Moj drug Ivan ne ide na koncerte u Sarajevu. Kaže da Sarajevo nema dobru koncertnu dvoranu i da ne želi gubiti vrijeme i novac na loš zvuk. Pokušali smo ga nagovoriti da idemo slušati Kraftwerk, Stinga ili Gypsy Kings, ali bez uspjeha. Kad sam ga pitao da li bi išao na Metallicu u Amsterdamu, oduševljeno je rekao da bi, ne znavši da zvuk ni ovdje nije uvijek najbolji. A nisam to znao ni ja sve dok se u to i sam nisam uvjerio.
Kupio sam karte za koncert Metallice čim su stigle u prodaju, i to dvodnevne, ne žalivši 190 eura po karti. Iako sam znao da ću malo prije koncerta dobiti dijete, računao sam da ću barem jednu večer moći otići s nekim, dok ću kartu za drugi nastup prodati. U Holandiji inače takva prodaja funkcioniše preko sajta TicketSwap, a za događaje poput ovog, karta ode u roku od minut-dva. Međutim, i tu ću se prevariti. Organizator je zabranio preprodaju.
Metallica je sigurno jedan od pet bendova koji su obilježili moju mladost, a vjerovatno prvi izbor benda koji želim čuti uživo. Posebno sam ih slušao u tinejdžerskim godinama, još od osnovne škole, pa sve do fakulteta. Izlazio sam u sarajevske “rupe”, jer u bilo kakvom popularnom kafiću ovakva vrsta muzike se nije mogla čuti. Tu i tamo bi u nekim mješavinama rock kafića i “nečega što izgleda normalno” puštali hitove Nothing Else Matters, The Unforgiven ili Mama Said. Balade su valjda svima bile prihvatljive, a njih su i moji ukućani bolje podnosili. Grdili bi me ako bih pustio Enter Sandman, Master of Puppets ili neku drugu, jaču pjesmu, a pošto sam u svakom trenutku u kući imao komplet Hitachi i Sony zvučnika ukupne jačine od oko 600 W, bilo je nesnosno živjeti sa mnom u trenucima kada bih ovakvu muziku puštao do iznemoglosti.
Heavy metalac Aldin
Iako ni ja, a ni moje društvo, nismo najbolje razumjeli tekst, pjevali smo onako kako čujemo, sve dok u osmom razredu među nas nije stigao Aldin, momak koji je rat proveo u SAD-u i koji je svima ispisao po svesku tekstova Metallice. I danas imam uspomenu od “heavy metalca Aldina”, 30-ak tada najpopularnijih pjesama ove grupe, a sveska stoji zajedno s piratskim kasetama.
Tada nije bilo interneta da se takvo što pronađe, a originalne kasete i CD-ove smo mogli samo sanjati, tako da su sve moje kasete Metallice bile ustvari dobro kopirani duplikati. Razni piratsko-snimljeni bendovi su se tih godina mogli naći u Sarajevu za po pet maraka. Jednostavno, svima je bilo preskupo kupovati originale, a piraterija nije bila zakonski riješena.
Te kasete sada stoje u stanu koji sam iznajmio prijateljici, u kutku koji se zove “RNS”, što znači “razne nepotrebne sitnice”. I zaista, kome su potrebne kasete i CD-ovi u današnje vrijeme? Vjerovatno jedino nekome ko se iz nostalgičnih razloga ne želi odvojiti od njih, čak i ako ih nema na čemu slušati.
Kako sam prestao slušati pjesmu ‘Guantanamera’?
Moja mama, koja je odrasla na Beatlesima i Doorsima nije mogla shvatiti zašto ne mogu sve to isto slušati tiše. Govorio sam joj da se Metallica ne sluša tiše, ali nismo uspijevali pronaći zajednički jezik. Jednom sam čak pustio Metallicu na prozore, kako bih otjerao bolivijske svirače ispred zgrade koji su me godinu dana maltretirali istim albumom svakog ubogog dana. Stavio sam na prozore svojih 600 W, pustio muziku i izašao napolje. Živio sam pored sarajevske Tržnice, na glavnom šetalištu, a buka se mogla čuti do Katedrale, nekih 300 metara od kuće. Odjekivale su tako Master of Puppets, Battery i druge isključivo žestoke pjesme.
