Nedavno je supruzi zazvonio telefon – zove je neko iz ljudskih resursa firme u kojoj radi. Kažu, trebalo bi da se pojavi na nekom sastanku, iako je usred porodiljnog dopusta. Nakon prvog poroda supruga se ekspresno vratila na posao, poslije samo tri i po mjeseca odsustva. Zakon u Holandiji inače predviđa ukupno samo 16 sedmica trudničkog, odnosno porodiljnog odsustva za majke, i to četiri do šest sedmica prije termina, i 10 do 12 nakon poroda. Naravno da to nije uvijek lako uskladiti, a kako se naša kćerka rodila mnogo ranije, svih 16 sedmica je iskorišteno nakon poroda.
Povratak na posao moje supruge se ispostavio kao kobna greška. Dijete je bilo i dalje premalo, težila je samo 4-5 kilograma i bilo je nemoguće poslati je u jaslice. Naše majke su pomagale i smjenjivale se u posjetama, a ja sam dugo imao neki iracionalni strah ostanka kod kuće s bebom nasamo, pogotovo jer je rođena tako mala. Mnogo lošeg što će se kasnije izdešavati, psiholozi su nam objasnili da je, između ostalog, i posljedica preranog povratka na posao, odnosno neprovođenja adekvatnog vremena s bebom.
Iako žene u prvih devet mjeseci imaju pravo na dojenje na poslu i u teoriji je to dozvoljeno, ipak je u praksi vrlo teško ostvarivo. A i ko bi donosio dijete od nekoliko mjeseci triput dnevno na dojenje – bila bi potrebna još jedna osoba za to.
U EU minimalno dvije sedmice dopusta za drugog roditelja
Do prije dvije godine zakon je predviđao i eventualno roditeljsko odsustvo, ali je to bilo plaćeno samo u državnim firmama, dok je novim zakonom taj dopust podignut na viši nivo, i sada oba roditelja imaju pravo na po devet sedmica – plaćeno je 70 posto, a taj trošak snosi država. Roditelji se sada odlučuju to vrijeme iskoristiti ili odmah, ili nakon određenog perioda, i razgoditi ga na više mjeseci, pa onda nerijetko ne rade jedan dan u sedmici. To Holandiju dovodi blizu samog vrha unutar Evropske unije kada je očinski dopust u pitanju, iako je i dalje pri dnu kada govorimo o trajanju dopusta za majke. Inače, Evropska unija je propisala minimalno dvije sedmice dopusta za drugog roditelja, ali mnoge zemlje daju i više.
Pored toga, muškarcima je omogućeno i dodatnih plaćenih šest sedmica u prvih pola godine djetetovog života, što je prije bilo samo dva radna dana, i to je jedno od obećanja koje su vlasti ispunile. Ono što nisu ispunili, a o čemu sam takođe pisao ranije, su besplatni vrtići od 2024. godine. Stranka D66 je naposljetku progurala ideju o 96 posto subvencije na ionako preskupe vrtiće, ali je ta ideja odgođena. Sada kada je vlada pala, očekuju se novi izbori i realno ko zna da li će se to ikad desiti, a situacija je takva da trenutno dvije prosječno zaposlene osobe moraju izdvojiti oko 1.000 eura mjesečno za vrtić ili eventualno ne raditi istim danima, pa uštedjeti na danu ili dva, što onda ispada da se plaća 60, odnosno 80 procenata. Problem neviđanja partnera ćemo ostaviti po strani.
Balkan kao predvodnik u trajanju porodiljnog dopusta
Nakon lošeg iskustva s prvim djetetom i povratkom na posao, s drugom kćerkom smo odlučili iskoristiti sve vrijeme koje nam se pruža. Došli smo u Sarajevo, gdje imamo roditeljsku podršku, i uzeli maksimalno vremena da provedemo s bebom – i to oboje. Primijetili smo da se manje prepiremo, da je atmosfera u kući pozitivnija i da je jednostavno sve lakše. Istina je i da je s drugim djetetom obično lakše jer čovjek ima iskustvo, ali sad smo se počeli pitati kako je moguće da smo prvi put za normalno prihvatili nešto što je nenormalno.
Osvrnuli smo se na zemlje okruženja, pregledali podatke Istraživačkog centra Evropskog parlamenta i uvidjeli da ima i gorih, ali da je na Balkanu situacija zakonski mnogo bolje riješena nego u mnogim EU zemljama.
