Bodystyling, afterwork mix, body toning, total body, body workout, aero box, fit life, core fit… Svi ovi engleski izrazi dolaze iz pojmovnika fitnessa koji se širi kako se koji novi vježbački trend pojavi. Ako želite održati fizičku spremnost (što je domaći izraz za fitness), pa odlazite u teretanu (što bi bio domaći izraz za fitness centar) neminovno ćete se susresti s tim pojmovima.
Ali u Hrvatskoj uskoro možda više i ne. Vlasnici, a i korisnici fitness centara mogli bi biti na mukama ako u Hrvatskom saboru prođe zakon o hrvatskom jeziku. Njime bi, prema onome što je do sada o toj inicijativi rečeno, u službenom i javnom govoru bila dozvoljena isključivo upotreba hrvatskog jezika i hrvatskih pojmova. Možemo pretpostaviti da bi tada umjesto fitness centara, kojih već sada ima gotovo na svakome uglu i koji odreda nose anglizirane nazive, imali natpise da se tamo nalaze – doslovno prevedeno – središta za fizičku spremnost.
Nevolja za vlasnike trgovina, kafića, poduzeća
Garantiram da tada ne biste čuli ikoga kako mrtvoozbiljno pita: “Ideš li danas u središte za fizičku spremnost?”, a i zakonom se – kažu predlagatelji – ne bi zadiralo u privatnu komunikaciju. No, ponavljam, na mukama bi se našli vlasnici fitness centara i treneri koji ondje osmišljavaju programe vježbanja da iste prevedu s fleksibilnog engleskog na kruti hrvatski jezik. Na mukama bi se našli i stručnjaci za jezik koje bi onda ovi potezali za rukav da im smisle hrvatski izraze za body workout ili aero box, a da ne zvuče komično kada ih objave na svojim web sites (pardon, mrežnim stranicama) ili flyerima (pardon, letcima).
Dakako, u nevoljama će – ako spomenuti zakon prođe – biti i vlasnici raznih poduzeća, kafića i restorana (kojih barem dvije trećine nose strane nazive) i trgovina, naročito onih s kompjuterskom opremom. Riječi iz stranih jezika, ponajprije iz engleskog, duboko su prodrle u ovdašnji jezik – i onaj svakodnevni, kao i onaj službeni, javni.
Upravo to je bio razlog da u Matici hrvatskoj, središnjoj kulturnoj instituciji, barem kada je riječ o njegovanju ovdašnje kulturne tradicije, odluče poduzeti nešto. I poduzeše, sastavivši prijedlog zakona o hrvatskom jeziku, da ga zaštite od svih bura i oluja kojima je izložen u vihoru globalizacije i vremenu kada je i samih Hrvata, govornika hrvatskog jezika, sve manje. Predlažući spomenuti zakon, matičari su podsjetili da je još njihov prvi predsjednik, grof Janko Drašković, pradavne 1842. godine kao temeljni cilj djelovanja Matice hrvatske istaknuo brigu o hrvatskom jeziku i književnosti, a time i nacionalnom identitetu.
Još jedno mrtvo slovo na papiru?
Jedan od onih koji su izradili nacrt zakona, akademik Stjepan Damjanović, rekao je da zakon mora zaštititi hrvatski standardni jezik od pokušaja da ga se izgura iz javne upotrebe.
“Zakon o hrvatskom jeziku treba pomoći da nitko u Hrvatskoj ne bude ni u jednoj prilici kažnjen zato što zna samo hrvatski. Ne možete dopustiti situacije u kojoj, na primjer, na nekoliko zgrada u nekom hrvatskom gradu imate natpise samo na engleskom jeziku, pa tko ne zna engleski, ne može znati prodaju li se u zgradi računala ili jaja”, rekao je Damjanović.
Na stranu to što akademik u svome banalnom primjeru građane zamišlja kao budale koji ne razlikuju jaja od kompjutera iliti računala. Pitanje je koliko takav zakon uopće može zaživjeti u današnje vrijeme, a bez nekog oblika represije. Osim toga, ako taj zakon prođe, vjerojatno bi bio školski primjer onoga što se naziva “mrtvim slovom na papiru”.
Već sam Ustav Republike Hrvatske u članku 12. kaže da su ovdje u službenoj upotrebi hrvatski jezik i latinično pismo. Predlagatelji zakona kreću upravo od toga, što nije sporno. Sporno je to što je hrvatski jezik, kao i jezik svakog malog, pa čak i nekih većih naroda, u današnje digitalno doba već silno inficiran tuđicama, ponajprije anglizmima, ali i kraticama i emotikonima da mu naprosto nema učinkovitog cjepiva. Stoga je posebno promašeno pozivati se na ambiciju grofa Draškovića od prije 180 godina.
Posljednji put takav zakon bio u NDH
Posljednji put kada je Hrvatska imala zakon o hrvatskom jeziku bilo je u vrijeme NDH. Ustaški režim na svim je javnim poljima, donoseći među ostalim i rasne zakone, nastojao uspostaviti što je moguće veću nacionalnu “čistoću”. Jezik je u tom smislu bio naročito važan. Puno kasnije, danas ne tako davno – prije 10 ili 15 godina – bilo je pokušaja, bezuspješnih, da se zakonski regulira službena i javna upotreba hrvatskog jezika.
