decenija se priroda identiteta jako simplificira, u cilju stvaranja balansa tri homogenizirane populacije koje će se, u strahu jednih od drugih, ponašati kao pas koji ganja svoj rep. I sasvim zaboraviti na kastu političara, tajkuna i vjerskih službenika koji ostaju nedodirljivi.

• Kraj prošle godine za vas je bio izrazito uspješan – pored objave romana prvijenca, pobijedili ste na Hartefaktovom konkursu za najbolji savremeni angažovani tekst u regionu. O čemu govori drama ‘Bordel Eden’ i hoćemo li je uskoro gledati na nekoj od scena bh. ili regionalnih teatara?

– Da, moram reći da je 2020., uprkos etiketi najgore godine ikad, meni bila izuzetno plodonosna. Jednostavno se poklopilo da rezultati godina rada dođu jedan za drugim.

Bordel Eden je dramski tekst na kojem sam radio skoro godinu dana, jednom zamalo odustao, vratio mu se zbog likova koji su opet bili previše zanimljivi da bih ih pustio da trunu. Tekst govori o jednom hipotetičkom bordelu u nekoj od zemalja regiona u koji svraćaju muški likovi koji su paradigme struktura moći: političke, izvršne, vjerske i sudske. Tekst je u tom smislu angažovan, ali bavi se i ljubavlju. To jest, propituje prirodu ljubavi u okolnostima bijede i očaja.

Što se tiče potencijalne predstave Bordel Eden, trebala bi se desiti u koprodukciji Hartefakt fondacije i nekog od regionalnih pozorišta. Kad, ne znam. Sigurno ne prije završetka pandemije.

• S obzirom na to da ste diplomirani glumac i da smo imali priliku gledati vas u zapaženim pozorišnim produkcijama (‘Tajna džema od malina’, ‘Životinjska farma’, ‘Moja Fabrika’, ‘What is Europe'…), odakle interes  za pisanje i dramaturgiju? Kako je, na koncu, biti “s druge strane”?

– Ja sam strastveni čitalac i oduvijek sam imao poštovanje, čak i strahopoštovanje prema figuri pisca. Kao dijete sam želio biti pisac. Potreba za ozbiljnim pisanjem pojavila se u trenutku moje duboke frustracije i razočarenja svijetom oko mene. potreba da pokušam bila je jača od nesigurnosti u rezultate i, uostalom, u talenat.

Otkako sam ušao u teatar, kao student, pa profesionalac, želim se baviti njim u cjelini. Donekle sam uspio i to mi je priuštilo divan benefit sagledavanja teatra iz nekoliko perspektiva. Spisateljska i glumačka pozicija se jako razlikuju. Iako u svom korijenu imaju istu stvar, primordijalnu potrebu za pričanjem priča, put glumca i put pisca ka rezultatu su dva skoro suprotna pola. Glumac je gotovo uvijek u ekspresiji, često intuitivnoj, njegovo tijelo je ravan na kojoj se njegova mašta realizira. Pisanje je nužno introvertno, introspektivno, inuitivno do jedne granice, gdje stvar preuzima kognicija i destilira zbrkanu maštu i unutranje porive na ravan jezika koji mora biti razumljiv, ne samo asocijativno nego i kognitivno. Gledalac može asocijativno razumjeti tijelo glumca, emotivno ga doživjeti. Pisac mora posegnuti za metaforom.

• Imate li u planu nove glumačke projekte? Koliko je pandemija koja je obilježila proteklu godinu utjecala na mogućnost Vašeg rada, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da ste slobodni umjetnik?

– Nažalost, čini mi se da su performativne umjetnosti i film jedni od onih koji su izvukli najdeblji kraj u ovoj pandemiji. Pogotovo nezavisni umjetnici. Kako je stav vlati tokom pandemije bio zbunjujući i neadekvatan, te kako je opšti haos u svim javnim službama, to se prelilo na sve nivoe društva, pa i na teatar. Bilo je nesretnih slučajeva, neodgovornog ponašanja, političkih kalkulacija.

Sve u svemu, i prije pandemije radilo se malo, zbog finansijske situacije u pozorištima, sad se radi još manje. Vlasti su slobodnjake ostavile na cjedilu, bez podrške i bez podsticaja. Ali to nije ništa iznenađujuće. Već godinama vlasti gledaju na kulturu kao na nešto nepotrebno, to jest, ukoliko se kultura ne može instrumentalizirati. Ne postoji kulturna strategija, a to, u ovakvim okolnostima, izaziva katastrofalne posljedice po kulturu i živote ljudi koji rade u kulturi.