Postoji poveznica između religije i poezije. U oba slučaja postoje teorije o tome kako je nastala, ali im se u razloge ne ulazi. Jer i u poeziju, kao i uostalom kod religije, ili vjerujete ili ne vjerujete, ili je volite ili ne volite. A biti zaljubljenik u poeziji, koliko vas god ona držala podalje od stvarnog svijeta, znači imati prozor više na ovom svijetu. Imati svijest o vlastitoj prolaznosti, o tome da će prašina vremena sve nas prekriti. Osim one koji budu pisali dobru poeziju.
Bogić Rakočević piše specifičnu poeziju. Iako je oslonjena na klasičnu, pjesnik itekako razumije i eksperimentiše sa novim načinima pisanja poezije. Ali ono što Rakočevićevu poeziju takođe čini posebnom, jeste to da je to poezija koja je prvenstveno okrenuta samom pjesniku i njegovim osjećanjima. A u Crnoj Gori tako piše veoma mali broj pjesnika. U Crnoj Gori, kao nigdje drugo valjda, pjesnik teško bježi od mentaliteta sredine.
I u Crnoj Gori svi imaju potrebu nešto da kažu okolini, pa tako i pjesnici. Kod Rakočevića to nije slučaj. Njegova poezija, pa tako i zbirka Opomena, predstavlja lična preispitivanja, radovanja, tugovanja, očekivanja. Ima tu svega: od povratka u rano djetinjstvo do današnjih dana. Kao da pjesnik pravi rekapitulaciju vlastitog života. Vraća se duboko u prošlost, u svoj zavičaj pored rijeke Tare. Fasciniran je prelijepim pejzažima koji taj kraj svakako ima ponuditi.
Povratak u djetinjstvo i mladost
Zbirka počinje ciklusom koji nosi naslov „Treptaji davnine“ i upravo je to priča o povratku u djetinjstvo i mladost. Ciklus otvara po meni najbolja pjesma u njemu pod naslovom „Izgubljen“’ u kojoj pjesnik kaže:
Umjesto porculanskih figura
u vitrini držim cipele na kojima
su otisci svijeta
što mi je svašta uradio.
Rakočević je rođen 1962. godine, što je važan podatak da bismo razumjeli ove stihove. Iskustvo života svakome od nas urezuje bolne rane i praznine. Ne vjerujem da postoji čovjek bez boli i žala u ovim godinama, ali tu je i ona privilegija koju ova spoznaja nosi, a to je prepoznamo i cijenimo dragocjene trenutke mira i sreće.
Rakočević pjeva i o usamljenosti, to je epidemiji današnjice. I da on odlično razumije da usamljenost i biti sam nijesu jedno te isto. Često je okolina ta koja čini da se odjednom osjećamo malim, praznim, beznadežnim i prestravljenim pred ogromnim nemilosrdnim svijetom. Tako u pjesmi „Zima“ Rakočević kaže:
Ne volim prazne ulice
kad se u njih uvuče mraz
i sve prekrije svojim srebrnim krilom.
Okružen zidovima što se gomilaju u tami
strepim da sunce nikada više neće izaći,
ne znam kako da mu pomognem pošto
svemu treba neka pomoć.
Najteže pisati ljubavnu poeziju
Sljedeći ciklus pjesama nosi paradoksalan naslov „U lijepom haosu“. U ovom ciklusu se isključivo nalaze ljubavne pjesme. Iskreno, držim da je u poeziji najteže pisati ljubavnu poeziju. Tu smo uvijek na ivici banalnosti i lake pornografije. Ali Rakočević to vješto izbjegava, držeći stihove negdje između stvarnosti i oblaka.
Svakako najljepša pjesma u ovom ciklusu je „U lijepom haosu“:
Nema nikakve romantike u životu
koji je samo ponavljanje sviknutog,
sve se može začarati među svjetinom
što nas drži u vječitoj neizvjesnosti,
posebno ja pošto nijesam više mlad
da mi sve izgleda dobro i savršeno,
pretvoriću se u nešto sasvim drugo,
samo ti nećeš dok postojiš u lijepom haosu.
Približio se trendovima u poeziji
Sljedeći ciklus u zbirci poezije Opomena nosi naslov „Prazni dani“. Iako je i ovdje ostao dosljedan onome što držim klasičnom poezijom, čini mi se da se Rakočević upravo u ovom posljednjem ciklusu približio trendovima u poeziji na ovim prostorima. Pjesnik ovdje opisuje banalnu stvarnost u kojoj je kao i većina građana ove zemlje, prisiljen da živi. Pjesnik je potpuno svjestan devalvacije svih vrijednosti u društvu. Zato i cijeli ciklus, kao i knjigu zatvaraju dvije pjesme pod naslovom „Sve je uprošćeno“ i „Na buvljoj pijaci“.
Zvijezde su nestale u blistavim noževima,
ono što tražim pritajilo se u noćnom oblaku
okačenom na usahli grm koji je
jednom pokazao kako svijet gori,
ali sve što je lijepo brzo mine
poput mog tumaranja od sna do sna
kada ponekad zalutam među pepeljaste višespratnice
i izgubim se u gomili neznanaca,
o tome, pored ostalog, sada šapućem
nalik djetetu što u strahu nešto obećava.
Očigledno je da se pjesniku baš i ne dopada naš novi vrli svijet neolibelarnog kapitalizma, ljudi koji komuniciraju samo ako od toga imaju koristi ili im je to posao. Novi vrli svijet koji od svakog čovjeka umjesto ličnosti pravi samo poreskog obveznika i potrošača, svijet u kojem smo samo neko pomoću matičnog broja saznaju sve o nama: o kvadraturi našeg stana, broja djece, prihoda, stanja naših zuba, članstva u šah klubu itd.
Metafora Crne Gore koje više nema
Na samom kraju u pjesmi „Na buvljoj pijaci“ pjesnik je još direktniji:
Na prljavim plahtama i ćebadima
razastrtim po kamenjaru i prašini
nabacano nečije blago medalje, knjige, razni biseri i starine.
Ti samotni znakovi usahlog vremena,
te dragocjenosti koje mnogo pamte sada su ponižene i prezrene.
Rakočević odlično razumije da su se vrata starog svijeta zatvorila, da ih je novo vrijeme potopilo i da ono prošlo može samo u muzej ili na buvlju pijacu. Kako mi baš i nijesmo savjesno društvo, logično je što je prirodna lokacija upravo buvlja pijaca, čini mi se ovdje i kao metafora one Crne Gore koje više nema.
Bogić Rakočević pripada onom tipu pjesnika koji smatra da poeziji nije potrebna nikakva reklama i da joj je dovoljno to što je poezija. A zbirka Opomene to svakako jeste, kao što jeste i podsjetnik da se u Crnoj Gori još uvijek piše i nastaje dobra poezija.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.