Izjavu iz naslova, Ko se seli, taj se ne veseli sam prije 12 godina čuo od prijatelja Saše Vukojevića, čovjeka koji mi je pomogao pri prvoj amsterdamskoj selidbi. Sašu sam upoznao radeći u irskom pabu kao šanker, za vrijeme studija. Družio se s raznim sumnjivim likovima, od kojih sam za neke čuo da su i po zatvorima, ali je uvijek bio omiljen i drag. Dolazio je iz Vinkovaca, iz kojih je izbjegao ‘90-ih prvo za Srbiju, pa kasnije za Holandiju i to sa falsifikovanim mađarskim pasošem kojeg mu je ustupio prijatelj. Kad je stigao u Amsterdam, uspio je ubijediti vlasti da je bez državljanstva. Iako su vlasti tvrdile da ima hrvatsko državljanstvo, rekao im je da njegova zemlja više ne postoji, te je tako uz pomoć advokata i nakon nekoliko mjeseci, dobio i holandsko.
U tri godine druženja s njim sam naučio da je Holandija zemlja u kojoj je sve moguće, samo je potrebno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Početkom 2012. će mi pomoći pri selidbi, a mi smo, nakon života u socijalnom stanu koji nam je nelegalno iznajmljivala jedna djevojka iz Hrvatske, i osam mjeseci traganja, uspjeli naći nekoga ko bi nam iznajmio stan. Bila je to stambena korporacija Rochdale, koja je nakon razbijanja geta u zapadnom dijelu Amsterdama, popunjavala kvart novim stanarima raznih backgrounda; tada nam je veoma dobro došlo što imamo prezimena koja se završavaju na -ić, a godinama smo bili jedini Jugosi u tom kvartu, koje je tada neki Adnan iz Prijedora progurao da se nasele u zapadnom dijelu grada.
Selidba svakih sedam godina
Holanđani u prosjeku sele barem sedam puta u životu. Tako kaže Centralni ured za statistiku, a prenosi stranica Moving. Razloga za selidbu uvijek ima više, ali može se reći da situacija s manjkom stambenih jedinica nikako i nikome ne ide u prilog. Najviše sele ljudi koji imaju između 25 i 35 godina, a to je nekako vrijeme kada prestaje biti normalno imati cimere i kada je svakome preko glave prilagođavanja drugima i dijeljenja resursa. Često se seli i zbog posla. Holandija jeste mala zemlja, ali su nekad udaljenosti ipak prevelike, kao npr. ako želite raditi u Amsterdamu, a živite u Maastrichtu, bez mogućnosti rada od kuće. Mnogi rade i preko granice, Belgijanci u Holandiji, Holanđani u Njemačkoj i slično.
Sa selidbama sam dosad imao mnogo sreće, a trenutno pakujem gomilu stvari koje ću ponijeti u Sarajevo. Iako ostavljam namještaj, a svi planiramo povremeno i doći u Holandiju, ličnih stvari je toliko da ne mogu stati u dvije automobilske ture, čak i ako vozite veliki karavan s krovnim koferom na krovu automobila. Suprugu sve vrijeme pitam gdje će sve to stati, a ona me ubjeđuje da ne brinem i da ćemo sve uspjeti složiti u našem sarajevskom stanu. Iako skeptičan, naručio sam kamion, pa sam tako i odahnuo jer će stati i roštilj, a i sva odjeća, obuća, igračke i ostalo.
Gdje drugo nego u Ikeu?
Iako te 2012. nismo imali svoj namještaj, i tada smo selili nekoliko dana i u nekoliko tura, a nakon samog useljenja u stan, najprije je došlo postavljanje laminata, pa onda i kupovina pristojnog i jeftinog namještaja, opremanje kuhinje itd. I sve to, gdje drugo nego u Ikei. U holandskim stanovima parket ili laminat postavljate sami, čak i ako unajmljujete stan, a ogromni upitnik iznad glave imam i danas kada pomislim na to.
Nismo se veselili tada, a ni kasnije tokom različitih seljenja. Nakon sedam godina provedenih u Westu, kupili smo stan u jugozapadnom dijelu grada, u koji smo došli početkom pandemije. Tada je bilo gotovo nemoguće naći kamione i bilo koga ko će vas htjeti preseliti, ali smo nekim trikovima uspjeli sve da riješimo. Unajmili smo neki studentski servis, te lift za selidbe, koji je na Balkanu relativno nova stvar, tako što se vlasnik Bugarin sažalio na nas kad je čuo da nam ništa ne može proći kroz stepenice. Naime, tim liftom za sat vremena možete kroz prozor unijeti sav namještaj koji imate, a pored liftova, na svakoj staroj amsterdamskoj zgradi stoji i kuka, s koje se može spustiti konopac za selidbe. Jednom mi se desilo da sam tako unosio četverosjed, a kako je išao prema višim spratovima, bio je sve teži i teži. Bez uputa iskusnih, nikad to ne bih uspio, a nas trojica smo ga na kraju unijeli, dok sam strepio šta će se desiti ako padne s konopca nekome na glavu.
Bh. namještaj štedi i nekoliko hiljada eura
Nakon što smo uselili u novi stan, nismo imali dovoljno namještaja, a u starom stanu je ostalo mnogo toga što je kasnije koristio podstanar. Odlučili smo se spremiti i otići u Sarajevo, u naše lijepe salone s pravim drvetom, gdje smo pronašli trpezarijski i klub sto, dvije vitrine, kožnu ugaonu garnituru, police za knjige, krevet, fotelju i madrac. Natovarili smo sve to na isti ovaj kamion koji sam sad angažovao u suprotnom smjeru, a momci rodom iz Modriče su nam povezli stvari, te nakon određenih začkoljica s izvoznim papirima i nemile scene na šamačkoj granici s hrvatske strane, uspjeli doći u Amsterdam. Time smo uštedjeli nekoliko hiljada eura, a sebi obezbijedili prelijep namještaj kakvog u Holandiji nema. Bilo nam je preko glave Ikee i jednokratnih ormara koji se raspadnu pri rastavljanju, a da smo isti takav kvalitet tražili u Holandiji, prošli bismo sigurno mnogo skuplje.
Narednog vikenda će mi pred naš amsterdamski stan doći Almir i Nerko, isti oni Modričani koje sam gore spomenuo, i to da pokupimo samo lične stvari. Pomisao da mi je i za to potreban kamion me pomalo užasava, a opet sam sretan jer znam da sve to imam i gdje vratiti, ako budem želio. Ipak, svih ovih godina, bilo da selim svoju porodicu ili da nekome pomažem pri selidbi, a to je često, sjećam se svog druga Saše.
Saša je u maju 2014. izgubio život tako što ga je neki manijak pokupio automobilom nasred ulice. Bio je roker, gitarista Balkan Rock Legendsa, benda koji svira obrade jugoslovenskih rok muzičara, programer, drug, kafanski čovjek i pomagač pri selidbama. Tada me naučio još nekim trikovima, rekao mi na šta da obraćam pažnju kako bih jeftinije prošao, gdje koji namještaj može proći, objasnio zašto su holandski haustori tako uski, te podsjetio na holandski izraz meten is weten (mjerenje je znanje), ali mi je i nakon svih ovih godina ostala urezana njegova polušala u kojoj kaže ko se seli, taj se ne veseli. I zaista je tako, život u kutijama i nije nešto što bih nekome poželio.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.