Neki će danas zajedljivo uočiti da Hrvatska planira donijeti taj zakon nakon što je zimus slično učinila i Putinova Rusija. Tamo je u jeku rata u Ukrajini, ali praktički doživljenog i kao kulturološkog rata sa Zapadom, donesen strogi zakon koji nezakonitima proglašava sve riječi i izraze mimo normi standardnog ruskog jezika, izuzev onih stranih riječi koje nemaju svoje ekvivalente u ruskom jeziku.
Nevolja je s tim ekvivalentima što ih je sve više. Jezik digitalnog doba i globaliziranog svjeta doslovno na dnevnoj bazi stvara nove riječi i izraze koje i ruski, a i hrvatski jezikoslovci teško stignu pratiti.
U Hrvatskoj se već godinama organizira natjecanje u izboru najbolje nove hrvatske riječi. Najčešće su to obične sklepotine, ali nađe se i dobrih primjera. Osobno mi je draga riječ zatipak kao predložena zamjena odavno usađenom germanizmu tipfeler.
No, jezik živi kroz ljude koji ga govore. Ako se službenom jeziku nametnu nove norme, neprirodne svakodnevnom govoru, bit će ih teško usaditi, osim možda represijom, novčanim kažnjavanjem upotrebe “krivih” riječi. Uzmimo za primjer neku stranu tvrtku koja posluje u Hrvatskoj, recimo u IT sektoru, da joj netko odjednom nametne pojmove očvrsje ili sklopovlje umjesto hardwarea, odnosno već kroatiziranog hardvera?
Što će biti s ‘bookingom’ i ‘last minute’ ponudom?
Predloženi zakon vjerojatno će proći kroz parlament jer je prije nekog vremena premijer Andrej Plenković ugostio predstavnike Matice hrvatske, pozdravio njihovu inicijativu te im rekao da će predložiti usvajanje zakona o hrvatskom jeziku u Saboru. Budući da on kontrolira parlamentarnu većinu, ne treba sumnjati da će biti usvojen. Kao što ne treba sumnjati da će ubrzo postati mrtvim slovom na papiru, jer to je – frazom koju i sam Plenković često koristi u javnim nastupima – business as usual. Stvari moraju ići svojim tokom. Jezik je jedno, a posao i politika nešto posve drugo.
Ponajbolji argument tomu je turizam od kojeg Hrvatska doslovce živi, a taj je sektor naprosto određen uhodanim stranim pojmovima. Što će zamijeniti sve te brandove, bookinge, cruisere i last minute ponude? Ti su izrazi usađeni duboko i u službenu resornu komunikaciju i u govor samih političara, na koncu i samog premijera koji, kako reče, podržava prijedlog zakona kojim bi se takvo što stavilo van zakona?
Ako onda netko kazni vlasnika fitness centra zbog bodystylinga, hoće li i nekog ministra zbog tendera ili benefita?
Jezik udaljili od onih koji ga govore
Franjo Tuđman je početkom ‘90-ih odobravao i uvelike sam pridonosio naglom uvođenju novih “starohrvatskih” riječi, od kojih su neke dotad bile desetljećima konzervirane, a druge friško skovane sa ciljem da se hrvatski jezik što brže evakuira iz blizine srpskog i dotadašnje unitarne jezične prakse. No, pokušajem uspostave nove jezične norme, tadašnja nova vlast uvelike je udaljila jezik od onih koji ga govore.
I dok su jezični čistunci bili opsjednuti podizanjem jezičnog zida spram srpskog jezika, iza leđa se ne ušuljao, nego na velika vrata banuo – engleski. I do danas se kroz ta vrata slijeva bujica novih stranih riječi i pojmova da se naprosto čini nemogućom misijom sačuvati hrvatski jezik zakonom. A taj bi, da ne bude mrtvo slovo na papiru, trebao biti rigidan i represivan.
Hrvatski jezik je, kao i svaki drugi jezik nekog malog naroda, ptiče golo kojemu treba dati hrane da ojača. Ali nekim drugim alatima. Ponajprije tako da se, ako već nije prekasno, mladim generacijama približi književnost i kultura čitanja (ne samo nacionalnih književnika) koja je gotovo pa posve ustuknula pred digitalnom stvarnošću posredovanom društvenim mrežama. Golemi problem, možda i veći od infekcije jezika tuđicama, a kojeg, kako mi se čini, čuvari jezika ne vide – površna je i loša pismenost, kojom vrve javni prostor i službena komunikacija.
Hrvatska će, kad zakon bude donesen, imati onaj službeni, zakonom zaštićeni jezik iz rezervata, gdje ga čuvaju Matičini kerberi i svakodnevni jezik ulice i društvenih mreža – živ, neuhvatljiv, prepušten sebi. Jedan jedva sličan drugome.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.