Kad god najviše grmi, kaže stara narodna izreka, padne najmanje kiše. Tako bi se metaforički, u najkraćem, mogao opisati i miting “Srbija nade” u petak, bezbeli sa potpisom njenog predsjednika Aleksandra Vučića, na koji su pristigle, ili preciznije, dovezene brojne pristalice vlasti u Beograd ne samo iz Srbije i pogotovo sa Kosova, nego i iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, odnosno entiteta Republika Srpska, kao i – Hrvatske.
Ovaj put verbalna grmljavina je trajala danima prije “najvećeg ikad u istoriji” mitinga ispred Doma Narodne skupštine Srbije, a sve se završilo jakom i dugotrajnom – kišom.
Pa je izvjesno da su svi učesnici javnog prikazivanja dijela “srpskog sveta” i njegovog jedinstva, što je u suštini i bila osnovna poruka cijelog skupa, uključujući specijalnog gosta iz Mađarske, ministra inostranih poslova Petera Szijjarta – pokisli do gole kože. U bukvalnom smislu. Što je jednog Beograđanina navelo da na svom Twitter nalogu ispiše kako je posumnjao u vlastitu ateističnost nakon što su uslišene njegove silne želje da u petak uveče padne kiša i da bude što obilnija.
Koliko je to stvarno 300.000?
Iskreno, ovaj blog ne pišem ni zbog očekivane grmljavine vlasti nakon što je ona druga Srbija, koja ne ljubi Vučića, započela protestne šetnje “Srbija protiv nasilja”, čije lidere Vučić naziva lešinarima i hijenama, niti zbog dolaska Srba iz susjednih država ili raznih drugih balkanskih političkih (para)fenomena, niti “slučajne” pogrešne prognoze meteorologa koji su posljednje kapi kiše najavljivale do 17:00 sati.
Prije svega, u pitanju je moja (loša) slobodna procjena u tekstu od prije nekoliko dana kako Vučić ne može skupiti više od 300.000 ljudi, što je cifra koja se u političkoj borbi i strogo kontrolisanim medijima može zaokružiti i na milion, ako ustreba.
Gospodaru Vučiću današnjem, naime, proradio je onaj poznati egomanijački trip, koji mu je rekao kako njegov miting nade mora biti “veći”, jer je on taj koji je na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima dobio 2,2 miliona glasova, čiji je dio namjerio pokazati vizuelno i poslati slike svoje veličine urbi et orbi. Ništa od toga.
Plaćenih statista jest bilo mnogo, besplatna vozna ili autobuska karta do Beograda, flašica soka ili vode i 1.500 dinara (12 eura), ali nikako za zaključak kako je predsjednikov miting bio veći.
Ne bih ustvrdio kako je to bio ubjedljiv debakl Vučića, kako su to vidjeli mnogi na društvenim mrežama, ali je sigurno da je broj prisutnih, koji je jedini bio važan, bio tri puta manji od 200.000, koliko su glasile procjene najegzaltiranijih medijskih službenika predsjednika Srbije. Ali, već dugo, dugo u toj temlji potpuno iste stvari i događaji se vide potpuno različito, odnosno baš onako kako oni koji gledaju i žele da ih vide.
Ni Kurti nije sjedio skrštenih ruku
Što se mene tiče, planirao sam i prije mitinga Vučićeve nade napisati tekst “Gazimestan u Beogradu”, koji bi označio konačno zatvaranje mitingaškog kruga, započetog 1989. godine na Kosovu, gdje je Slobodan Milošević okupio možda i više od 300.000 ljudi iz cijele Jugoslavije, koji su u medijskim izvještajima lako narasli na cijeli milion. Uključujući predsjednika Predsjedništva SFRJ Janeza Drnovšeka.
Zapravo, ostao sam u dilemi – koliko je zaista suvislo takvo upoređivanje dva događaja o kojima će svaki čitalac šta god se napiše imati potpuno različito mišljenje. Iako bi, simbolički gledano, možda ipak na Vučićev miting nade trebalo gledati, ako ne na sam kraj, onda sigurno na početak kraja jednog političkog procesa koji traje već 34 godine.
Upravo zbog toga sam pažljivo saslušao 24-minutni govor Vučića pokislom narodu na ulici i milionima pred TV ekranima ili na internetu, sve čekajući hoće li i šta zaličiti na Miloševićevu zlokobnu rečenicu sa Gazimestana, onu o “oružanim bitkima pred nema koje nisu isključene”.
U međuvremenu, u Beograd su već stizale informacije iz blizine pravog Gazimestana kako ni premijer Kosova Albin Kurti (u dijelu zvaničnog Beograda poznat kao “teroristički ološ”), nije sjedio skšenih ruku. Upriličio je useljavanje novih gradonačelnika u tri opštine sa srpskom većinom na sjeveru Kosova, uz pomoć policije i razmjenu suzavca i šok bombi sa lokalnim srpskim stanovništvom, koje je, neizlaskom na izbore, fakat, delegitimiziralo njihov rezultat. Iako je sve legalno, kako bi se to vidjelo gledano iz Prištine.
