Fadil Imamović – čovjek čija je misao nadilazila vrijeme u kojem je živio

Zaborav je mjesto prenapučeno primjerima zatomljenih sudbina ljudi, koji su svojim radom i djelima ostavili postojan trag u najizazovnijim poglavljima ovdašnje povijesti.

O njima danas ne znamo gotovo ništa, a bili bi ponos svakog zrelog i samosvjesnog društva.

U njima bi ime Fadila Imamovića, nesumnjivo jedne od najutjecajnijih ličnosti u savremenoj povijesti Zenice i Bosne i Hercegovine, zauzimalo povlašteno mjesto u kolektivnoj memoriji. Osebujna biografija ovog intelektualca svjedoči nam o impozantnom i, nažalost, potcijenjenom djelu čovjeka čija je misao nadilazila vrijeme u kojem je živio.

Mladost i obrazovanje Fadila Imamovića

Fadil Imamović je rođen 22. septembra 1912. godine, u Jalijskom džematu, u Zenici. Njegov Otac, Mulo, preminuo je u njegovom ranom djetinjstvu, čime je majka Vasvija, rođena Sarajka, djevojačkog prezimena Šteta, udovicom postala u svojoj 22. godini.

Osim Fadila, imali su i kćerku Fahriju. Dječačku narodnu osnovnu školu završio je juna mjeseca 1924. godine. Iste godine upisao je Državnu šerijatsku gimnaziju u Sarajevu. Pismeni ispit zrelosti, tj. mature, polagao je juna 1932. godine, a zbog izvrsnih rezultata, na prijedlog komisije oslobođen je dijela usmenog polaganja ispita.

Nekoliko mjeseci kasnije napustio je Zenicu i otputovao u Beograd gdje je prvo upisao Tehnički fakultet sa kojim se očigledno nije identificirao, a onda se prebacio na Pravni, na kojem je diplomirao 1936. godine.

Tri godine kasnije vjenčao se sa Halimom, djevojkom iz ugledne travničke ulemanske porodice Korkut, sa kojom je dobio sina Fatiha i dvije kćerke, Velidu i Rasemu. Drugi brak, nakon iznenadne Halimine smrti, zasnovao je 1957. godine sa Amirom Šestić, profesoricom matematike u Gimnaziji i asistenticom na fakultetu, koja je sa njim ostala do njegove smrti.

Zaslugama i organizacijskim sposobnostima Fadila Imamovića u Zenici je organizirana prva Muslimanska milicija, koja je brinula o zaštiti života, časti i imovine bošnjačkog stanovništva. Već tada djeluje kao jedna od najvažnijih ličnosti za uspostavljanje saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, kojemu se zvanično priključio 1943. godine. Potaknut sistematski vršenim zločinima Nezavisne Države Hrvatske nad “bijelim Romima”, Fadil Imamović je inicirao širi sastanak predstavnika Bošnjaka sa ciljem da se osude i zaustave egzekucije nedužnih civila.

Rezultat tog okupljanja, održanog 26. maja 1942. godine, bila je Zenička rezolucija o zaštiti bijelih Roma koju je, osim Fadila Imamovića, potpisalo još 26 istaknutih zeničkih intelektualaca i članova uleme. Da bi zaštitili svoje sugrađane Rome, u prvi su plan istaknuli njihovu vjersku pripadnost i na taj način njihova stradanja predstavili kao žrtvu bošnjačkog naroda. Ovaj je dokument imao izuzetno snažan i prodoran odjek u društvu.

Zenička rezolucija za zaštitu ‘bijelih Roma’

U tekstu Rezolucije se, između ostalog, navodi: ”Sveta, uzvišena i zakonom priznata vjera islama ne poznaje podjelu ljudi po rasi i klasi. Jedino priznaje razlikovanje po uljudbi i pojedinačnoj vrijednosti, pošto su najpribraniji kod Boga dž. š. samo oni, koji se najtačnije drže propisa vjere.”

“Muslimani, takozvani cigani, jesu sastavni dio muslimanskog elementa u Herceg Bosni. Oni se ni po čemu ne razlikuju od ostalih muslimana. Rađaju se u miru kao muslimani, vode se u istim matičnim knjigama, izvršavaju sve obrede Islama, žene se i udaju sa ostalim muslimanima i muslimani ih nisu nikada smatrali, da su što drugo nego muslimani kao i ostali. Uvijek su sa ostalim muslimanima jednako izvršavali vjerske i državne dužnosti, a uvažavali su i ista prava kao i svi muslimani u svim vremenima svoje prošlosti i sadašnjosti. Svi muslimani bez razlike ih i sada, kao i uvijek, smatraju dijelom svoga vlastitog i zajedničkog tijela, te najenergičnije i najžešće osuđuju svako izdavajanje i razlikovanje ovih muslimana od ostalih. Svi muslimani hoće i jednodušno traže, da ovi muslimani imaju isti položaj kao i svi ostali muslimani Herceg Bosne.”

