Povijest ljudske civilizacije poznaje nekoliko stanja dominacije određene skupine bazirane na nekim biološkim ili društvenim obilježjima. Kada se govori o spolu kao osnovi „dominacije“ onda dominiraju dva aspekta – matrijarhat i patrijarhat. Iz samih naziva je očito ko dominira ili „vlada“ u obitelji i društvenoj zajednici – majka ili otac. Većina znanstvenika, a realno i laika, će se složiti da su društva uglavnom vezana za patrijarhat. Danas je samo Mosua pleme na Tibetu, u podnožju Himalaja, poznato po tome što više od 2.000 godina „živi“ matrijarhat.
Ono što je izvjesno je činjenica da nikada djeca nisu bila „glave kuće“. Ne postoje povijesni zapisi da su se djeca „pitala“ za razvoj društva, politiku, niti ekonomiju nekog prostora. Danas se često spominje pojam „filijarhat“ koji označava „vladavinu razmažene djece“. Sam pojam je upitan jer bukvalno znači „vladavina poljupca“. Vjerovatno bi prikladnije bilo to zvati „trasiarhijat“ ili „amorfotoarhijat“ koji bi se prevodili kao „vladavina bezobraznih“ ili „vladavina neodgojenih“.
Kada je Sigmund Freud prvi put izgovorio rečenicu: „Dijete je otac čovjeka“ rijetki su bili koji su u istoj pronašli početke „inverzne pedagogije“. Takav oblik bi podrazumijevao da dijete „odgaja roditelje“, a ne suprotno kao što bi bilo biološki i društveno normalno. Moderno ekonomsko društvo je ponudilo mogućnost da djeca budu potrošački elementi u njemu. Upravo je James McNeal primijetio da djeca postaju „potrošačke dionice“ te da se medijski sadržaji prilagođavaju, ne potrebama djece, nego ekonomskim potrebama djece.
Tada McNeal uvodi pojam filijarhat, kojeg definira kao „oblik obiteljske zajednice koja dolazi“ da promijeni ona ranija stanja na koja smo navikli. Realnost kaže, iako to sigurno nije u zakonu napisano, da je većina društava sklono klasičnom patrijarhatu. Današnja situacija kaže da nam dolazi „novo normalno“ ili „postnormalno“ doba u koje se za mnoge stvari pitaju djeca. I to ona koju često zovemo razmažena.
‘Odgoj pod staklenim zvonom’
Jasno je da odgoj i obrazovanje ne mogu i ne smiju biti samo sebi svrha. Njihov primarni značaj i uloga u društvu je edukacija mladih naraštaja za sve ono što ih čeka kroz život. To ne obuhvata samo priču o tome kako dijete ili omladina trebaju da nauče da rade neki posao nego da se bukvalno „spreme za život“. Današnji sustav im omogućava nešto što bi se moglo zvati „produženje djetinjstva“, ali samim tim i nedostatak zrelosti. Mogu se naći različita mišljenja o uzroku istih.
Vjerovatno je najveći problem „odgoj pod staklenim zvonom“. Današnji roditelji, misleći da čine uslugu, često svoju djecu privilegiraju i pretjerano štite. Iz silne želje da se dijete osjeti „najboljim“, a u isto vrijeme i da roditelj zadovolji neke svoje ambicije i maštanja, nad djetetom se sprovodi pedagogija i odgoj totalnog meandriranja. To se posebno vidi u školskom sustavu i pritisku koji se vrši u njemu da bi dijete postiglo kvantitativno bolji uspjeh. Nekad mi se čini da se to radi da bi roditelj mogao o tome izvjestiti prijatelje i poznanike na društvenim mrežama.
Slična stvar se dešava i u vanškolskim aktivnostima. Tako će roditelj, ponekad uz veliko odsustvo razuma, pokušati svom djetetu omogućiti da igra u prvom sastavu pionira lokalnog kluba ili da nastupa na smotri stvaralaštva, iako nije na tom nivou. Takve „usluge“ roditelja su one koje zovemo „medvjeđim“ jer će dijete doživjeti psihički šok kada se pojavi u stvarnom svijetu u kojem nema roditeljskog „staklenog zvona“.
