Bilo je to prije 14 godina. Moja današnja supruga i ja smo bili na ljetovanju, kada nam je prijateljica, teta Amira javila da je moja Vedrana dobila holandsko državljanstvo. Ona je kod nje tada bila prijavljena jer je bilo teško pronaći studentsku sobu ili stan s adresom. Tada još nisam odselio iz Bosne i Hercegovine, ali smo već pokrenuli proceduru da dođem u Holandiju. Za holandsko državljanstvo, za razliku od svih izbjeglica koji su ga dobili zahvaljujući azilu, morala se odreći bh. državljanstva. Bio je to prilično emotivan trenutak, posebno kada je rješenje stiglo već nakon dan-dva, te kada se na vratima kod njene mame u Sarajevu pojavio policajac koji je tražio da se vrate dokumenti, lična karta i pasoš. Ostala joj je vozačka dozvola, koja je još bila važeća do 2014. godine, a kao nekakav tehnički dokument, nju se nije oduzimalo.
Naredne godine sam u Holandiju došao i ja, te već nakon tri godine stekao pravo na holandsko državljanstvo. Ipak, imao sam sreću da sam mogao zatražiti izuzetak od pravila koje kaže kako ne možete imati dva pasoša – zato što sam imao partnericu Holanđanku. Tako sam zadržao oba, što mi je omogućilo i da djecu registrujem u bh. opštini u kojoj sam prijavljen. Obje kćerke sam upisao odmah nakon rođenja i to na istu adresu na kojoj sam sve ove godine imao boravište. Neko će reći da nije baš u redu imati dvije adrese, ali šta da se radi kada je najprije potrebno dijete prijaviti na adresu, pa tek onda dobiti uvjerenje o državljanstvu za njega ili nju. Svih ovih godina u dijaspori sam svjedočio mnogim slučajevima gdje roditelji nikada ne zatraže bh. državljanstvo za djecu, pa onda nastanu problemi kada krenu ostavinske rasprave, kupovina nekretnina i druge administrativne stvari.
Uvjerenje o nekažnjavanju obezbijediti prije selidbe
Nedavno me na Facebooku pronašla jedna gospođa, pitavši za savjet kako da preseli s porodicom u Sarajevo, te šta joj je od papira sve potrebno. Reče mi da se takođe morala odreći bh. državljanstva, ali da ga ima muž. Troje djece, između pet i 16 godina nemaju nikakav bh. dokument, a ne poznaju ni jezik. Kaže, dosadila im je Holandija, a imaju i takve poslove da ih lako mogu prenijeti u Bosnu i Hercegovinu. Malo im je briga kako će se djeca snaći u školi, na šta sam im rekao da kod nas ne postoji obavezan kurs jezika prije nego što se krene u školu, kao što je recimo u Amsterdamu slučaj sa stranom djecom i da će im to vjerovatno biti najteži posao. Što se papirologije tiče, to je prilično jasno i dobro objašnjeno na stranici Ureda za strance.
Ono što je bitno za napomenuti je da je jedini strani dokument koji je potreban – uvjerenje o nekažnjavanju. To uvjerenje je potrebno ovjeriti apostilom države koja ga izdaje, te prevesti na jedan od službenih jezika u BiH. Svi ostali dokumenti se mogu nabaviti u Bosni i Hercegovini – od zdravstvenog osiguranja, preko uvjerenja o državljanstvu, pa sve do raznih izjava o izdržavanju i odgovornosti za stranca. Interesantno je i doći u Ured za strance, jer ako ste naši, onda se uopšte i ne čeka, nego vam u razmatranje uzmu i dokumentaciju koja nije potpuna, pa je kasnije možete dopuniti. Prva boravišna dozvola se izdaje na godinu dana, a tek nakon pet neprekidnih dozvola je moguće dobiti stalni boravak. Ljudi koji su izgubili matični broj, ne mogu ga dobiti nazad, ali mogu dobiti jedinstveni identifikacioni broj (JIB), s kojim mogu normalno funkcionisati.
Kako vratiti bh. državljanstvo?
Ipak, ono što je mene najviše interesovalo je kako do povrata državljanstva. S obzirom da se holandski zakon promijenio, sada je u još nekoliko slučajeva moguće imati dvojno, a pošto je supruga rođena u Sarajevu, provela je tu dobar dio života, žao bi mi bilo propustiti tu šansu.