Dalje se kaže: “Pod pojmom ‘cigani’ imade se smatrati samo necivilizovani nomad (skitnica) koji nema stalnog nastana, niti određene uljudbe, nego se skita od mjesta do mjesta, provodi lupeški život i za koga ne postoje nikakve ni državne ni druge granice.”

Postoji odredba Ministarstva unutarnjih poslova od 30. augusta 1941. broj 3266/41, koja određuje da se u tzv. “bijele cigane” muslimane nema dirati, jer se isti imadu smatrati Arijevcima, navedeno je.

“Stoga i na iste ne smiju se primjenjivati nikakve mjere već određene, ili koje će se u buduće odrediti protiv Cigana. Prijepis ove odredbe se prilaže. Radi toga su zenički muslimani odlučili, da ove svoje zaključke i konstatacije upute svojim najvišim vjerskim vlastima od kojih žele i traže slijedeće: Da se najžurnije učini sve potrebno, da mjerodavni faktori pozovu sve upravne vlasti, da je odredba Ministarstva unutarnjih poslova od 30. augusta 1941. br. 32661/41. strogo respektuje i da se ovaj dio našeg muslimanskog elementa kao i svi muslimani, koji imaju svoja stalna boravišta i zanimanja zaštite, da se najžurnije zatraži, da se svi oni, koji su već odvedeni u sabirne logore povrate svojim kućama i našoj muslimanskoj zajednici”.

“Dalje, da se zatraži od mjerodavnih faktora, da se one vlasti i organi, koji rade protivno ministarskoj odredbi od 30. augusta 1941. br. 32661/41 pozovu na odgovirnost i privredu zasluženoj kazni.”

Revolucionarna misao

Imamović je 1943. godine priključuje Narodnooslobodičakom pokretu, od kada preuzima velike odgovornosti u organizaciji partizanskih odreda u zeničkom kraju. Obrazovan u duhu prava, borbu za oslobođenje od okupatora i domaćih izdajnika prihvatio je rukovođen idealom pravde i slobode za sve narode. Osobito značajan je njegov Proglas, potpisan i upućen saborcima 4. oktobra 1944. godine, u kojem im se obratio riječima:

“Mi nismo ustali na oružje da uništavamo i pljačkamo druge! Želimo da branimo svoj život, obraz i imovinu od onih koji na ta dobra nasrću. Na putu časne borbe moramo ostati svi. Onaj ko se prihvati pljačke i čini nasilje nad neboračkim osobljem, nije naš. Njega će stići nemilosrdna kazna. Uvijek sam bio i ostajem nepomirljivi protivnik nasilja i pljačke. Danas više nego ikada ranije, tražim od vas da budete pošteni i sačuvate obraz kako bi mirno i časno sačekali budućnost. Svaki mirni stanovnik treba da u vama nađe zaštitnika, bez obzira kojoj vjeri pripadao. I budite junaci u časnoj borbi odbrane”. “Pljačkaši i nasilnici su kukavice i izrodi, i njih ćemo uništiti. Budimo pravi i časni ljudi. Ne dozvolimo da nas izrodi i kukavice ukaljaju. Budimo zaštitnici mirnih žena, staraca i djece. Čuvajmo svetinju i imovinu tuđu, a ne dajmo da nas protivnici uništavaju. Idući ovim putem, Bog će nas pomoći i savladat ćemo sve poteškoće. Živjelo junaštvo i poštenje! Propast kukavičluku, nasilju i pljački”, dodao je.

Djelo koje nadilazi vrijeme

Predratno i ratno naslijeđe, obilježeno njegovim anfifašističkim opredjeljenjem i humanističkim radom, garantiralo mu je značajno mjesto u vlastima nove države.

Bio je prvi predsjednik zeničkog sreza, vijećnik ZAVNOBiH-a, a većinskom voljom birača na izborima 1945. godine dobio je i mandat poslanika iz Bosne i Hercegovine u Ustavotvornoj skupštini Jugoslavije. Pravničku karijeru nikada formalno nije prekidao.

U Sarajevu je radio kao sekretar Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, ali se nakon pet godina odlučio vratiti u Zenicu i otvoriti sopstvenu advokatsku kancelariju.

U organima Islamske Zajednice Bosne i Hercegovine povjeravane su mu najznačajne funkcije Predsjednika Republičkog sabora Islamske Zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju, koju je obnašao čak četrnaest godina, zatim člana Vrhovnog sabora i Vrhovnog islamskog starješinstva.

Veliki humanista, čovjek kosmopolitskih uvjerenja i vrsni intelektualac preminuo je nakon kraće bolesti 1. marta 1997. godine. Njegovom smrću izgubili su svi ljudi, bez obzira na njihova nacionalna i religijska uvjerenja.

U gradu u kojem je rođen i preminuo, danas ne postoji ni najmanja ulica sa njegovim imenom i prezimenom. A trebala bi. Na to nas obavezuje i upozorava zamiruća kultura pamćenja, najveća prijetnja opstanku svakog civiliziranog društva, naroda – uopće!