Od prvog dana naredne godine, državljani Kosova mogu bez viza putovati u šengensku zonu. Takva je odluka na radost mnogih Kosovara, a posebno mojih prijatelja Fidana i Teute, rođenih u Gnjilanama, još dok je Kosovo bilo Socijalistička autonomna pokrajina u okviru SFR Jugoslavije. Zajedno s njima sretan sam i ja, jer ćemo se moći spontano viđati u Hrvatskoj, Austriji, Holandiji ili Grčkoj.
Otkako smo se upoznali prije 15 godina, naše prijateljstvo smo održavali tako što smo ili dolazili u Prištinu, ili slali garantna pisma kako bismo se negdje drugo vidjeli. Nekoliko puta smo se našli u Ulcinju i Beogradu, a gdje god bismo se pojavili, ljudima je bilo čudno otkud to da se jedna bosanska porodica tako intenzivno druži s jednom kosovskom. To do ‘90-ih i nije bilo tako čudno, ali nakon toga jeste, i to uglavnom zbog loše povezanosti, nikakvih odnosa između dvije zemlje, međusobnog nepriznavanja, nedostatka biznisa itd.
Nažalost, predsjednik najjače stranke iz bh. entiteta Republika Srpska (Milorad Dodik) je najavio kako će vizni režim između Bosne i Hercegovine i Kosova i dalje ostati na snazi, iako je čovjek iz njegove stranke, sasvim kontradiktorno toj izjavi, potpisao sporazum po kom se vize ukidaju.
Očigledno je da se još dugo nećemo vidjeti u Sarajevu. Nisu nam ni na svadbu mogli doći, iz prostog razloga što “Bosna i Hercegovina ne izdaje turističke vize nosiocima pasoša Republike Kosovo”. Tako mi je rečeno u Birou za strance.
Različite vize za supružnike
Prije nekoliko sedmica, dok još nismo znali za odluku Evropskog parlamenta o viznoj liberalizaciji, zajedno smo po šesti put popunjavali garantno pismo koje inače šaljem brzom poštom za Prištinu. Jedini način da pošta sigurno stigne je da je ne šaljete regularnim putevima, inače će vjerovatno završiti u Srbiji. S obzirom da se radi o povjerljivim dokumentima, ne isplati se kockati.
Nakon što su dobili garantna pisma, oboje su tražili vize na po godinu dana. Ona je dobila jednogodišnju šengen vizu, a on ne. Umjesto toga, dobio je vizu na šest mjeseci, iako takvo što nije ni zatražio. Bitno je napomenuti da se radi o zaposleniku strane organizacije, s platom mnogo višom od prosječnih kosovskih plata, i čovjeku koji dosad nikad nije napravio nijedan problem unutar šengena.
Pošto holandske konzularne usluge u Prištini obavlja švicarska Ambasada, žalio se na tu odluku, ali je od ambasade dobio vrlo uopšten odgovor, bez konkretnog razloga zašto viza nije odobrena na duže. Nakon što smo insistirali na konkretnom odgovoru, osoblje ambasade se pozvalo na član 24. viza koda Evropske unije, u kom se navodi kako je potrebno imati tri šengen vize unutar dvije godine da bi se izdala jednogodišnja viza. Pritom je osoblje zaboravilo da su njegovoj supruzi već izdali jednogodišnju vizu ne poštujući to pravilo, te ga samim tim oštetili bez ikakvog razloga.
Razlog možda leži u činjenici da je ranije odbijen u istoj ambasadi, a nakon žalbe na tu odluku koju je poslao u švicarsko Ministarstvo vanjskih poslova, slučaj je dobio i tada mu je viza izdata, ali ni tada nije naveden razlog odbijanja. Lokalno osoblje mu je nezvanično reklo kako se to obično desi kada više puta garantno pismo šalje ista osoba. Tada su rekli i kako zadržavaju diskreciono pravo da ne kažu razlog.
Grozan tretman u ambasadama
U mom slučaju, vize su mi bile potrebne čim sam se početkom 2000-ih odvažio putovati malo dalje od naših prostora. Uvijek bih se nekako uspio snaći za vizu. Najprije mi je suprugin ujak slao garantna pisma, a kasnije sam, kao član nekoliko studentskih organizacija, često dobijao pozivnice za događaje na koje nisam ni išao. Pošto sam ispunjavao viza kod i njegov član 24, nakon nekoliko uspješnih šengen viza, dobio sam i dvije uzastopne jednogodišnje vize.
Ipak, jedno od najružnijih iskustava mi se desilo u njemačkoj ambasadi, kada sam dobio poziv za godišnji sastanak organizacije Erasmus Student Network.
Nakon petosatnog čekanja i ulaska u prostorije, pokušali su me nagovoriti da vizu tražim na tačno pet dana, iako smo putovali automobilom, a sam događaj je toliko trajao. Pošto sam odbio, te ipak napisao broj sedam pored polja za broj dana na koji tražim vizu, zaštitari iz ambasade su mi naprasno počeli pregledati dokumente. Na moje pitanje zašto to rade i s kojim pravom, zaprijetili su mi fizičkim izbacivanjem iz konzularnog dijela zgrade.
