Mine ugrožavaju 15 posto stanovnika BiH

Bosna i Hercegovina i dalje je jedna od najzagađenijih država minama u svijetu. Od završetka rata od neeksplodiranih ubojitih sredstava je poginulo 600 osoba, a samo u prve dvije sedmice ove godine – tri osobe.

Iako se obvezala da će za deminiranje godišnje izdvajati 19 miliona eura, država do sada nije izdvojila ni centa.

Teške povrede 31-godišnjeg Selmira Šike lakše će zarasti od velikog porodičnog gubitka. U borbi za puko preživljavanje izgubio je desetogodišnjeg sina.

Stric Emir Šiko, na čijim je rukama dječak izdahnuo, vodi nas na mjesto tragedije.

„Dolazili smo da beremo, eto tu, željezo, što bi rekli da bismo preživili, da ne budemo lopovi“, kaže ovaj stanovnik Pribave kod Gračanice na sjeveru BiH.

Na pitanje novinarke Al Jazeere Nataše Krstin da li su znali da ovdje ima mina odgovara:

„Kako ću znati? Evo vidite i sami. Da li ovdje ima negdje obilježeno?”

Teško ostvariv plan

Upozorenja nismo vidjeli, ali jesmo tragove guma, posječeno drveće, ljude koji pecaju u blizini. Poput porodice Šiko, i desetine drugih svaki dan riskiraju živote kako bi zaradili za preživljavanje.

„Nesreće se uglavnom događaju na ovakvim, neraščišćenim terenima. Iako nigde nismo zapazili nijedan znak niti upozorenje, ova leva obala reke Spreče smatra se i dalje sumnjivim područjem pod minama“, rekla je Krstin.

Od kraja rata, u priobalju ove rijeke, koja dijeli bosanskohercegovačke entitete Republiku Srpsku i Federaciju BiH, poginulo je petoro stanovnika općine Gračanica.

Desna obala je očišćena zahvaljujući donacijama, ali u ovoj maloj općini pod minama je i dalje nevjerovatnih osam miliona kvadratnih metara. Prošle godine uspjeli su očistiti blizu 120.000 kvadrata.

„Tim tempom trebalo bi opštini Gračanica neke 63 godine da bi deminirala ove sumnjive površine“, ističe šef civilne zaštite u općini Gračanica Mustafa Bajić.

Zaostalih mina ima širom BiH i one ugrožavaju 15 posto populacije, procjenjuje državni centar BH MAC. Plan da cijela država bude očišćena do 2019. godine teško je ostvariv.

Posao u inostranstvu

Ista je situacija i sa godišnjim planom. Od zacrtanih 30 kvadratnih kilometara, bit će očišćeno svega 12.

Deminera ima dovoljno, ali ne i novca za njihovo angažman. Za jednog od njih Dragu Aščića, ovo je jedan uobičajeni radni dan.

„Strah postoji kod svakog deminera. To je sasvim normalno. Nije niko ni budala… Mina može ubiti ili oštetiti, odbiti nogu, ruku, sve“, govori.

Kod deminera, međutim, postoji još jedan strah – da država ponovo neće izdvojiti novac za uklanjanje mina, da neće biti donacija, pa samim tim ni posla. Mnogi zbog toga čiste druge države umjesto svoje.

„U Irak sam otišao zbog nedostatka posla u BiH. Za sezonu radimo otprilike četiri do pet mjeseci, zavisi od donacija, ugovora i svega toga“, kaže vođa deminera Borislav Klačar.

Situacija se neće promijeniti dok BiH ne prikupi 300 miliona eura koliko joj je potrebno za rješavanje ovog problema. U međuvremenu, ljudi će nastaviti riskirati živote.

Baš kao i porodica Šiko, koja mora misliti na svoje najstarije i najmlađe članove.

Izvor: Al Jazeera