Nedavno sam bio u jednoj od najpoznatijih sarajevskih ćevabdžinica. Bilo nas je trojica i naručili smo potpuno različita jela. Jedan je pio jogurt, drugi neki sok, a treći je uz kafu tražio i desert. Očekivali smo račun s pobrojanim jelima i pićima, ali nismo ga dobili, a kad smo zatražili da platimo, kasirka nas je hladno pitala šta smo ono imali. Prije toga je to isto pitala desetine gostiju. Na moje pitanje možemo li dobiti račun, odgovorila mi je hladno: Neka vam ga izda onaj ko vas je poslužio. Na to rekoh da nismo imali ništa, a kako krenusmo preko vrata, odmah su svi znali šta smo jeli i pili, a fiskalni račun nam je uručen istog trena.
To me navelo na razmišljanje o tome koliko se poreza utaji na jednom veoma dobro razvijenom biznisu. Vrlo često sam ostajao bez računa, tražen mi je keš, a to nije bio slučaj samo na Balkanu, nego i u Holandiji.
Čelnici firme čiji smo parket kupili u Amsterdamu su se takođe bavili sličnim rabotama: jednu smo ponudu dobili na email, a drugu usmeno. Problem s usmenom ponudom je taj da onda nemate garanciju, niti bilo kakvu sigurnost da će sve biti u redu, a uvijek je potrebno uplatiti depozit. I nije se to dešavalo samo sa zanatlijama, nego su mi čak i oficijelni sudski tumači i prevodioci tražili gotovinu.
Koverte uz minimalac
Ali vratimo se na Balkan, gdje ćevabdžinice nisu jedini utajivači poreza. To isto rade i vlasnici kafića, restorana, pa i nekih uglednih biznisa. Porez se taji na svim mogućim mjestima – od koverata koje se dodaju na minimalnu platu, pa sve do utaje PDV-a ili poreza na profit, što je nekako najčešća pojava. Zbog toga je vjerovatno vrlo teško izračunati stvarnu prosječnu platu, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje je u entitetu Federacija BiH porez na dividende ravan nuli i gdje inspekcije vrlo rijetko obilaze obrtnike. U cijeloj zemlji postoji na hiljade obrtnika koji već decenijama svjesno ne ulaze u PDV sistem, tako što prijavljuju samo do 50.000 konvertibilnih maraka prometa. Porez na profit je 10 posto, dok je PDV 17 posto, pa sve iznad 50.000 konvertibilnih maraka ide isključivo u gotovini. Ta granica je nedavno povećana na 100.000, valjda u nadi da će se moći ubrati barem malo više poreza na profit.
Tako sam prije nekoliko godina počeo renovirati kuću u Sarajevu. Nakon odbacivanja starog namještaja, bile su mi potrebne dvije kuhinje, nekoliko ormara, dva trpezarijska stola, komode, bračni i dječiji krevet, te neke sitne stvari. Kontaktirao sam desetine majstora, a kako bi me koji prevario za sastanak ili poziv, tako sam ih križao sa spiska. Jedan od njih je djelovao vrlo profesionalno, odmah se javio, došao na lice mjesta i predložio da uradi sve što nam je potrebno. Nije bio jeftin, ali smo pristali jer sam shvatio da ću izgubiti mnogo više vremena ako to budem radio s više njih. Tražio je 60 posto dogovorene cijene unaprijed, rekavši da je to za materijal, insistirajući većinu toga u gotovini i rekavši mi kako ne želi plaćati visoke bankovne provizije. Na račun sam uplatio samo za mjerenje i izlazak na teren, nekoliko stotina konvertibilnih maraka. Provizija je za takvu transakciju jedna konvertibilna marka, s obzirom da smo imali račun u istoj banci, ali to ću saznati malo kasnije. Ugradnja i isporuka su trebali biti uključeni u cijenu.
Hiljade maraka, računa nigdje
Međutim, kada je trebalo da se donese sva ta iverica i ostali materijali, rečeno mi je kako oni nemaju kapaciteta da to iznesu na više spratove i da ću to morati organizovati sam. Unajmio sam četiri momka koji su desetak sati iznosili stvari, iako je arhitekta s kojim sam sve dogovorio unaprijed znao gdje bi se to trebalo postavljati. Nakon što sam ponovo pročitao email u kom piše kako su ugradnja i isporuka uključeni u cijenu, osjećao sam se prevareno. Čim je sav namještaj postavljen u kući, pojavili su se još neki nenadani troškovi, poput premještanja utičnica koje su bile tu i prije prvog mjerenja, ili nekih drugih nelogičnih stvari. Kad je sve završeno, sjeli smo da se dogovorimo o plaćanju dalje, a na moju konstataciju da ne bi trebalo da snosim trošak unosa namještaja, te drugih stvari koje nismo ranije dogovorili, nastala je najprije svađa, a onda neki prešutni dogovor u kom mi je rečeno: Eto, donesi šta smo dogovorili. Donio sam još 20 posto gotovine, a ostatak je trebalo platiti u naredna dva mjeseca. Budući da sam bio izrevoltiran ponašanjem, nisam više htio da se viđamo, niti sam htio da podižem gotovinu, pa sam posljednjih 20 posto uplatio na račun. Na moje iznenađenje novac mi se vratio, a kada sam nazvao banku da pitam za objašnjenje, rečeno mi je kako je račun ugašen. Arhitekta je nestao s lica zemlje i više mi se nikad nije javio. Poslao sam mu još jedan email tražeći račun na koji ću uplatiti novac, ali odgovor nikad nisam dobio.