Vizu sam zatim dobio na šest dana, i to uz jednu vrlo čudnu, neprofesionalnu i bahatu komunikaciju osoblja konzularnog odjela. Moj tadašnji saputnik je vizu dobio tek nakon žalbe, a prvobitno je odbijen takođe bez objašnjenja. Saznali smo da je čovjek s istim imenom trebalo da bude odbijen, ali su ih pomiješali.
Umjesto objašnjenja, samo tehnikalije
Uskoro sam gostovao na jednoj konferenciji u makedonskom Kruševu, gdje je tada bila i njemačka ambasadorica. Nakon razgovora s poznanicima, rečeno mi je da ni makedonski građani nemaju bolji tretman, te da se u ambasadi uvijek osjećaju građanima trećeg reda. Na moje pitanje zašto ne mogu promijeniti ponašanje, i ljude tretirati malo više ljudski, ambasadorica mi je počela pričati tehnikalije o tome kako se aplicira za vizu.
Ipak, vrhunac mi je bio kada sam 2005. godine ugledao literarno takmičenje na temu “Najbolja priča iz reda za vize”, u organizaciji Udruženja Građanski pakt za Jugoistočnu Evropu. Dakle, nije bilo dovoljno što se ponižavamo u redovima, nego smo još bili ohrabrivani da o tome pišemo šaljivim i interesantnim tonovima.
Pored ovog iskustva u njemačkoj ambasadi, još sam se nekoliko puta osjećao kao smeće, posebno kada po četiri-pet sati čekam da mi u slovenskoj ambasadi udare tranzitnu vizu jer inače neću moći doći do Austrije. Slovenija je, iako tada nije bila dio šengena, mogla priznavati šengen vize jednako kao i svoje. To se recimo radilo u Mađarskoj i Slovačkoj, ali ne i kod Slovenaca.
Holandski pasoš sva vrata otvara
Nisu sva iskustva bila tako gorka. Kad sam završio fakultet, nisam odmah našao posao, a bilo mi je potrebno da dobijem još barem jednu vizu do liberalizacije. Malo sam se raspitao, sakupio nekoliko dokumenata, a među njima poziv za konferenciju u Pragu, dvije rezervacije u Grčkoj i Italiji, holandsko garantno pismo i svoje stare vize. Problem je bio što nisam više bio student, pa sam na brzinu upisao postdiplomski, nikad ga ne plativši, ali sam na fakultetu uspio izdejstvovati potvrdu o upisu.
Došao sam do češke ambasade, a tada mi je lično konzul rekao kako ga dokumenti ne interesuju, te da je jedan poziv dovoljan. Isti dan mi je udario godišnju vizu, uz komentar da ga je sramota da ovako nešto traži bivšim Jugoslovenima koji su uvijek u Evropi uvijek važili za jednake građane. I danas se sjećam tog čovjeka, a takav odnos ću kasnije dobiti od svih graničara svijeta nakon što sam se počeo pojavljivati s holandskim pasošem.
Ogromna je razlika u tretmanu gdje god se pojavite, bilo da putujete avionom ili kopnom. Ono što malo ko zna je da bh. građanima nije potrebna viza za neke zemlje za koje građanima EU jeste, poput Kine i Rusije. Stoga je kombinacija holandskog i bh. pasoša sjajna kombinacija jer mogu i u Kanadu ili SAD, ali i na krajnji istok. Ako mi je viza nekad potrebna, uglavnom je mogu dobiti pri dolasku ili na internetu.
Dokumenti se uzimaju kad ti ne trebaju
Zbog te ogromne razlike u tretmanu, često zaboravljam kako mi je nekad bilo. Ipak, tu su susjedi da me povremeno podsjete, jer i kad dođem s holandskim pasošem, desi se da se nekome ne svidi moje ime, pa me na granici zadrže duže od očekivanog, čekajući reakciju i tragajući za cigarama i drogom. Kako nikad ne uspiju naći ono što traže, opušteno sa strane gledam dok se graničari svađaju zbog pogrešne procjene. Na njihovu žalost, to nije moj problem. Uzmem svoj pasoš i furam dalje.
Vize su za mene prošlost, a sada se nadamo i za ostale građane Zapadnog Balkana. Jedini koji su ostali bez mogućnosti bezviznog putovanja su nosioci srpskih pasoša izdatih na Kosovu, a ti pasoši nisu dio Sporazuma o viznoj liberalizaciji. Ono što tim ljudima preostaje je da uzmu kosovske pasoše, kao što i Kosovari masovno uzimaju srpske.
A da mi je barem nagovoriti prijatelje da obnove svoje stare srpske lične karte, ne bi nam bio problem vidjeti se bilo gdje u Bosni. S tim dokumentom se još uvijek može ući u Bosnu i Hercegovinu, ali biometrijski pasoš Republike Kosovo nije dovoljno dobar. Promijeniće se i to, a dotad srpski dokumenti za njih nisu opcija, koliko god ja to ne razumijem.
A ja se vodim izrekom jednog Makedonca s bugarskim pasošem koji trenutno radi sa mnom u Amsterdamu. On kaže: “Dokumenti se, sine, vade onda kad ti ne trebaju. Kad zatrebaju, tad je kasno”.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.