U Bosni i Hercegovini, iako se razlikuje od kantona do kantona, moguće je uzeti 12 mjeseci porodiljnog odsustva, bez obzira na to o kom se roditelju radi, a u Kantonu Sarajevo čak primati i prosječnu platu entiteta Federacije BiH, bez obzira na radni status.
Među zemljama Evropske unije ima i sličnih primjera. Bolje od toga je recimo u Bugarskoj, koja ohrabruje žene da ne rade posljednjih šest sedmica trudnoće, a nakon toga da s djetetom ostanu godinu dana. Hrvatska i Crna Gora imaju slične dužine odsustva kao i Bosna i Hercegovina, dok je u mnogim zemljama Evropske unije taj broj na samo 15 do 20 sedmica, ili čak i kraće, s izuzetkom Švedske koja ima duže odsustvo nego balkanske zemlje. U Švedskoj dopust traje po 240 dana za oba roditelja, od čega je 150 dana prenosivo.
Sve zemlje uglavnom u zakonu imaju nekako riješeno da odsustvo bude plaćeno, ali se metode plaćanja razlikuju, pa nekad to dotira država, a nekad same kompanije ili osiguravajuće kuće, pa čak i službe za nezaposlene.
Ostavka ako želiš biti s djetetom
Pored problema dužine trajanja porodiljnog dopusta, problem predstavlja i da se među određenim profesijama u praksi podrazumijeva da majka novorođenčeta i dalje radi. Holandska državna televizija je nedavno napravila prilog o tome kako se npr. političarke nikad ne usude uzeti bilo kakvo odsustvo zbog trudnoće ili poroda, a nedavno je jedna političarka po prvi put u historiji sebi omogućila ovaj dopust. Budući da su uskoro izbori, ko zna da li bi se na to odlučila da nije izborna godina.
U Engleskoj je ta praksa čak išla i dalje, pa se od političarke očekivalo da podnese ostavku, te da se neplaćeno dalje bori za kvalitetno vrijeme s djetetom. Srećom, to više nije tako, ali je i dalje pravi bauk kada se npr. u Evropskom parlamentu pojavi žena koja doji, pa to onda prenesu svi mogući mediji, kao da to nije nešto normalno, prirodno i nadasve potrebno za dijete. Valjda bi društveno prihvatljivije bilo da dijete ostaje kući s dadiljom koja mu daje dohranu i da vrijeme ne provodi s majkom. Naravno, ironičan sam, i ne mislim tako, ali svijet u kom je vijest da neko doji dijete mi se i dalje čini zaostalim.
Treći, i možda najvažniji problem, koji je sigurno mnogo prisutan kod nas, je prešutna diskriminacija trudnica ili onih koje to žele postati. Često se tim ženama ne produžavaju ugovori, a nerijetko moraju i kriti trudnoću da bi ostvarile neke povlastice na radnom mjestu. Nažalost, to se dešava svugdje, a iskustvo mi govori da u Holandiji nije ništa bolje, ali se veoma teško boriti protiv toga, jer uglavnom svaka zemlja dozvoljava poslodavcu da bez ijednog razloga radniku ne produži ugovor.
Tate se uvijek mogu angažovati
Na kraju moram reći da sam sretan što i kao otac mogu provesti određeno vrijeme s bebom. Često čujemo kako su bebe privrženije majkama, što ispada nekako prirodno zbog samog dojenja, ali ne moraju muškarci baš sve prepustiti ženi. Tate uvijek mogu presvući dijete, izvesti ga na sat vremena vani ili gugutati zajedno s bebom, sve dok ne pozovu upomoć svoju partnericu jer nešto ne znaju da urade.
Šalu na stranu, ali dobro je što se sve više priča i o porodiljnom odsustvu za muškarce, a kao i u mnogim drugim stvarima, vjerovatno nismo svjesni da Balkan ipak ima bolje zakone nego mnoge druge, naprednije zemlje.
Kada sam svojim balkanskim prijateljima pričao kako su te stvari riješene u Holandiji, često sam primjećivao nevjericu na njihovim licima. Valjda su navikli da je sve preko granice bolje, pa i to, što srećom ipak nije slučaj. Nisam siguran da je humano ostaviti malo dijete već nakon 12 sedmica i ne biti s njim/njom više od osam sati dnevno, koliko god to bilo u zakonu, i koliko god ljudi navikli na to. Zato je potrebno da se izborimo za bolje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.