Kada se dijete nađe pod takvom zaštitom ono misli da mu je sve omogućeno. Tada nastupa lagani „teror“ i nad ukućanima, od hrane koju želi da jede do totalne arogancije i bezobraznog odnosa prema svemu. Onda se kreće u drugu krajnost kada se djetetu pokušava omogućiti sve u materijalnom smislu. Zavisno od starosti djeteta ide to od igračaka, novog Play Stationa, mobitela ili automobila. I tu roditelj ide linijom manjeg otpora, a nerijetko se uzimaju i krediti da bi se zadovoljile „potrebe“ djeteta – i to one ekonomske. Tada se čak uzimaju krediti da se djetetu proslavi rođendan.
Sve su dobro iskoristili marketinški stručnjaci
Ovu činjenicu iskoristili su marketinški stručnjaci koji su počeli da baziraju marketing na ekonomskim potrebama djece. Brzina informacija i pristup njima je omogućio i pojavu ekonomskog „nadmetanja“ kvaliteta i kvantiteta robe kod djece. Razvijaju se posebne „kaste“ djece zbog njihove ekonomske moći ili bolje rečeno – moći roditelja. Zbog navedenog i pojam „elitna škola“ je postala upitna kategorija sa aspekta znanosti nego je „elitna“ sa aspekta ekonomske moći roditelja.
Kada djeci omogućite sve u ekonomskom smislu postigli ste veoma loš aspekt u odgoju. Nekada se koristio aspekt „uvjetovanja“ u kojem se pred djetetom postavljao određeni zadatak da bi mu se nešto kupilo ili eventualno odobrilo. Ako dijete ionako sve dobija kakva je roditeljska, ili bilo čija druga; mogućnost da ga usmjerava i odgaja. Makar u tom „uvjetovanom“ elementu.
Nakon svega se pojavila situacija u kojem je dijete počelo da uvjetuje. Sada ono ima mogućnost da usmjerava razvoj obitelji, pa čak i da se po njemu „ravnaju“ ekonomske prilike u domaćinstvu. Davno je prošlo vrijeme kada se djeci govorilo: „Pričekaj dok bude plata“. Djeca koriste stanje „kapitalističkog vakuuma“ u kojem je kultura šopinga najvažnija.
Balon koji mora puknuti
Uz sve navedeno javila se, često i medijski promovirana, priča o dječijim pravima. Svakako da svaki pojedinac na planeti ima prava, ali se često zaboravljaju obaveze. Pravni i legislativni sustavi često nemaju odgovor na neki aspekt devijantnog ponašanja kod djece. Danas se često, nadam se u šali, kaže kako će ljudi početi prijetiti svojom djecom jer znaju da ona nisu zakonski odgovorna. Kada se sa svih aspekata djetetu omogući, ali i dozvoli sve, nemoguće je očekivati razvoj nekog oblika empatije.
U veoma kratkom periodu društvo je, svojom krivicom nedostatka pravog odgoja, došlo u stanje da zavisi od želja (razmažene) djece. Trenutno izgleda da to odgovara svima – od proizvođača do prodavača robe, od roditelja koji misle da su mirni do djece kojima se sve želje ostvaruju. Ali ovakav balon mora doživjeti krah. Šta se dešava sa obiteljima u kojima se više nema mogućnost kupovine „svega i svačega“? Da li će dijete, naviknuto na sve moguće privilegije, htjeti i da ih se odrekne? Na koji način će to ostvariti?
Društva u kojima nekontrolirana potrošnja dominira su osuđena na propast, a posebno ona u kojim tu potrošnju uvjetuju djeca. Nedostatak svijesti i razuma, pokušaj „zaštite“ djeteta, omogućavanje svega u ekonomskom smislu, pritiska na sve samo da bi djetetu „bilo bolje“, prvo će doći na naplatu onima koji su to i omogućili – roditeljima.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.