Bez bh. državljanstva nije moguće raditi u državnoj upravi, a pored maltretiranja s boravišnim dozvolama, mnoge druge stvari su teže – od otvaranja računa u banci, pa sve do recimo pravnog zastupanja.
Ali nije tako jednostavno kao što sam mislio.
Nakon što sam u MUP-u pitao nešto o tome, rečeno mi je kako se u slučaju povrata moram obratiti Ministarstvu civilnih poslova, na istom mjestu gdje se ona i odrekla našeg pasoša. Nažalost, na stranici ima samo email adresa ministra i pomoćnika, pa sam odlučio nazvati broj pored kog piše da je to Sektor za državljanstvo i putne isprave.
Dobro se zna ko šta koči i zašto
Javlja se gospođa koju nisam pitao za ime, a na moje pitanje jesam li dobio određeni sektor, odgovara potvrdno, a onda konverzacija ide ovako:
– Dobar dan! Moja supruga se prije nekih 14 godina odrekla našeg državljanstva, pa bih se htio raspitati postoji li način da ga dobije nazad, bilo povratom ili imigracijom.
– Dobar dan! Naravno da postoji. Najprije mora imati najmanje godinu dana boravišnu dozvolu, a nakon toga možete podnijeti zahtjev. Međutim, mora se odreći državljanstva zbog kog se odrekla našeg, osim ako se ne radi o srpskom, hrvatskom ili švedskom.
– A zašto je to tako, s obzirom da recimo od državljana nekih drugih zemalja ne tražite odricanje, a pritom ne mislim na zemlje s kojima imamo sporazum? Evo recimo, nisam siguran da neki državljanin Turske mora da se odrekne svog državljanstva.
– Nije to baš tako, od svakoga tražimo odricanje jer je to po zakonu.
– A šta je s cijelom našom dijasporom, koja ima često po dva ili tri državljanstva?
– Nažalost, ne možemo tome ući u trag.
– A ako bi moja supruga dobila neko treće državljanstvo (aludiram na recimo srpsko), može li se onda samo njega odreći?
– Nažalost, ne. Mi znamo tačno zbog kog državljanstva se odrekla bosanskohercegovačkog.
– A šta ide prvo, odricanje ili prijem u bh. državljanstvo?
– Prvo ide odricanje. To znači da bi ona određeno vrijeme bila apatrid.
Tu sam se već šokirao. Apatridi su osobe bez državljanstva. Istina je da sam ovo i načuo prije nego sam dobio odgovor iz Ministarstva, ali sam čvrsto vjerovao kako ne može biti istina. Dalje smo nastavili razgovor u prijateljskom tonu, gdje sam pitao ima li neka šansa da se ove stvari promijene, radi li se išta na sporazumima s nekim drugim državama, a na sve to sam dobio odričan odgovor, uz ironičan komentar kako se dobro zna ko to koči i zašto.
Sto hiljada ljudi koji su se odrekli državljanstva
Podatak od gotovo 100.000 bh. državljana koji su se nekada odrekli državljanstva nije zanemariv. Mnogi od tih ljudi bi voljeli da to nisu morali uraditi, ali ih je egzistencija natjerala da odaberu pasoš koji jednostavno ima više mogućnosti. Nema nijednog razloga da neko iz recimo članice Evropske unije ide u apatride, pa ni jednog jedinog dana, a vjerovatno se i principijelno nameće pitanje koliko je to u redu.
Ipak, ako ima išta dobro, a da se tiče naših bivših državljana, to je da sada s većinom drugih državljanstava barem mogu do nekretnine u BiH, dok nekad ni to nije moglo. Nadajmo se da će i povratnici u bh. državljanstvo biti bolje tretirani jednog dana, jer kako sada stvari stoje, nije ni čudo da se na ovaj korak odlučio samo dvocifren broj ljudi, njih 61, a Radio Slobodna Evropa početkom prošle godine piše i da Srbija i Hrvatska imaju drugačije uređene ove zakone, te se njihova državljanstva nesmetano mogu dobiti nazad.
Valjda će i Bosna i Hercegovina jednog dana izdobriti po ovom pitanju ili ćemo sačekati taj famozni ulazak u EU, ako se ikada desi, pa tada to više neće biti bitno.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.