Musemija. Tako su ga zvali u raji, tako su ga zvali suigrači, tako smo ga zvali i mi, igrači sarajevskog Partizana. Od 1969. smo se sretali na pomoćnom terenu koševskog stadiona prije ili poslije treninga. Nikad nije prošao, a da nije stao s „prašinarima“, kako su nas zvali jer smo trenirali na čuvenoj koševskoj šljaci.
„Kad postanete igrači, i vi ćete na travu“, pio nam je krv.
Nikad, al’ nikad nije propustio priliku da nas pozove na bozu i šampite – naravno, kada su to okolnosti dozvoljavale.
Nudili su se i Zvezda, i Hajduk, i Dinamo
Vahidin je bio samo dvije godine stariji od mene, a meni je izgledalo kao 10 jer je već tada uživao ogroman ugled koji se debelo prelijevao preko granica Jugoslavije.
Nije imao dlake na jeziku, što jeste malo trivijalan izraz, ali uz njegovo ime stoji čvrsto kao stijena. Od desete godine, koliko je imao kada je iz Janje došao u Sarajevo, vodio je beskompromisnu bitku za fudbalski i osobni status u klubu koji je bezgranično volio, ali koji ga u nekim situacijama nije shvaćao ili, bolje rečeno – nije tretirao kako on to zaslužuje. Jednom kasnije, kada je izborio status prvotimca pa onda reprezentativca Jugoslavije, rekao je bez uvijanja: „Moje noge vrijede 20 miliona“… onih, nekih para. Nudili su i Zvezda, i Hajduk, i Dinamo, a on je ipak ostao da bi u Sarajevo donio prvu titulu, u sezoni 1966/67.
Gledajući Musemijine treninge, posebno individualne, mogli smo zaključiti kolika je njegova ljubav prema fudbalu. Ostajao bi nakon treninga sam sa loptama „na kanafi“ i bjesomučno skakao i udarao loptu glavom. Svakih desetak udaraca skraćivao je špagu na kojoj je visjela lopta. Često je izgledalo da lebdi u zraku. U stvarnom životu nikad nije lebdio, bio je realan i otvoren do bola.
Neprežaljeno finale najbolje reprezentacije ikad
Kada govorimo o bolu, vjerovatno je najveći onaj (pored deset operacija, od čega tri na nosnoj kosti) nakon one glamurozne situacije 1968. godine u finalu Evropskog prvenstva u Italiji. Protiv domaćina je reprezentacija Jugoslavije (mnogi će reći: najbolja svih vremena predvođena Džajićem, Osimom, Aćimovićem…) vodila 1:0 (pogotkom Džajića). Na loptu Acimovića, koju je poslao prema drugoj stativi, Musemija se bacio, uklizao, ali i ostao kratak za koji centimetar. Italijani su izjednačili i u ponovljenoj utakmici, nakon pobjede 2:0, osvojili titulu.
Vahidinove vrijednosti nikada nisu bile upitne ni one na terenu ni one izvan njega. One na terenu prepoznali su ljudi iz Nice gdje je tada trener bio Vlatko Marković. Musemić je u Francuskoj, od 1979. godine, odigrao tri sezone i u 42 utakmice zabio 19 golova, ali dalje nije mogao. Bolovi i povrede su zaustavili njegovu karijeru u 29-oj godini.
Srećom da je u Francuskoj zaradio mirovinu, jer odnos prema toj generaciji igrača u tzv. demokratski nastalim državama nakon raspada Jugoslavije je sramotan.
Fudbaleri Musemićeve klase obično nakon karijere lako nađu „uhljebljenje“, ali Musemija nije iz te garniture. A upravo te garniture su ga zaobilazile, no to ga nije baš pogađalo. Znao je koliko vrijedi on, a koliko oni.
‘Lako je s mindera komentarisati’
Komentarisao sam i izvještavao sa mnogih Vahidinovih utakmica. Nakon jednog mog ishitrenog komentara na promašenu šansu na teškom zaleđenom terenu, sreli smo se – u kafani, naravno.
„Jela, lako je s mindera komentarisati. Dedera siđi na ovo Hasino strnjišće, pa da te vidim“.
Naravno bilo je tu bilo više šege, nego zbilje, ali kod Vahidina nije bilo zaobilaznog puta, nego ravno u glavu.
Ne znam odakle mu je došao nadimak „Soko“. Moram priznati da ga nikad nisam čuo među rajom. Ako je dobio nadimak „Orao“, onda je došao zbog njegovog držanja, sjajnog skoka i igre glavom. I na kraju, sada nas gleda sa orlovskih visina.
Hvala ti na svemu, Musemija, počivaj u miru nebeskih visina.