Poslije sat vremena me kući dočekala policija, a ja sam najpoštenije rekao razlog. Bolivijaca sutra više nije bilo, tako da su Guantanameru ponijeli sa sobom.
Počeci slušanja ovog benda sežu još u 1996. godinu. Nakon što me u sedmom razredu osnovne drug iz razreda Sanin uveo u svijet rock i metal muzike, najprije mi pustivši album Load, zatim i starije albume Metallice, pa na kraju i druge žanrovski slične bendove, nisam ni slutio da ću 27 godina kasnije na stadionu u Amsterdamu željno iščekivati bilo šta s tog albuma.
Prije nekoliko godina sam pokušao kupiti kartu za Metallicu, ali sam nakon 20 minuta na tzv. listi čekanja, obaviješten kako su sve karte prodate i kako su ostale samo još one za VIP, od po 500 eura i više. Iako sam taj dan čak uzeo odmor kako bih uspio kupiti kartu, i pored toga što sam uključio 10 različitih pretraživača na kompjuteru i telefonu, kupovina mi nije pošla za rukom.
Zvuk kao iz bačve
Pet godina kasnije, ovaj bend više nije toliko popularan kao nekad. Došao sam do karata za oba dana i mjesecima unaprijed se radovao tom danu kada ću ih konačno čuti uživo. Stigli smo moj prijatelj Marko i ja, sjeli na svoja mjesta, iščekujući da uskoro počnu svirati. Krenuli su sa deset minuta zakašnjenja, najprije sviravši neke nove, a kasnije i neke meni potpuno nepoznate pjesme.
Međutim, najveći problem je bio zvuk. Osjećao sam se kao da slušam Metallicu na kaseti, gdje bez slušalica nema šanse da ubodem šta je pjevač htio reći, baš kao nekad, dok me s ispisanim tekstovima nije spasio heavy metalac Aldin. Mislio sam da je možda do mene, ali Marko se slaže kako je u zvuku bilo previše eha, te se nije mogla fino čuti ni svirka, a kamoli riječi.
Najbezvezniji momenat večeri desio se kada su ih ljudi pozvali na bis. Svi članovi benda su se vratili na binu i onda počeli nasumično držati govore. Nakon toga su se razišli, a prije toga podijelili trzalice. Valjda je previše da se svira i minut duže od sat i 50 minuta.
Čudno iskustvo
Sve u svemu, koncert Metallice je bio jedno čudno iskustvo. Iako sam ih konačno čuo uživo, vratio sam se kući više nego razočaran. Pao mi je na pamet Ivan s početka teksta, koji mi sigurno ne bi povjerovao da je zvuk bio tako loš. Pored toga, izgubio sam nekako volju da ih ponovo slušam uživo. Kada bi svirali za 10 konvertibilnih maraka u mom Sarajevu, teško da bih se odlučio otići na koncert.
Bendovi koji su postali toliko komercijalni više ne znaju ostati na bini duže od sat i 50 minuta. Odmah mi je pao na pamet tekst kolege Filipovića o Džoniju Štuliću. Čudan je osjećaj kada te iznevjeri neko koga si toliko volio, a kada čovjek odsluša koncert koji traje kraće od dva sata, gdje ne sviraju barem desetak poznatih pjesama, i gdje je zvuk više nego loš, ne može se osjećati drugačije nego prevareno. Publika je valjda potrošna roba, pa zašto se žrtvovati dodatnih pola sata ili srediti zvuk?
Metallici publika vjerovatno više i nije potrebna. Oni se odavno šepure u skupim šminkerskim odijelima, dok njihovi slušaoci i dalje nose majice s natpisom Metallica, ne znajućii ili ignorišući činjenicu da je sve to postalo besmisleno. Metallica i njihova ekipa vjerovatno ne žele bolje. Može im se i ovako.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.