Nisam dobio ni račun ni za jednu jedinu uslugu, iako sam ga očekivao na kraju radova. Dao sam se u pretragu, povukao neke veze da se raspitam o čemu se radi, s ranijom informacijom kako ista ta firma radi deset stanova mjesečno, s otprilike sličnim iznosima kao i kod mene. Stavio sam sve to na papir, te izračunao kako njihov promet premašuje 3,5 miliona konvertibilnih maraka godišnje. Sve bi to bilo pohvalno i lijepo da su oni u PDV sistemu, a kasnije ću otkriti da nisu, što znači da na račun prime samo otprilike do 50.000 konvertibilnih maraka za cijelu godinu, manje od 1,5 posto cijelog prometa. Danima sam razmišljao kako je to moguće, a nakon što sam pitao prijatelja inspektora zašto se to tako radi, on mi je jednostavno izračunao da se njima više isplati plaćati kazne kada ih neko prijavi, nego plaćati PDV.
Došlo te jeftinije, šta hoćeš…
Prostom računicom sam zaključio da firma utaji preko pola miliona konvertibilnih maraka PDV-a godišnje. Kada bi poslovali legalno, imali bi pravo i na povrat tog PDV-a na svoje troškove. Kasnije ću otkriti da to rade preko druge firme koja jeste registrovana kao d.o.o., ali uvijek posluje na nuli, odnosno u gubicima. Povrat se dakle izvrši preko druge firme, a PDV koji je potrebno platiti se nikada ne plati. Ne plati se čak ni porez na profit od 10 posto, osim na onih već spomenutih 50.000 konvertibilnih maraka godišnje. Kada sam uplatio svoj ostatak, očigledno je prekoračen iznos od 50.000, pa mi je brže bolje vraćen novac, a račun ugašen, kako se ne bi desilo da se uđe u PDV sistem, tako da je jeftinije bilo jednostavno mi oprostiti tih nekoliko hiljada konvertibilnih maraka. Kazne koje takav jedan obrt dobije tokom godine mogu iznositi od hiljadu, pa čak do nekoliko desetina hiljada konvertibilnih maraka, ali sam izračun govori da je to i dalje jeftinije od plaćanja poreza. Na moju sreću, kuhinje su urađene dobro, ostale stvari malo manje dobro, ali nikakvu garanciju nemam, niti se ikome mogu požaliti ako se nešto pokvari ili brzo pohaba. Zlobnici će reći: Došlo te jeftinije, šta hoćeš, ali poenta nije u tome.
Zbog toga sam nakon toga, šta god da sam radio, izričito zahtijevao fiskalni račun. Na Facebook grupi „Majstori Sarajevo“, koja broji preko 100.000 članova, nekoliko puta sam tražio neke usluge i većina ljudi koja mi se javljala, tvrdila je da će mi jeftinije uraditi bez računa. Tako sam mijenjao prozore na tetkinom stanu, pa sam gradio policu za knjige, kao i neke druge stvari, ali svaki put bih sve te ljude saslušao, a onda otišao u firmu u kojoj ću dobiti legalan fiskalni račun i garanciju. I gle čuda: nikad me dosad nije ispalo skuplje; štaviše, prolazio bih jednako ili jeftinije.
Porez zaista ide na puteve, infrastrukturu, školstvo i zdravstvo
Računica je vrlo jednostavna. Kada imate firmu koja je u PDV sistemu i pravite određen novac, imate pravo i na povrat PDV-a na troškove. Ali ko će to računati, plaćati računovođe i komplikovati, kada je lakše operirati s gotovinom koji kasnije ljudi drže u jastucima, jer gdje drugo staviti milione kada danas svaka banka pita za porijeklo novca. Moja parola je fiskalni račun ili nema posla, ali nažalost vidim da većina tako ne razmišlja, bilo da se radi o ćevabdžinici s početka priče ili arhitektonskom uredu koji pravi milione. Princip je isti: lakše je zakititi inspektora, a i kazna je jeftinija od legalnog poslovanja.
Poenta plaćanja poreza bi svima morala biti jasna. Iako i na Zapadu ima muljanja i utaje, to se ni blizu ne dešava toliko često kao kod nas. Zapad i jeste izgrađen tako dobro, između ostalog, jer u državnoj kasi ima više para, pa su onda tamo i bolji putevi, bogatije zdravstvo, opremljenije škole itd. Nepovjerenje prema političarima možda jeste opravdano, ali nikako ne abolira utaju poreza, koja je u mnogim zemljama teško krivično djelo i za koje su kazne ogromne.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.