“Kao građani svi imamo obavezu intervenisati i uključiti se. Građanin mijenja stvari” – Žoze Saramago
U Crnoj Gori Saramago sigurno ne bi bio omiljen. Pozivao je, zamislite, građanina na odgovornost. A Crnogorci, to je makar poznato, ne vole odgovornost. Građani u Crnoj Gori često znaju da se javno, a puno više tajno tuže na vlast i njene postupke. Sve vlasti u Crnoj Gori su načinile puno namjernih i nenamjernih grešaka, ali ono što mene zanima jeste, gdje je, kolika je krivica ili makar odgovornost prosječnog građanina Crne Gore za sadašnju situaciju?
Ima jedna interesantna priča iz Grčke od prije desetak godina. Kratka je i ispričaću vam je jer je simpatična, duhovita, poučna i veoma važna za ovaj tekst.
Grčka se je 2009. godine suočila sa stravičnom ekonomskom krizom. Niko više nije mogao da sakrije stotine milijardi duga koji su stigli na naplatu maloj Grčkoj. Odjednom je raj pretvoren u pakao. Reklo bi se na prvu, iz čista mira.
Bijes je, s pravom, bio usmjeren prema političarima.
Odjednom su do juče ugledne ličnosti iz političkog života zemlje otvoreno nazivane lopovima.
Ali, kako je vrijeme odmicalo, a nezavisni eksperti iz Evrope ulazila u ekonomske tajne Grčke, otkrilo se da i građani nisu baš tako nevini kako se žele prikazati.
Naprotiv, kako se klupko odmotovalo, dalo se zaključiti samo jedno: građani su bili aktivni kreatori svoje tužne sudbine, i većina je apsolutno bila svjesna kuda to vodi društvo i državu u cjelini.
‘Slijepo’ ostrvce u Grčkoj
Bilo kažem, ali ih je baš brigalo kao i političare.
Bili su važni trenutni benefiti.
Uglavnom, nezavisnim ekspertima je posebno bilo zanimljivo jedno “slijepo” ostrvce u Grčkoj. Stanovnici ostrva su po medicinskim kartonima ima li strašan problem. 60 odsto građana je bilo slijepo ili imalo umanjene sposobnosti kada je vid u pitanju i po tom osnovu su uživali određenu nadoknadu.
Na svu sreću, naknadnom kontrolom, utvrđene je da skoro svi na ostrvu dobro vide.
Ali, po budžet Grčke je bila učinjena nepopravljiva šteta.
Zašto vam ovo pričam.
Enormni rast broja osoba sa invaliditetom
Crna Gora je u posljednjih nekoliko godina načinila veliki napredak u smislu poboljšanja statusa osoba sa invaliditetom (OSI). Poseban je napredak napravljen sa Fondom za rehabilitaciju pri Zavodu za zapošljavanje Crne Gore.
Ideja je bila da Fond shodno utvrđenom invaliditetu subvencionira u maksimalnom iznosu do 75 odsto zaradu u firmama koje zaposle lice sa invaliditetom.
U početku je sve izgledalo kao sjajan potez Vlade.
A onda su počeli da stižu na naplatu rezultati namjerno ili nenamjerno nakaradnih zakonskih rješenja.
Za razliku od okruženja, koje je fiksiralo iznos koji se može subvencionirati, zakonska rješenja u Crnoj Gori se nisu time bavila.
Na ovaj način se, pogađate, brzo došlo u problem.
Prvo je enormno rastao broj lica sa invaliditetom. Zašto je došlo do toliko naglog porasta i koji su razlozi je pitanje za Komisiju Zavoda koja vrši procjene, ali zar nije malo čudno da nam se u samo nekoliko godina broj osoba sa utvrđenim invaliditetom poveća nekoliko puta. Hvala Bogu nije bio rata, nije se desila nikakva prirodna katastrofa a nije prijavljeno ni povećanje broja povreda na radu.
Ali je to samo početak priče.
Ostatak je naravno, kao i u svakoj priči na Balkanu, još luđi i nevjerovatniji.
Odjednom su plate OSI postale najveće u Crnoj Gori. Odjednom su pripadnici OSI postali najjači kadar u svim oblastima, jači od menadžera, poslanika, ministara. Dostizale su se i astronomske plate od osam hiljade eura na koje je država trošila astronomske subvencije.
Reklo bi se procvat.
Osim što taj procvat finansiraju poreski obveznici ove države.
Niko nije lud da se zamjera biračima pred izbore
I to je moglo da funkcioniše nekoliko godina.
A onda havarija.
Upućeni u stanje finansija kažu da su sredstva Fonda već potrošena a tek je peti mjesec. Šta ćemo sa ostalim mjesecima u godini i tužbama u desetinama miliona eura koji vise državi nad vratom?
E to već niko ne zna.
Iz Fonda za rehabitilitaciju su predložili da se uradi jedina normalna stvar: da se pribjegne izmjeni zakonske regulative.
Ali to trenutno nije moguće jer je parlament odavno raspušten, a i da nije niko se u ovom trenutku time ne bi bavio.
Za sada je država rebalansom omogućila Fondu da preživi još koji mjesec, ali je to opet kratkoročno rješenje. A sasvim su jasni i motivi: niko nije lud da se zamjera biračima pred parlamentarne izbore koji će se održati 11. juna ove godine.
Zato će povratak u realnost koji će poslije izbora sigurno doći biti izuzetno težak.
Mnogo toga nerealnog će morati biti ukinuto ili smanjeno.
Na kraju, dok se Crna Gora bude budila iz laži, i kao i Grčka, iz raja budemo prelazili u pakao, najviše će stradati upravo oni za čija se prava na ovaj način borilo: penzioneri, osobe sa invaliditetom, lica koja primaju socijalnu pomoć.
Naše duhovno i materijalno siromašno je, između ostalog, uslovljeno i fukarlukom duha.
Naša potreba, dok se zaklinjemo u tradicionalnu čast i poštenje, da uvijek na mufte nešto ušićarimo, čitaj ukrademo, dovešće nas, siguran sam, i to veoma brzo, na kraj puta.
Tada ćemo jasno vidjeti sve naše grijehe, laži i krivice za postojeće stanje.
Vidjećemo, ali biće kasno.
Crnoj Gori prvo trebaju novi građani
Jedino što će biti dobro sa ekonomskim krahom, jeste to, što će umjesto crnogorskih političara i građana, pravila igre određivati igrači sa strane. Kao i u slučaju Grčke, oni će dati novac, ali i pažljivo voditi računa o svakom potrošenom euru.
Za to vrijeme, mi ćemo kao postiđeni propali domaćin ispružiti ruku i “časno” uzeti milostinju.
Dok se budemo oporavljali, a to neće biti nimalo kratak period, pošto nam pošten rad ne ide od ruke, bilo bi dobro makar da radimo na čeličenju duha i brušenju karaktera.
Jedino nam to može garantovati da nam se slično u budućnosti ne ponovi.
Crnoj Gori trebaju novi političari i to je jasno. Ali joj prije toga trebaju novi građani.
Oni koji neće danas uzeti besplatan ručak pri tome ne znajući šta će večerati.
A do tada, biće puno iskušenja.
Znam samo, da se dno državnog budžeta vidi.
I da ćemo cijenu kao uvijek platiti mi, obični građani.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.