Najefikasniji lijek nazvan ‘kosovaranje’
Zbog toga je Vučić ekspresno naredio podizanje vojske na najviši stepen borbene gotovosti i svojim pristalicama po ko zna koji put ponovo kako Srbija “neće sedeti skrštenih ruku” ukoliko dođe do napada na Srbe.
Tako je po ko zna koji put otkako je Milošević Srbima sa Kosova poručio “niko ne sme da vas bije”, vlast u Srbiji u obračunu sa opozicijom upotrijebila dosad najefikasniji lijek nazvan “kosovaranje”. Iskustvo svjedoči da su se sva opoziciona okupljanja tipa “ua, vlada” najlakše neutralisala “kosovaranjem”, odnosnom pričom o Kosovu kao duhovnoj kolijevci srpskog naroda i njegovoj ugroženisti.
Šta sam htio reći? Uprkos ratnoj retorici i spominjanja vojski i raznih sigurnosnih snaga na terenu na obje strane – rata, bar zasad, neće biti. Ne zbog činjenice da su i Amerika i zemlje Kvinte gotovo momentano osudilo useljenje gradonačelnika na sjeveru Kosova sa policijom, suzavcem i bombama, nego i zbog činjenice da to ne remeti planove vlasti Srbije o nastavku bojkota institucija Kosova, a možda i formiranju paralelnih organa na sjeveru Kosova. Za šta Vučić ima podršku “srpskog sveta”, ali i posve sigurno i onoga koji se krije iza kremaljskih zidina, s kojim od svih Srba najviše voli da se druži predsjednik Srba zapadno od Drine Milorad Dodik. Koji će nikako slučajno svoje obraćanje narodu na Vučićevom mitingu nade završiti usklikom: “Živjela Srbija, živjela Republika Srpska, živjela Rusija!”
Ali, nije Dodik bio glavna pokisla zvijezda u Beogradu. Ipak je to bio Vučić, prije svega najavom kako će ukinuti reality program na Pink televiziji, što je jedan od zahtjeva protestnih šetnji koje se nastavljaju već u subotu navečer.
Konačno – ‘predsednik svih građana Srbije’
Jeste, kako je rekao u izlivu ljubavi i razumijevanja, da ih ne može vidjeti očima, ali je opoziciji i Beograđanima ponudio razgovore i o ostalim njihovim zahtjevima, osim o formiranju prelazne vlade za pripremu novih izbora. Očigledno je da “kosovarenje” ponovo uspijeva, jer je već subotu uveče najavljena nova maršruta protestne šetnje, bez dvosatne blokade mosta Gazela. Glavni cilj je opkoljavanje zgrade Radio-televizije Srbije u Takovskoj ulici. Ali, o tom – potom.
Realno, najzanimljiviji Vučićev predgovornik, odnosno predgovornica, bila je jedna Bošnjakinja – Sabina Šego Juhović. Ona se, poslije 17 godina rada u Holandiji, vratila u Srbiju i poručila kako danas Srbija unapređuje odnose svojih građana, kako nije savršena, ali može biti “ako se svi potrudimo”.
Vučić nije propustio da pohvali njenu i odluku njene porodice, ali i da istakne kako je u Trebinju uhapšen odbjegli policajac koji je osumnjičen da je nedavno u Priboju u jednom lokalu ubio 35-godišnjeg muškarca bošnjačke nacionalnosti.
Bio je to bolji dio kišnog performansa ispred Skupštine, koji je Vučić iskoristio da izrekne nešto o promjenama koje je već dugo najavljivao, od koji je najvažnija ona kako će “od danas biti predsednik svih građana Srbije”, jer će se povući sa mjesta predsjednika Srpske napredne stranke. Što je ustavna odredba koja nije poštovana sa izgovorom da je nisu poštivali ni njegovi prethodnici, od Borisa Tadića pa tako redom. Bacio je i nešto više svjetla o tome kako će na ljeto biti osnovan pokret za narod i državu, u kojem će SNS biti stožer okupljanja najrazličitijih partija i pojedinaca, koji će, naravno, predvoditi lično, iako će nominalno ostati samo član SNS-a.
Prve pukotine raspada vladavine SNS-a
Sve u svemu, nekako je sve ličilo na nešto što je na zalasku, nešto za šta nije kriva samo kiša koja je neumoljivo padala i samo pojačavala taj osnovni utisak.
Ako sam i htio uporediti onaj zaista najveći miting ikada na području bivše Jugoslavije, gazimestanski, sa ovim Vučićevim, onda to jest paralela o najavi raspada bivše Jugoslavije onda i početku ili prvim pukotinama raspada vladavine SNS-a.
Hoće li to znati preokrenuti njegovi politički protivnici, pitanje na koje će odgovori početi stizati već u subotu navečer, već u vrijeme čuvenog Drugog dnevnika RTS-a, koji je i onda i danas nabolji lakmus papir političkih prila u Srbiji.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.